Draško Đuranović o poseti Mila Đukanovića Srbiji posle 10 godina.
Svetlana Lukić: Davno smo videli premijera Crne Gore, gospodina Mila Đukanovića, u Beogradu. Malo je posedeo u međuvremenu i zapanjena sam da je prošla cela decenija od njegovog dolaska u Beograd, i to povodom tragičnog događaja, atentata na premijera Đinđića. Kako se u stvari desilo da je prošlo toliko godina i da smo tek sada mogli da ugostimo vašeg premijera?
Draško Đuranović: Pa jeste čudno, na neki način paradoksalno. Jeste istorijski paradoks da su ga ugostili ljudi koji su, upravo u vreme kad je on bio poslednji put u Beogradu, bili njegovi žestoki politički protivnici i protivnici politike Zorana Đinđića. I to samo govori o tome koliko su te balkanske dijabole ili parabole, kako god ih nazvali, stalno prisutne. Šta se to desilo? Pa desilo se dosta toga. Pravo je pitanje možda zbog čega su gospodina Mila Đukanovića ugostili oni koji su mu bili protivnici prije deset godina, a zbog čega Đukanović nije bio u Beogradu u vremenu kada je kompletnu vlast držao Đinđićev naslednik Boris Tadić, sa kojim je Demokratska partija socijalista Đukanovićeva imala jako dobre odnose i programske sličnosti. Dakle, očigledno se neke stvari dešavaju onda kad moraju da se dese.
Hoću reći, očigledno je došlo do zaokreta politike zvaničnog Beograda prema Podgorici, i Đukanovićevo ignorisanje dolaženja u Beograd u poslednjih desetak godina bio je neki politički iskaz onoga što se zove hladni rat, koji jeste bio u vreme Koštunice, ali se na žalost nastavio i u vreme Tadića. Mislim da je ovo neka poruka koja može da važi i za Crnu Goru i za Srbiju, a to je da je Đukanovićev dolazak i vrlo prijateljske razmijene poruka sa Dačićem i Vučićem, neka makar simbolična najava da će se odnosi Srbije i Crne Gore bazirati na interesima, partnerstvu, zajedničkim poslovima, a ne na onome što je uvijek dijelilo, a to su mitovi, prisvajanje i ostale politike koje su u Crnoj Gori i iz Crne Gore gledane sa strahom kad se tiče Beograda, prije svega u smislu ekspanzionističke ili hegemonističke politike Beograda, kako je tumačena u Podgorici.
Tako da mislim da to jeste neki zaokret i zato je posjeta značajna. Ona nije istorijska, kao što su mnogi potrčali da kažu, zato što u suštini, kad vi gledate šta je postignuto – potpisan je sporazum o evropskim integracijama, dakle potpisano je ono što je interes obije države, ali i ono što je bilo nužno da se potpiše ako Srbija i Crna Gora hoće u Evropu – a ove ostale sve stvari, ta neka otvorena pitanja, ona su i dalje ostala otvorena. Ali kažem, ovo gledam kao neki iskaz raskida sa jednom politikom koja je nanosila štetu i Srbiji i Crnoj Gori.
Svetlana Lukić: Da se vratimo malo na taj period Koštuničine, a potom i Tadićeve vlade. Meni se činilo, čitajući crnogorske medije, da ljudi u Crnoj Gori, građani Crne Gore, smatraju da se Srbija svih tih godina nikako nije pomirila sa time da je Crna Gora nezavisna država.
Draško Đuranović: Pa moguće je da se prije svega Koštunica teško mirio sa ishodom crnogorskog referenduma, a i radio je puno stvari prije toga da bi taj ishod bio drugačiji nego što je na kraju, 21. maja 2006. godine, bio. A što se tiče Tadića, to je već malo komplikovanija stvar, jer je bilo sasvim prirodno očekivati da će doći do približavanja odnosa zvanične Podgorice i Beograda. Koštunica nam je ovdje iz Podgorice djelovao kao iskreni nacionalista, i kao čovek koji Crnu Goru gleda kao svoju interesnu sferu. A politika Borisa Tadića je bila marketinški drugačije osmišljena i zamišljena, međutim suštinski – i to nije teško dokazivo, i kroz razne strategije koje je Vlada Srbije usvajala, ali i kroz aktivnosti koje su Tadićevi ljudi sprovodili ovdje u Crnoj Gori i na neki način koketirali, pa i organizovali u velikoj mjeri djelovanje dijela opozicije u Crnoj Gori. Ta je politika Tadića, kažem, izgledala da će biti drugačija od Koštuničine, ali ona je suštinski bila nastavak te iste politike.
I šta je bio strah u Podgorici – da li osnovan ili neosnovan, sad je to drugo pitanje, ali je on bio evidentan, makar kad govorimo o crnogorskim zvaničnicima i crnogorskoj vlasti – bio je strah ne od promijene granica; jasno je od referenduma da su granice postale nepromenljive i da je disolucija Jugoslavije završena, na kraju i sa Kosovom i tako dalje – nego je bio strah od sindroma Republike Srpske, dakle da se pod uticajem Beograda u Podgorici, neću reći instalira, ali formira vlast koja bi u suštini bila vlast nalik Dodikovoj, dakle da više gleda u pravcu Beograda nego u pravcu svog dvorišta. To je dakle bio strah kod Đukanovića i drugih čelnika crnogorske vlasti. Vjerujem da je on istovremeno korišćen i za unutrašnje političke borbe u Crnoj Gori, ali činjenica je da je politika Tadićeva prema Crnoj Gori bila ne mnogo različita u odnosu na Koštuničinu. Mislim da je Tadićeva politika, što se tiče zvanične Podgorice, bila poprilično razočarenje.
Svetlana Lukić: Da li biste mogli da mi ilustrujete na koji način se može reči da je vlast u Srbiji, da li Koštuničina, da li Tadićeva, intervenisala u Crnoj Gori na neprimeren način?
Draško Đuranović: Pa evo, recimo prije referenduma, imali ste one čuvene diskete koje su slate za Brisel, sa spiskom crnogorskih državljana koji žive u Srbiji; pa pritisak da u Crnoj Gori glasaju i oni koji žive u Srbiji iako nemaju mjesto prebivališta – dakle, to su neki tehnički detalji. Kod politike Tadića nije bilo tako direktnih poteza; više je bila neka vrsta uticaja na dio crnogorske opozicije, ne samo kroz aktivnosti savjetnika Tadićevog Mladena Đorđevića, nego i kroz neke vrlo konkretne poteze, organizacione prije svega, u dijelu opozicije u Crnoj Gori. Mislim prije svega na Novu srpsku demokratiju i Socijalističku narodnu partiju, a kasnije i na pokušaj objedinjavanja opozicije. Imate onu – makar ne znam koliko slušaoci u Srbiji to znaju, ali ovdje je bio jedan prethodni pokušaj objedinjavanja opozicije nazvan Bijele košulje, na lokalnim izborima, koji je inače radila marketinška agencija bliska Tadiću, da ne kažem Draganu Đilasu.
To su sve neke stvari koje su djelovale kao pokušaj miješanja u unutrašnje stvari, da koristim tu frazu, Crne Gore, iako, iskreno rečeno, mislim da je sasvim logično da postoje bliže veze između recimo partija kao što su Koštuničina DSS ili Tadićeva DS ili, na kraju krajeva, Vučićevih naprednjaka sa nekim partijama ovdje, nego sa Đukanovićem. Ono što jeste iznenađenje je zaokret naprednjaka i ta nepisana prijateljska veza između raznorodnih, kao što su Toma Nikolić i Milo Đukanović. Ne zaboravite da je Đukanović primio, prije izbora u Srbiji, Tomislava Nikolića u zvaničnu posjetu, i to je na neki način bila, rekao bih, neka vrsta makar simboličnog odgovora na politiku Tadića. Tako da očigledno je da su interesi vrlo često različiti u odnosu na ono što mi zovemo politički programi. A inače, kada govorimo o tim političkim programima, znate, Demokratska partija socijalista bi trebalo da djeluje kao partija lijeve orijentacije, međutim ne – Đukanovićeva partija je u Crnoj Gori partija krupnog kapitala i partija nekog centra, sa jasnom državotvornom funkcijom. Tako da mene ne iznenađuje ta bliskost u interesima, a različitost u programima i te naizgled neprirodne koalicije između Srbije i Crne Gore, odnosno partija iz Srbije i Crne Gore.
Svetlana Lukić: U tom hladnom ratu, da li je veliku ulogu imala Srpska pravoslavna crkva, pre svega preko mitropolita Amfilohija Radovića?
Draško Đuranović: Pa problem sa mitropolitom Amfilohijem jeste što on više djeluje kao političar nego kao svešteno lice. Nema te političke teme u Crnoj Gori u koju on nije bio aktivno uključen. Nema tog događaja o kojem se on nije izjasnio. Hoću da kažem, Amfilohije i sveštenstvo koje predvodi, prosto je doživljeno od dijela stanovništva u Crnoj Gori – SPC u Crnoj Gori ima veliki uticaj, ali i velike protivnike – e, upravo ti protivnici Amfilohijeve politike njega su doživjeli kao nastavak one hegemonističke, imperijalne politike. Tako da je Amfilohije bio istureno odjeljenje post festum Miloševićeve politike u Crnoj Gori. Ostao je dosledan u sprovođenju te politike koja je nažalost dovela do krvavog raspada Jugoslavije, i on se nije za jotu promijenio.
A crnogorska vlast je u proteklih dvadesetak godina, ali i u proteklih 10 godina, imala faze toplo-hladno sa SPC, u skladu naravno sa svojim interesima. Ali ne treba zaboraviti da u referendumskoj kampanji Amfilohiije, koji je bio gorljivi zastupnik zajednice Srbije i Crne Gore, nije bio previše aktivan. Poslije ćete vi vidjeti da su iza tog rečitog ćutanja stajali vrlo konkretni interesi, i da je veliki dio imovine koja je bila svojevremeno prenešena na državu Crnu Goru, u međuvremenu postala vlasništvo SPC. Tako da se iza svih tih velikih riječi, politika, krio jedan vrlo prizeman interes, i vi sad kad sagledavate Amfilohijevo djelovanje posljednjih 20 godina, mora se priznati da je on uspio od jedne potpuno anemične vjerske organizacije, makar u Crnoj Gori, da napravi jednu moćnu instituciju.
Dakle, Amfilohije kada je došao u Crnu Goru, mislim da je ukupno bilo 120 sveštenika; danas imate 1.200 sveštenika, bezbroj hramova i praktično čitavu jednu infrastrukturu koja se može upotrijebiti u političke svrhe i to je Amfilohije i radio, samo što mislim da je tom svojom agresivnošću više doprineo buđenju crnogorske nacionalne svijesti nego onome što bi trebalo da bude pokoravanje Crne Gore.
Svetlana Lukić: Samo malo da skeniramo neke od tih konkretnih problema, recimo taj problem sa dvojnim državljanstvom, to se nigde maklo nije. Šta je tu u stvari problem?
Draško Đuranović: Pa tu je problem velikih i malih brojeva. Dakle Crna Gora kao mala država pokušava da ima restriktivno državljanstvo i ne želi da dopusti da postoji veći broj državljana koji žive van Crne Gore nego u Crnoj Gori; a u slučaju dobijanja dvojnog državljanstva nekih 70-80 hiljada ljudi u Srbiji bi automatski dobili državljanstvo Crne Gore. Dakle, Crna Gora ima restriktivno državljanstvo i pokušava da ga učini još restriktivnijim. S druge strane, potpuno prirodno, Srbija kao velika država nema taj problem, i dvojno državljanstvo i dobijanje dvojnog državljanstva za Srbiju, kad govorimo o odnosima sa Crnom Gorom, nije problem.
E, mislim da se taj problem neće prevazići, barem ne u skorije vrijeme, ukoliko ne dođe do nekih promijena u izbornom zakonodavstvu, što bi opet postavilo pitanje da li bi sprečavanje glasanja crnogorskih državljana van Crne Gore uopšte bilo moguće i izvodljivo. Dakle, ja ne vidim kako će se problem dvojnog državljanstva prevazići, jer mislim da Crna Gora neće odustati od ovog tvrdokornog stava i vrlo restriktivnog zakona o državljanstvu.
Drugih nekih velikih sporova u ovom administrativnom smislu nema. Crna Gora i Srbija nemaju nikakvih teritorijalnih sporova, u ekonomiji takođe – osim platnog prometa, koji je stvar dogovora dvije centralne banke. Srbija je najveći trgovinski partner Crne Gore. Ono što po meni jeste problem, koji se nije još ni otvorio, a koji će ipak morati da se otvori, jeste ipak, bez obzira što mi govorimo stalno i tu mantru ponavljamo o Crnoj Gori kao građanskoj državi, ali definitivno položaj Srba u Crnoj Gori jeste jedno od pitanja koje će morati da se rešava. Znate kako, kroz decenije sporova, stvoreno je u Crnoj Gori ubeđenje da – i sa promijenama, naravno, izjašnjavanja na popisu – da je pitanje položaja Srba u Crnoj Gori političko uvezeno pitanje. Međutim, ne.
Pitanje Srba u Crnoj Gori je autohtono pitanje, pitanje dakle osjećaja pripadnosti određenoj grupi, i to je nešto što će crnogorska vlast morati da rešava. U kom smislu? U smislu da Srbi koji žive u Crnoj Gori, koji se dakle osjećaju kao Srbi, doživljavaju Crnu Goru kao svoju državu i da im, hoću reći, političko opredeljenje ne bude prepreka za zapošljavanje u državnoj upravi i tako dalje. Dakle, činjenica je da mnogo Srba u Crnoj Gori Crnu Goru ne doživljava kao državu u kojoj može da se osjeća ravnopravno. To nije dobra stvar.
Različiti su uzroci, različiti su motivi. Ne možete za to da krivite vlast, kao što mnogi ‘anatiličari’ rade, ili ne možete da krivite samo vlast. Međutim, činjenica je da problem postoji i činjenica je da problem mora da se rešava. Nije dobro za jedno društvo u kojem nemate izrazitu većinu, ako dio velike manjine – oko 30% je Srba u Crnoj Gori – ne osjeća Crnu Goru kao državu u kojoj može ravnopravno da živi. To nije dobra stvar. I možemo te stvari da stavljamo pod tepih, ali one će kad-tad izaći. Zato mislim da crnogorska vlast to pitanje još uvijek nije ni pokrenula.
Peščanik.net, 13.12.2013.
ČIJA JE CRNA GORA