Silni se oblak prašine digao u Hrvatskoj nakon što je Nepoznat Netko na Internetu objavio famozni Registar branitelja – najčuvaniju hrvatsku državnu tajnu, impresivan popis od pola milijuna ljudi što su u proteklih dvadesetak godina stekli službeni status hrvatskog branitelja, kao i sve beneficije koje taj status nosi.
Digao se na noge cjelokupni represivni aparat mlade države, crveni alarm zaparao je mrak nad Hrvatskom, zvonili su službeni i privatni telefoni, a policajci i obavještajci dali su se u grozničavu potragu za izdajnikom koji je cijelom svijetu kao na Google Earthu podastro Sveti Gral hrvatske unutarnje politike.
Graknula je na ovu nečuvenu veleizdaju i pozicija i opozicija, i lijevica i desnica, i veteranska udruženja i borci za ljudska prava, hapse se, privode i saslušavaju osumnjičeni, pretresaju se stanovi i garaže, plijene kompjuteri i diskovi, armija vrhunski obučenih špiclova i žbira krstari Facebookom i ostalim društvenim mrežama, sajt registarbranitelja.com uspješnim se diverzantskim akcijama svako malo obara i ruši, opkoljen je u virtualnom prostoru čak i vlasnik američkog servera na kojemu je Nepoznati Počinitelj zakupio deset gigaduluma za objavu spiska.
Ne bi se, u svemu, ovakva drama nadigla sve da je Taj Netko na Internetu objavio izravnu zapovjed Vrhovnika Hrvatske vojske dr. Franje Tuđmana iz kolovoza 1995., da se spali cijela Krajina i poubija sve što se miče.
Cijela afera zgodno se u kalendaru smjestila na dvadesetu godišnjicu prvih demokratskih izbora i „rađanja nacije“, ali i devetnaestu godišnjicu Krvavog Uskrsa, kako se u suvremenoj hrvatskoj historiografiji naziva incident u šumi oko Plitvičkih jezera s početka travnja 1991. godine, kad je poginuo hrvatski redarstvenik Josip Jović, službeno prva žrtva Domovinskog rata. U „dane ponosa i slave“, među crvene datume patriotskog kalendara, afera s Registrom branitelja poklopila se zgodno, ali ne valjda i slučajno: ništa naime tekovine Domovinskog rata dvadesetak godina kasnije ne oslikava tako precizno kao panika koja je cjelokupnu Domovinu, gotovo bez ostatka, zahvatila kad je registar njenih branitelja postao javno dostupan.
Neupućenog bi vrlog pitca nekog morala jako zbuniti ta bizarna pojava. Republika Hrvatska, barem prema Wikipediji i drugim dostupnim izvorima, legalna je i međunarodno priznata država: niti je dakle nekakva afrička paradržava, niti je njena vojska teroristička organizacija, pa da bi status hrvatskog branitelja sam po sebi bio krimen, a spisak ljudi s tim statusom zaštićen i čuvan poput registra napuljske Camorre ili medulinskog klana.
Naprotiv, Republika Hrvatska prema vlastitim je riječima u legitimnom obrambenom ratu pobijedila i izborila nezavisnost, svake godine ona važne datume iz tog rata, kako vidimo, otvoreno obilježava i slavi, prekaljeni veterani otvoreno se pokazuju, javno postrojavaju i nastupaju na televiziji, daju intervjue, pišu knjige i drže školskoj djeci predavanja – ukratko, ničeg spornog u veličanstvenom Domovinskom ratu za hrvatsku nezavisnost nema da bi se itko i iz bilo kojeg razloga bojao biti na časnom spisku njegovih veterana. Pa ipak, javno objavljeni registar branitelja okovao je Hrvatsku teško razumljivim strahom. Kao da je 1991. javno objavljen spisak hrvatskih Srba, a ne dvadesetak godina kasnije spisak hrvatskih vojnika.
– Vidio sam sinoć na internetu registar – čuje se ovih dana po kafićima.
– I? – dodaje obavezno prestravljeni neki glas. – Ima li me na popisu?
– Aha.
– Nemoj zajebavat, kad, gdje?
– Dvadeseti topnički divizion Split, dva dana, 3. i 4. lipnja 1994.
– Fak!
Stvar je, primijetili ste, neobično nalik davnim ljetnim dramama jugoslavenskih klinaca, ustravljenih u iščekivanju ružičastih dopisnica iz općinskih vojnih odsjeka, s pozivom za odsluženje vojnog roka u vojnu poštu Pripizdina Donja. Jedina je sićušna razlika u tome što se u Jugoslaviji dobra veza potezala da se ne ode u vojsku, ako se pak mora ići da se ide što kraće, a ako ne može kraće, onda barem što kasnije, za desetak godina. Dočim se u Hrvatskoj dobra veza poteže da bi se bilo u vojsci, da bi se bilo tamo što dulje, i da bi se išlo što prije. Ako može, i prije dvadesetak godina.
– Ja sam dobio Četvrtu gardijsku, od 1992. do 1995., a ti? – čuje se po hodnicima Ministarstva branitelja.
– Sredio mi stric Prvu obalsku artiljerijsku bateriju 88 mm, u Splitu, od srpnja do listopada 1991.
– Osamdeset osam milimetara?!?
– Jebiga, devedeset prve sam imao jedanaest godina!
Kad je onomad, nakon što je postalo jasno da status hrvatskog branitelja ima gotovo svatko tko je u Hrvatskoj 1991. već bio rođen, odnosno u širem biološkom smislu živo biće, prvi put postavljeno pitanje revizije braniteljskog registra, konsternirana Hrvatska saznala je da ju je u ratu službeno branilo preko tri stotine pedeset hiljada ljudi, odnosno – po službenim evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane iz 1999. – njih točno 386,301. Posljednjih deset godina taj je spisak kvasao i rastao, da bi onog dana kad je javno obznanjen na Internetu, brojka stala na 501,666. U ovom trenutku, kako stvari stoje, Hrvatsku od 1991. do 1995. nisu branili jedino Šešeljevi četnici.
Rado Hrvat ide u vojnike, cijela armija od preko stotinu hiljada njih hrabro se tako punih petnaest godina nakon završetka rata prijavila u prve redove protiv srpskog zavojevača, rasporedili ih stričevi, ujaci i kumovi u rovove Registra branitelja, pa tamo dijele među sobom uvozne povlastice, stambene bodove i ravno milijardu eura, koliko će i ove godine iz državnog budžeta otići samo na njihove penzije i invalidnine. Popis iz Registra branitelja stoga je tek dugačka rola papira iz registar-kase, zato je taj dugački račun državna tajna prvog reda, i zato malo tko od samozatajnih heroja sa spiska želi da se zna za njegov ratni martirij.
Tko god da je, naime, javno objavio Registar branitelja, zapravo je podmuklo i izdajnički odao neprijatelju njihove položaje, čak i onda kad su se na frontu zadržali po dan-dva, tako kratko vrijeme da ih je uspio registrirati samo Registar, poput onih dvadesetak hiljada četvrtopozivaca sa spiska koji su na ratištu proveli manje od petnaest dana.
Opća panika koja je zavladala u Hrvatskoj nakon „afere Registar“ do kraja je tako raskrinkala već odavno i ozbiljno načet mit o slavnom Domovinskom ratu. Nije u historiji poznat slučaj da bi se slobodna, ponosna i pobjednička država tako bojala objavljivanja punog spiska svojih branitelja, osloboditelja, heroja i pobjednika, niti je zabilježeno da bi se sami heroji pobjede tako bojali pronaći na popisu pobjednika.
Smiješna je sloboda za koju su se borili. I smiješna je država u kojoj su spomen ploče državna tajna. „Da li će pobjeda umjeti da plati kao što su pobjednici platili za nju?“
Peščanik.net, 14.04.2010.