- Peščanik - https://pescanik.net -

Hal i ja

„Dejv, prestani. Hoćeš li prestati? Prestani, Dejv. Hoćeš li da prestaneš?“ Ovako superkompjuter HAL preklinje neumoljivog astronauta Dejva Boumana u čuvenoj i bizarno dirljivoj sceni pri kraju Kjubrikovog filma: 2001. Odiseja u svemiru. Za dlaku izbegavši smrt, jer je ova neispravna mašina htela da ga izbaci u otvoreni svemir, Bouman mirno iskopčava memorijska kola koja kontrolišu njen veštački mozak. „Dejv, zaglupljujem,“ beznadno govori HAL. „Osećam to. Osećam to.“

Osećam i ja. Poslednjih godina, imam neugodan osećaj da mi neko ili nešto čačka po mozgu, da prespaja moje neuronske mreže i da mi reprogramira memoriju. Mozak me ne izdaje – bar mi se tako čini – ali se moj um menja. Ne razmišljam kao nekad. To najviše primećujem kad čitam. Nekada sam lako mogao da se udubim u knjigu ili neki dugačak članak. Uranjao sam u dubine pripovedačkog toka i pratio kovitlanje argumenata, i umeo sam da provedem sate čitajući dugačke prozne tekstove. To se sad retko događa. Sada mi koncentracija popušta već posle prve ili druge strane. Uzvrpoljim se, izgubim nit, počinjem da tražim neku drugu zanimaciju. Čini mi se kao da stalno vučem svoj neposlušni mozak nazad na tekst. Duboko čitanje koje mi je nekad bilo sasvim prirodno sada je postalo naporno.

Čini mi se da znam šta se dešava. Već više od deset godina provodim mnogo vremena na internetu, pretražujem i surfujem, a ponekad i sam dopunjujem veliku svetsku bazu podataka. Internet je za mene kao pisca bio pravi dar s neba. Istraživanje, za koje sam nekad morao da provodim dane u novinskim arhivama raznih biblioteka, sada mogu da završim za nekoliko minuta. Par pretraga, nekoliko klikova na linkove, i već sam pronašao podatak ili mudri citat koji sam tražio. Ne mogu ni da zamislim koliko sam sati ili litara benzina uštedeo zahvaljujući internetu. Najveći deo novčanih transakcija obavljam preko interneta, kao i veliki deo kupovine. Preko interneta plaćam račune, zakazujem sastanke, rezervišem avionske karte i hotelske sobe, obnavljam vozačku dozvolu, šaljem pozivnice i čestitke. Čak i kad ne radim, najverovatnije sam onlajn – čitam i pišem mejlove, gledam naslove i blogove, pratim novosti na Fejsbuku, gledam video strimove, skidam muziku ili prosto skačem sa jednog, na drugi, pa na neki treći link.

Internet je postao moj glavni medij, provodnik većine informacija koje mi dopiru do očiju, ušiju i mozga. Prednosti tako brzog pristupa toliko bogatoj i lako pretraživoj bazi podataka su brojne, i često ih opisuju i hvale. Heder Pringl, novinarka koja piše za časopis Archeology, kaže: „Google predstavlja neverovatan dar za čovečanstvo, jer sakuplja i sažima informacije koje su nekada bile toliko raštrkane po čitavom svetu da praktično niko nije mogao da ih iskoristi“. Klajv Tompson iz časopisa Wired kaže: „Savršeno pamćenje silicijumske memorije može biti velika prednost za ljudsku misao.“

Prednosti su realne. Ali one koštaju. Kako je govorio Makluan, mediji nisu samo provodnici informacija. Oni isporučuju proizvode razmišljanja, ali isto tako i oblikuju razmišljanje. A izgleda da internet polako ubija moju sposobnost za koncentraciju i kontemplaciju. Bilo da sam onlajn ili ne, moj mozak sada očekuje da dobija informacije onako kako ih internet dostavlja: u delićima koji se brzo smenjuju. Nekada sam bio ronilac u moru reči. Sada klizim po površini kao da sam na skuteru.

Možda sam ja poseban slučaj, neki izuzetak. Ali izgleda da nisam. Kada prijateljima spomenem probleme koje imam sa čitanjem, mnogi od njih mi kažu da ih muči isti problem. Što više koriste internet, utoliko više moraju da se trude da ostanu skoncentrisani na duži tekst. Neki su zabrinuti da će postati hronični smetenjaci. Nekoliko blogera koje pratim takođe je pomenulo ovu pojavu. Skot Karp, koji je nekad pisao za novine a sada piše blog o onlajn medijima, priznaje da je potpuno prestao da čita knjige. „Završio sam književnost i nekada sam prosto gutao knjige“, kaže on. „Šta se desilo?“ Zatim pretpostavlja šta bi mogao biti odgovor: „Šta ako čitam isključivo na internetu ne zato što se promenilo to kako čitam, tj. ne samo zato što mi je tako zgodnije, već zato što se promenilo to kako RAZMIŠLJAM?“

Brus Fridman, koji bloguje o primeni kompjutera u medicini, takođe opisuje kako mu je internet promenio mentalne navike. „Sada sam skoro potpuno izgubio sposobnost da čitam i apsorbujem dugačke članke, bilo u štampi ili na internetu“, kaže on. Fridman, patolog na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Mičigenu, objasnio mi je preko telefona na šta je tačno mislio. Kaže da sada razmišlja u „staccato“ stilu, pošto tako i preleće preko kratkih pasusa iz raznih onlajn izvora. „Više ne mogu da čitam Rat i mir“, priznaje on. „Izgubio sam tu sposobnost. Ako je neki blog duži od tri ili četiri pasusa, i to mi je previše. Samo preletim pogledom preko njega.“

Filip Dejvis, doktorant komunikologije na Kornelu, koji piše za blog organizacije Society for Scholarly Publishing, priseća se kako je devedesetih jednoj prijateljici pokazao kako se koristi brauzer. Kaže da je bio „zapanjen“ i da se „čak i iznervirao“ kada je žena zastala da pročita tekst na sajtu na koji je slučajno naletela. „Veb strane se ne čitaju, samo klikći na hiperlinkove!“ prekorevao ju je on. Sada, piše Dejvis, „I ja zastajem – i trebalo bi da čitam – ali ne čitam. Pregledam tekst. Skrolujem. Nemam mnogo strpljenja za dugačku, otegnutu i detaljnu argumentaciju, iako i sam optužujem druge da suviše pojednostavljuju stvari.“

Karp, Fridman i Dejvis – sva trojica obrazovani ljudi skloni pisanju – prilično vedro posmatraju kako im sposobnost za čitanje i koncentraciju polako kopni. Kad se sve sabere i oduzme, kažu oni, prednosti korišćenja interneta – brz pristup obilju informacija, moćne alatke za pretragu i filtriranje podataka, lak način da podeliš svoje mišljenje sa malobrojnom ali zainteresovanom publikom – značajnije su od gubitka sposobnosti da mirno sediš i listaš knjigu ili časopis. U jednom mejlu, Fridman mi piše da „nikad u životu nije bio kreativniji“ nego u poslednje vreme, što pripisuje „svom blogu i mogućnosti da pregledam ‘tone’ informacija na internetu“. Karp sada veruje da je čitanje brojnih linkovanih delića teksta efikasniji način da nešto naučiš nego čitanje „knjiga od 250 strana“, iako, kaže on, „još uvek ne možemo da prepoznamo superiornost ovakvog umreženog procesa razmišljanja jer ga upoređujemo sa starim, linearnim procesom.“ Dejvis kaže: „Možda je internet od mene napravio nestrpljivijeg čitaoca, ali mislim da me je, na mnogo različitih nivoa, učinio pametnijim. Veća povezanost sa dokumentima, predmetima i ljudima automatski podrazumeva i više spoljnih uticaja na moje razmišljanje, pa tako i na moje pisanje.“ Sva trojica znaju da su žrtvovali nešto važno, ali se ne bi vratili na staro.

Nekim ljudima i sama pomisao na čitanje knjiga sada deluje staromodno, možda pomalo i glupo – kao kad bismo sebi krojili košulju ili kasapili sebi meso. „Ne čitam knjige“, kaže Džo O’Šej, bivši predsednik saveza studenata Univerziteta u Floridi i Roudsov stipendista za 2008. „Odem na Google i mogu brzo da pronađem sve relevantne podatke.“ O’Šej, diplomirani filozof, ne vidi razlog zašto bi iščitavao čitava poglavlja nekog teksta kada mu treba samo minut-dva da nađe ključne pasuse na Google Book Search-u. „Čitanje od korica do korica nema nikakvog smisla“, kaže on. „Tako neću pametno iskoristiti vreme, budući da sve potrebne informacije mogu brže da nađem na netu.“ Čim savladate pretragu i postanete „vešt lovac“ na internetu, kaže on, knjige postaju suvišne.

O’Šej je pre tipičan slučaj nego što je izuzetak. Istraživačko-konsultantska firma nGenera je 2008. objavila rezultate istraživanja efekata interneta na mlade. Anketari su intervjuisali oko 6.000 pripadnika tzv. „net generacije“ – decu koja su odrasla uz internet. „Digitalno okruženje“, piše jedan od glavnih istraživača, “uticalo je čak i na to kako upijaju informacije. Štampane strane ne čitaju uvek s leva na desno i odozgo nadole. Umesto toga, dešava se da čitaju na preskok, tražeći podatke koji ih zanimaju.“ Profesorka Ketlin Hejls sa Univerzitea Djuk nedavno je priznala: „Ne mogu više da nateram svoje studente da pročitaju celu knjigu.“ Hejls predaje engleski, a studenti o kojima govori su studenti književnosti.

Ljudi koriste internet na različite načine. Neki ljudi vrlo spremno, pa čak i kompulsivno, prihvataju najnovije tehnologije. To su korisnici desetina onlajn servisa i pretplatnici čitavog niza fidova. Oni bloguju i taguju, četuju i tvituju. Neki drugi ne mare previše za najnovije trendove, ali ipak najviše vremena provode onlajn, kucaju na kućnom računaru, na laptopu ili mobilnom telefonu. Internet je za njih postao nužna alatka za posao, školu ili društveni život, ili sve to zajedno. Neki se drugi, pak, konektuju samo nekoliko puta dnevno, da provere poštu, pročitaju najvažnije vesti, da pogledaju nešto što ih zanima ili da nešto pazare. Naravno, mnogo je onih koji uopšte ne koriste internet, bilo zato što ne mogu da ga priušte ili zato što to prosto ne žele. Međutim, očigledno je da je za čitavo društvo internet postao, za samo dvadeset godina od kad je programer Tim Berners Li napisao kod za World Wide Web, glavno komunikacijsko i informaciono sredstvo. Širina njegove upotrebe je bez presedana, čak i po merilima masovnih medija dvadesetog veka. Širina njegovog uticaja je podjednako velika. Bilo sopstvenim izborom, bilo iz nužde, prihvatili smo super-brzi, internetski način sakupljanja i raspodele informacija.

Izgleda da smo došli, kako je Makluan i predvideo, do važnog raskršća naše intelektualne i kulturne istorije. Stigli smo do trenutka prelaska sa jednog načina razmišljanja na drugi, potpuno drugačiji. Zbog neprocenjivog blaga interneta – a samo džangrizala odbijaju da priznaju da se radi o blagu – odričemo se onoga što Karp zove „naš stari linearni proces razmišljanja“. Smireni, fokusirani, neometani, linearni um biva zamenjen jednim novim umom koji želi i mora da prima i prosleđuje informacije u kratkim, nepovezanim i često nepodudarnim mlazovima – što brže to bolje. Džon Batel, nekadašnji novinski urednik i profesor novinarstva koji sada rukovodi jednom reklamnom agencijom, ovako opisuje intelektualne žmarce koje oseća dok surfuje internetom: „Kada nešto sklapam u realnom vremenu tokom nekoliko sati, prosto ‘osećam’ kako mi mozak radi, osećam da postajem pametniji.“ Većina nas je osetila nešto slično kad smo onlajn. To je opojan osećaj – toliko opojan da nas može naterati da zanemarimo druge, dublje posledice interneta.

U poslednjih pet vekova, od kada je Gutenbergova štamparija popularizovala čitanje, linearni, književni um je bio u središtu umetnosti, nauke i društva. Takav vešt i suptilan um bio je pokretačka snaga renesanse, racionalni um prosvetiteljstva, inovativni um industrijske revolucije, pa čak i subverzivni um modernizma. Ali taj će um možda uskoro postati um jučerašnjice.

 
Odlomak iz poslednje knjige Nikolasa Kara, Plićaci: šta internet radi našem mozgu, The Shallows: What the Internet Is Doing to Our Brains, W. W. Norton & Company, 2010,

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 03.10.2010.