Hans Jonas (1903-1993), filozof kojega se najviše pamti po zadnjem velikom djelu o pokušaju etike za tehnološku civilizaciju i njenom principu odgovornosti, živio je gotovo cijeli XX vijek te je i samim tim bio svjedokom svih važnih kretanja u filozofiji i politici, nauci i tehnici. Vjera u životu ovoga velikog mislioca nije igrala neku posebno važnu ulogu. U svojim Sjećanjima (Erinnerungen) govori kako je izgubio odnos prema ličnom Bogu Stvoritelju od trenutka kada je sam počeo da misli svojom glavom. Ostali su, međutim, tragovi vezani uz tajanstvenost transcendencije i oni uz proročki ethos. Ovi posljednji su mu se činili jedinim načinom na koji jevrejska vijest još uvijek govori u sadašnjici.
Jonas se ne boji priznati kako mu nikada nije do kraja bio jasan spoj njegove snažne pripadnosti jevrejstvu, maglovite nevjere i slike svijeta u kojoj je živio. Dogodilo mu se tako da je iznenadio samog sebe svojim odnosom prema Bogu.
Bio je dobar prijatelj s Hannah Arendt. Prijateljstvo ih je vezivalo još od studentskih dana. Studirali su kod istih velikih profesora, Husserla, Heideggera, kod kojega je Jonas i doktorirao, Bultmanna, i poznavali su istu duhovnu atmosferu. Prijateljstvo se nastavilo u predratnom vremenu bijega iz Njemačke u Ameriku i u poslijeratnom učestvovanju u životu zapadnjačkog duha.
Jednom je Hans Jonas sa svojom ženom Eleonore bio u posjeti kod Hannah na večeri. Bila je tu, uz Hanninu prijateljicu Mary McCarthy, i jedna katolkinja, vjernica iz Rima koju Jonas nije poznavao. Ušla je u vrlo zainteresiran razgovor s njim i u jednom ga je trenutku upitala da li vjeruje u Boga. Jonas veli kako ga nikada niko nije tako direktno pitao o vjeri, a sada je to učinila jedna nepoznata žena. Pogledao ju je izgubljeno, zastao, razmišljao i onda, na svoje vlastito iznenađenje, odgovorio: Da! U tom je trenutku opazio kako se Hannah iznenadila, kako ga je skoro prestravljeno pogledala i upitala: Uistinu? I Jonas je odgovorio kako na koncu konca ipak vjeruje, jer njegov da je puno bliži istini od nekoga ne.
Kada su se, nedugo nakon te večeri, našli Hannah i Hans nasamo, razgovor je opet došao na Boga i Hannah mu je rekla kako ona sama nikada nije sumnjala u postojanje ličnog Boga. To je tada za Jonasa bilo drugo, veliko iznenađenje, pa ju je pitao kako to da se ona onda tako iznenadila kada je on rekao da vjeruje. I Hannah mu je priznala kako je bila iznenađena čuti iz njegovih usta takvo nešto, jer nikada nije mislila da bi to bilo moguće. Tako se dogodilo da su ovo dvoje dugogodišnjih bliskih prijatelja znali mnogo jedno o drugome, ali ne i svoj stav prema Bogu.
Jonas je veoma iskren, jer sasvim jasno govori kako se iza nijemosti o Bogu krila izgubljenost i maglovitost odnosa prema Bogu. No to dvojako iznenađenje je znakovito.
Ona nepoznata katolkinja iz Rima uspjela je filozofa dovesti do trenutka iskrenosti o Bogu u njegovu životu. Tako se dogodilo da je o Bogu, na svoje vlastito iznenađenje, rekao što misli tek kada se našao s nekim ko je bio sasvim siguran u svoju vjeru.
Radikalno fenomenološko, odnosno hermeneutičko mišljenje bivstvovanja ustrajava u tome da rasprava o tome da li Bog postoji ili ne postoji nije moguća dok ne razumijemo što znači postojati i, korak naprijed odnosno natrag, dok ne razumijemo što znači biti. Drugim riječima, dok nismo svjesni razlike između biti i postojati, između bivstvovanja i bivstvujućeg, Bogu se ne možemo približiti. Fenomenološko, odnosno hermeneutičko mišljenje polazi od sebe, polazi od vlastite egzistencije, od svog smrtnog bivstvovanja, a ne od Boga i njegove besmrtnosti. No, kako u svojoj tezi o Heideggeru i Jonasu primjećuje Eric Jakob, Jonasu se misao da besmrtnost ne spada u egzistencijale, u temeljno određenje čovjeka kao egzistencije, činila nesnosnom.
Jonasova je majka Rosa umorena u nacističkom koncentracijskom logoru. Da li je umrla bez traga i uzalud? Je li užasni kraj milijuna žrtava Auschwitza doista samo kraj i ništa drugo? Konačni kraj? Što je tokom ubijanja nedužnih žrtava radio Bog? Da li bi Bog mogao dopustiti sve te zločine da je doista živi Bog? Hans je Jonas čuvao vjeru u Boga, a teza da je Bog mrtav činila mu se nemogućom. I nastojao je dokazati da vjera u Boga i vjera u besmrtnost ipak nije lišena smisla, štaviše, da postoje utemeljeni razlozi za nju.
Ako Bog jeste i ako je svemoćan, tada je njegova krivica ako je tako kako jeste. Kakogod okrenemo, Bog kao Svemoćni odgovoran je za sve. Boga je zato moguće razumjeti i opravdati samo ako uistinu nije svemoćan, nego je pred onim što se događa u svijetu – nemoćan. To je misao koja se porodila nakon Drugog svjetskog rata i na koju nisu pristali samo jevrejski mislioci nego i neki kršćanski teolozi, posebno pripadnici takozvane teologije mrtvog Boga. Jonasova je misao: Ako je Bog mogao, tada je morao spriječiti. Dakle, uopće ga nije bilo ili nema primjerene, možda uopće nema nikakvu moć. Ni u aktivnom ni u pasivnom položaju, odnosno stanju.
Za Jonasa je zato Bog ovisan o čovjeku, a ne čovjek o Bogu. Čovjek svojim djelima u vremenu odlučno utječe na vječno bivstvovanje, na sudbinu Boga u njegovoj vječnosti. Bog, koji je vječan i iz vlastitog iskustva ne poznaje smrt, nije besmrtan u pravom značenju riječi. Samo čovjek kao smrtno biće nosilac je besmrtnosti, a time i svjedok Boga i njegove vječnosti. Bilo bi pravo, zauzima se Jonas, da umoreni bar na taj način zadobiju besmrtnost. Naš zadatak, zadatak nas živih, jeste da otrgnemo sjene s naših čela, mogli bismo dodati i s naših duša, i onima iza nas omogućimo novu mogućnost duševne vedrine, naime time da je najprije vratimo nevidljivom svijetu vječnosti. U našim je rukama budućnost božje avanture na zemlji. Ne smijemo je ostaviti na cjedilu, premda pri tome ostavili na cjedilu same sebe. Čovjek je odgovoran za sebe i odgovoran je pred Bogom, odgovoran je za Boga. I premda nas ne čeka neki vječni život, ipak možemo misliti na besmrtnost, misliti upravo tada kad u našem kratkom životu pomažemo smrtnicima koji pate, a time, budući da smo tako postali njegovim pomoćnicima, i besmrtnom Bogu. Jer je besmrtan jedino i samo Bog, čovjeku lična, individualna, besmrtnost kao takva ne pripada, no pripada mu briga za sudbinu Boga. Upravo preko nje učestvuje u Božjoj besmrtnosti, postajući tako i sam ”besmrtan”. Jer sa ”smrću” Boga propala bi i ta posljednja mogućnost ljudske ”besmrtnosti”. Ako bi s čovjekovim samouništenjem bio uništen i Bog, tada bi se niština pokazala moćnijom od svega što jeste. Moćnija i od Boga. Zato svaki čovjekov čin povratno djeluje i na samog čovjekovog Stvoritelja. Stvaranje nije samo stvaranje svijeta, čovjeka i povijesti, nego i stvaranje, unatoč njegovoj vječnosti, Boga samog.
Ostaje nam dakako otvorenim pitanje kako je takva reteologizacija filozofije nakon Nietzscheova proglašenja smrti Boga uopće još moguća? Kako je moguće da se Husserlova učenica i Heideggerova prijateljica Edith Stein na vrhuncu svojih fenomenoloških nastojanja okrenula religiji, obratila se na katoličko kršćanstvo, napustila univerzitet, otišla u samostan i zaživjela nov, svetački život?
Peščanik.net, 11.12.2011.