U Americi šezdesetih, izvjesni Lenny Bruce je bio prilična zvijezda, ali i redovna meta organa reda. Bruce je bio stand-up komičar: za hljeb je zarađivao na bini, zasmijavajući publiku. Osnovni Bruceov problem je bio pogani jezik; njegove su riječi parale uši zaštitnika poretka i gonile ih na akciju. Zbog halabuke oko njegovog zatvaranja sa hapšenjem komičara se uskoro prestalo, ali riječi nisu prestale da bole. Već sedamdesetih je George Carlin, tada stand-up zvijezda u usponu, dospio do Vrhovnog suda, jer država nikako nije mogla da se pomiri sa emitovanjem tačke pod nazivom Sedam riječi koje se ne smiju izgovoriti na televiziji. Radio i TV su tada bili drugačiji: svako ko je imao antenu mogao je da uhvati bilo koji kanal. Sud je frekvence tretirao kao ulaz u dom i ocijenio da Prvi amandman na Ustav, koji garantuje slobodu izražavanja, ne važi za emitovanje riječi koje su, zapravo, popularni narodni izrazi za ljudsku anatomiju i odnose među polovima. (Za ljubitelje ukrštenica: četiri od pomenutih sedam riječi sačinjavaju refren pjesme KPGS Ramba Amadeusa.)
Takva sudska odluka nije ućutkala Carlina; naprotiv. Prvi amandman ga je itekako štitio ako se nalazio okružen onima koji ga slušaju svojevoljno. I dalje je punio sale, ploče su mu dostizale milionske tiraže, čak su i snimci performansa puštani na TV-u, „obogaćeni” piskutavim zvukovima koji bi se začuli svaki put kad bi nešto lanuo.
Naravno, publika nije dolazila samo da bi se smijala lingvističko-pantomimičkim analizama psovki. Carlin je do svog poslednjeg dana ostao nemilosrdan kritičar američke malograđanštine, bogobojažljivosti i političke kratkovidosti. Istina, njegovi nastupi, kao i nastupi njegovih kolega, mahom su se bazirali na klozetskim i seksualnim vicevima, ali srećom po sve nas, seks, klozeti i politika nikad nisu bili uzajamo isključivi. Štaviše, istorija pokazuje da je ta kombinacija naročito pogodna za obradu onoga što se naziva duh vremena: svaki moderni rat, svaka društvena patologija ili pokret imaju svoje borce za „porodične vrijednosti” koji prije ili kasnije u javnom toaletu potraže usluge neke prostitutke istog ili suprotnog pola. Slično njemačkom kabareu tridesetih, stand-up komedija je u Americi šezdesetih i sedamdesetih stasala u sredstvo političkog diskursa, ventil za nezadovoljstvo hronično marginalizovane ljevice. (Ovdje valja primijetiti da su stand-up komičari koji naginju ka desnici u ozbiljnoj manjini. Desničari će vjerovatno reći da je u pitanju neka zavjera, ali prije mislim da se taj politički profil, tako podložan tabuima i svetinjama, rijetko podudara sa dobrim smislom za humor.)
Od sedamdesetih se dosta toga promijenilo. Dolaskom kablovske televizije, nastupi stand-up majstora postali su dostupni milionima pretplatnika, tako da su se iz TV prijemnika ponovo slobodno zaorile skarednosti. Sam Carlin je za kanal HBO snimio čak 14 nastupa uživo, od kojih svoju gorku, do suza zabavnu labudovu pjesmu pod nazivom It’s Bad For Ya (u slobodnom prevodu: Loše ti se piše) početkom 2008., nekoliko mjeseci pred smrt. HBO je pružio utočište i Billu Maheru, jednom od najoštrijih kritičara Bushovih osam dugih godina, nakon što je 2002. dobio otkaz od mreže ABC jer je izjavio, povodom samoubica koji su izveli napade 11. septembra, da taj akt, bez obzira na motive i posljedice, ne može biti okarakterisan kao kukavičluk. Promjene, međutim, koje je sa sobom donijela kablovska TV bile su dalekosežnije od neometanog pristupa riječima koje nerviraju cenzore. CNN je počeo da emituje novosti 24 sata na dan, neizbježno počevši da popunjava vrijeme pseudovijestima, dok je FOX NEWS, pod plaštom orvelovskog slogana fair and balanced (pošteno i nepristrasno), postao omiljena dnevna pilula za onaj dio Amerike koji u sebi sažima nizak nivo obrazovanja, turbo-patriotizam i sklonost ka mržnji svega što ne razumije. Ako se može reći da je CNN-ov osnovni proizvod zaglušujuća informativna buka, onda je osnovni proizvod FOX NEWS-a čisti, triput predestilovani strah.
Ipak, ako upitate osobe stare između 18 i 34 godina kom izvoru vijesti najviše vjeruju, većina će odgovoriti da se radi o Jonu Stewartu i emisiji Daily Show na kanalu Comedy Central. U tom programu, Stewart igra ulogu TV voditelja koji prikazuje najznačajnije vijesti dana, pri čemu pojam „najznačajnije” treba shvatiti u smislu najveće pogodnosti za komičarsku obradu. Te vijesti, međutim, nikako ne treba zamisliti kao kućne snimke u kojima utrenirani hrčci padaju sa mini-skutera: Stewart i njegov tim poslu pristupaju veoma ozbiljno, svakog dana satima kopajući po internetu i TV arhivama, ne bi li dnevne događaje smjestili u što realniji – i time što smješniji – kontekst. (Bilo koji vic, kao što znamo, funkcioniše tim bolje što je deblje premazan realnošću.) U međuvremenu, Stewart je postao toliko popularan da praktično ne postoji javna ličnost koja odbija njegov poziv za gostovanje. Samo u proteklih mjesec dana kod njega su se, pored uobičajenog asortimana pisaca, publicista i holivudskih zvijezda, pojavili Jimmy Carter, Tony Blair i jordanski kralj Abdulah. Čim se završi Stewartov šou, počinje Colbert Report, takođe ludo popularan i nazvan po svom idejnom tvorcu i voditelju, Stephenu Colbertu, koji je počeo kao jedan od Stewartovih „reportera”. Colbert Report nema format vijesti već političkog komentara, u kom Colbert sam preuzima ulogu komentatora, po ugledu na neke od najiritantnijih uzdanica FOX NEWS-a. U tom složenom glumačkom zahvatu, zadata uloga i sprdanje s istom se spajaju u razorno smiješnu smješu, pred kojom eksplodiraju sve omiljene teze populističkog konzervativizma, kao što su protivljenje imigraciji ili istopolnim brakovima. Stewart i Colbert, prvi parodirajući CNN, drugi FOX NEWS, iz dana u dan pokazuju koliko je humor, osim što oslobađa, u stanju da oljušti slojeve obmana i poluinformacija kojima je napakovan politički diskurs. U svom najkompleksnijem zahvatu dosad, njih dvojica su za 30. oktobar zakazali dva mitinga u Washingtonu, u isti sat i na istom mjestu: jednom je moto Obnovimo vjeru u razum, drugom Održimo strah. Treba li reći: oba ta skupa okupiće istu publiku.
Naravno, humor kao tumač društvenih tendencija nije isključivo američki izum: priče o Suli Radovu su prije svega priče o životu pod očinskom petom Nikole I Petrovića, sarajevski Nadrealisti su nam krajem osamdesetih odglumjeli raspad Jugoslavije (sjećate li se kako smo se tome smijali?), a The Books of Knjige pjevaju o „domovini” kakvu, nažalost, odlično poznajemo. Makar komičare više i ne zatvarali, moram da priznam da se često pitam da li će, i kada, visoko konceptualizovana realnost Stewarta i Colberta postati ona prava, koja kuca na vrata. Rado bih, fore radi, otišao na taj njihov miting, ali ne znam da li bih se smio – smijati.
Vijesti, 09.10.2010.
Peščanik.net, 10.10.2010.