Tek nam je Irvine Welsh, autor romana Trainspotting, razotkrio da heroin, koji važi za ”prljavu” drogu, djeluje kao anestetik za sve boli i da je jedan od razloga njegove proširenosti činjenica da informacija o njemu, s jedne strane, straši mlade, ukazujući im na dramatične posljedice povezane s uzimanjem te supstancije, a s druge strane zaboravlja spomenuti da heroin pruža i beskonačan užitak. I tako je problem droge prebačen u uski prostor ugode-neugode, kao što su duhan i alkohol, budući da bi samo po sebi trebalo biti razumljivo da je – ako je sav problem u tome – dovoljno imati snažnu volju i odviknuti se. No nije sav problem u tome, zapravo upravo u tome nije.
U vezi s razlogom za drogiranje (uzimanja svih droga, pa i duhana i alkohola) treba uzeti u obzir ima li u životu dovoljno smisla da bismo opravdali sav trud koji je potreban za život. Ako toga smisla nema, ako nema niti nade da bismo ga mogli naći, ako dan za danom doživljavamo samo besmislenost i gromade beznačajnosti, tada potražimo sredstvo za umirenje koje će nas učiniti neosjetljivim za život.
U usporedbi sa seksualnim užitkom, koji je intenzivan, aktivan i produktivan, užitak pri heroinu je anestetičan. Tko ga traži, neće osjetiti više, nego manje, neće više intenzivno učestvovati u životu, nego će sve manje uzimati u njemu udjela. Poput mučenika, poput pustinjaka koji se odriču svijeta, jer u svijetu ne vide nikakav smisao i nikakav trag spasa, i heroinski se ovisnici ustežu od svakodnevnog života, jer dani što se nižu šire samo beznadnu dosadu i zagušljivi su. Zato ti ljudi grčevito traže sve što može anestizirati.
Anestezija je od svih užitaka najsofisticiranija, možda najpodmuklija, nesumnjivo najproširenija. Susrećemo je svaki put kad zapalimo cigaretu kako bi ublažili dosadu ili stres, malene znakove životnog napora, susrećemo je svaki put kad pribjegnemo alkoholu, kako bismo oslobodili ono što smo obično prisiljeni obuzdati. Sve se to događa kada se životu kaže da i kada se želimo samo poduprijeti kako bismo mogli održati obećanje. No kad životu kažemo ne, čak i bez potrebe da mu kažemo ne, jer se život sam nikada nije pokazao kao strast, tada tražimo što jači analgetik, što znači da tražimo bilo kakav način da nas više ne bude.
Receptori, što ih natapa heroin, već sami obavljaju djelo anestetika, no ako to nije dovoljno, jer život u svojoj gluposti prevladava fiziološke granice naše tolerancije, ne preostaje nam drugo do pomagati svojim receptorima da postanemo još osjetljiviji u odnosu na sve ono što ne želimo više slušati, vidjeti ili podnositi.
Problem dakle nije u tome da mladima treba reći da se moraju, žele li izbjeći užasne posljedice, znati odreći užitka što ga heroin nesumnjivo pruža; onaj tko se počne drogirati nema, naime, pred očima taj užitak, nego upravo užasne posljedice i volio bi se s njima susresti anesteziran. Onaj ne što ga izriče životu nije ono što je na kraju puta, na koji je krenuo u traženju užitka, nego ono što je na početku puta, ono što hoće odmah već biti dosegnuto na što je moguće više anesteziran način.
Upravo zato se oni koji su najzad receptore očistili lijekovima nalaze pred jednako besmislenim životom, čije su se težine nastojali osloboditi anestetikom. I upravo zato se događa da terapeutska zajednica, nakon što je izliječila toksikomana toplinom komunikacije, ne može drugo nego baciti ga u vanjski svijet, gdje se ta toplina hladi i potreba za anestezijom vraća još žurnije.
Farmaceutsko odvikavanje od droga i odvikavanje u zajednici, prvo kemijom, drugo toplinom zajednice, na kraju krajeva vraćaju pojedinca u njegov goli i kruti život, od kojeg se svaki dan odmicao, jer se život nije ”primio”. I gdje se život ne ”primi”, ne pomažu ni kemija ni zajednica, nego je tu samo želja da ne živimo, kao čisto biološka količina. I ako se biologija ravna prema svojemu zakonu ili prisili nekoga da živi u trećoj osobi, u tomu što ga diktira organizam, tada ne ostaje drugo nego užitak anestezije, koji znači prihvaćanje života, no samo u našoj odsutnosti, života što ga nosi droga.
ČitaociTrainspottinga i oni koji su pogledali njegovu filmsku inačicu, neka se ne puste zavesti. Kako knjiga, tako i film, poručuju da je droga također i užitak i da svatko ima pravo tražiti svoj užitak i izabrati kratak, ali ugodan život umjesto dugog i praznog. Ali nije istina! Užitak u drogama nije izbor intenzivnijeg života po cijenu njegove kratkoće, to je izbor apstinencije života, jer kad nam se život jednom pokaže u svojoj beznačajnosti, neka nastavi trasu svoje beznačajnosti, no neka nam barem prištedi patnju. Tome teži užitak droge, odnosno užitak anestezije, ničemu drugome nego tomu.
Umberto Galimberti, L’ospite inquietante, Milano 2009.
S italijanskog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 03.03.2010.