- Peščanik - https://pescanik.net -

Harc IV za sve

Mnoge naše evropske komšije sa zaprepašćenjem i divljenjem pa i sa zavišću posmatraju „nemačko ekonomsko čudo“. Do pre samo nekoliko godina Nemačka je bila „evropski bolesnik“, sa stagnirajućom ekonomijom i 5 miliona nezaposlenih.

Uspon do šampionske pozicije posledica je ekonomskog rasta u poslednje dve godine od 3,7 i 3 procenta, duplo većeg od evropskog proseka; stopa nezaposlenosti je za manja za polovinu, a nezaposlenost među mladima za trećinu manja od evropskog proseka.

Važne ličnosti iz politike, ekonomije i nauke iz Nemačke, ali i iz inostranstva, neumorno hvale „gorki lek“ sveobuhvatnih reformi tržišta rada i preporučuju ga kao recept ostalim zemljama. Osnovni modeli su „Harc zakoni“ kao i „Agenda 2010“, koje je uveo bivši kancelar Gerhard Šreder. Evropa se sa autoritarnom koncepcijom Fiskalnog pakta nalazi na raskrsnici. Da li će rigorozna politika štednje Angele Merkel à la Agenda 2010 i Harc na teret radnih i životnih uslova velikog broja ljudi odneti prevagu ili će to biti politika rasta francuskog predsednika Olanda?

„Pauza za razmišljanje“, koju nam je Ustavni sud dao pomerajući odluku o fiskalnom paktu za 12. septembar, političari moraju iskoristiti. Reč je o delotvornijem regulisanju finansijskog sektora a time i o budućnosti evropskog socijalnog modela i evropskih integracija.

Sa Harc reformama donetim 2002/2003. godine došlo je do nepovoljne promene paradigme u politici tržišta rada. Osnovni cilj ovih reformi bilo je povećavanje pritiska na nezaposlene kako bi prihvatili poslove koji ne odgovaraju njihovim kvalifikacijama, poslove sa malim zaradama uz lošije uslove rada.

Putem dodatnih smanjivanja doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje uz velikodušne poreske olakšice troškovi za ekonomiju su znatno smanjeni. Do očekivane protivusluge u vidu investicija i novih radnih mesta nije došlo. Tek sa oporavkom svetske privrede posle 2006. i tokom kriznih godina 2008/2009. Nemačka privreda je profitirala od svog “ofanzivnog“ izvoznog modela.

Međutim i ovaj oporavak išao je na teret ostalih zemalja u evro zoni. Prevazilaženje velikog pada privredne aktivnosti tokom 2009. bez većeg porasta nezaposlenosti nije zasluga „Harc reformi“ već uvođenja skraćenog radnog vremena pri čemu je deo troškova plata zaposlenih snosila država (Kurzarbeit) kao i premije za zamenu starih vozila za nove (Abwrackprämie) što je u velikoj meri doprinelo oporavku auto industrije.

Rezultati Harc reformi bili su znatno drugačiji od onoga što je vlada govorila. Polovina novootvorenih radnih mesta spada u takozvane nesigurne poslove na određeno vreme preko podizvоđača (jedan milion ovih radnih mesta), poslovi sa niskim dohotkom tzv. poslovi za 400 evra (7,4 miliona zaposlenih) i privremena zaposlenja (3 miliona). Zabeležen je i značajan porast nesigurnog samozapošljavanja i sve veći broj ugovora o delu.

Pritisak je dodatno povećan drastičnim smanjivanjem perioda korišćenja i samog iznosa naknade za nezaposlene. Još samo trećina nezaposlenih dobija Osiguranje za slučaj nezaposlenosti (Alg I) dok su dve trećine već u Harz IV sistemu (Alg II), čime su skliznuli ispod granice siromaštva iako su mnogi od njih godinama uplaćivali osiguranje za slučaj nezaposlenosti.

Nemačka drži prvo mesto u Evropi po brzini socijalnog raslojavanja uz četvrtinu od ukupnog broja zaposlenih u sektoru niskih zarada; 7 miliona ljudi je na Harcu IV a među njima 2 miliona dece i mladih. Doprinos ovom pogoršanju životnih uslova širokih društvenih slojeva dala je i „sindikalna umerena politika zarada“; u periodu između 2000. i 2009.godine neto zarade su smanjene za 1,7 odsto dok su sa druge strane prihodi kompanija i prihodi od imovine porasli za 38 odsto. U pogledu rasta zarada, Nemačka je već godinama na evropskom dnu, dok je rast zarada u zemljama u krizi u istom periodu iznosio 30 odsto. Ovo je u značajnoj meri doprinelo konkurentnosti Nemačkih izvoznih proizvoda, bilo da je reč o izvozu u EU ili u Kinu.

Politika štednje à la Harc nije odgovarajući koncept ni za Nemačku ni za Evropu. Gorke posledice programa štednje u zemljama krizi su ekonomska recesija, preteća nezaposlenost, siromaštvo i socijalno raslojavanje. Istovremeno bogati i dobro stojeći i dalje neograničeno iznose svoju imovinu iz ovih zemalja.

Ono što nam je već odavno potrebno jeste promena paradigme u ekonomskoj i politici tržišta rada. U Nemačkoj bi to pre svega bilo povećanje zarada uključujući uvođenje minimalne zarade koja bi pokrivala osnovne životne troškove, ponovno uvođenje „pravila“ na tržištu rada uz povratak socijalnog osiguranja.

Za zemlje u krizi neophodan je sveobuhvatni ekonomski i socijalni „Maršalov plan“. Nedavno dogovoreni pakt za rast u visini od 130 milijardi evra nije ništa više od „zamazivanja očiju“ pošto je reč o preraspodeli već postojećih sredstava. Još uvek nikome nije uspelo da se sam izvuče iz gliba povlačeći sebe za kosu kao što je to učinio Baron Minhauzen.

 
Ursula Engelen-Kefer, potpredsednik nemačkog saveza sindikata (DGB) i do 2009. član glavnog odbora SPD-a.

TAZ, 23.7.2012.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 25.07.2012.