Hodie mihi, cras tibi

Prošlonedjeljni su izbori, uobičajenome proteku stvari nasuprot, ostavili sve ključne političke probleme otvorenima. I opet se je pokazalo da nije gotovo kada je (naizgled) gotovo (za narod-puk-biračko tijelo-građanstvo), nego tek kada se – netom izabrani – (eventualno) dogovore. S obzirom na najveći dio (neformalne) jednogodišnje kampanje, datum je izbora bio za malo promašen; logičnije bi bilo da su održani tjedan dana prije. Jer, do nelagode opetovano parazitiranje na uu (ustaško/udbaškoj) prošlosti doista je zazivalo da se „blagdan demokracije“ zbude na Dan mrtvih (uz put, posve je nejasno zašto Hrvatska, a i neke druge kršćansko-demokratske države, kao svjetovni praznik prihvaćaju izvorno ekskluzivistički dizajnirani dan svih svetih, a ne naredni – svakako demokratskije koncipirani – dan svih duša).

Danas jedni, sutra drugi

Kako bilo, izbori su bili prožeti očekivanjem da će se, opet jednom, potvrditi mudrost iz Knjige Sirahove (38,22): mihi heri et tibi hodie – poznatija u svojevremeno popularnoj grobljanskoj verziji: hodie mihi, cras tibi. Doista, vlast je, nekako se činilo već predodređenim, trebala pripadati danas jednima, a sutra već drugima (u domaćim okolnostima, razmjerno apstraktna imenica vlast najčešće je bila konkretizirana za većinu razumljivijom – plijen). Mogućnost da se to ipak ne dogodi, koja se (u petak 13.) čini posve mogućom (ne i izvjesnom), može se doživljavati s različitim (svagda „uzburkanim“) osjećajima, ali upozorava prije svega na to da je politička podjela u Hrvatskoj ideologizirana do mjere koja dopušta turobnu rezistentnost političkoga poslovanja na („običnim“ građanima) evidentne realije.

Drukčije rečeno, neuspjeh HDZ-a (koji, praktički, teško može dobiti ove izbore) proizlazi iz dvije, te djelomice povezane činjenice: izrazito loše realizirane oporbene uloge, te pogrešno vođene kampanje. Relativan uspjeh SDP-a – kojemu su još nekoliko tjedana prije izbora svi prognozirali poraz, a uspio je odmah poslije izbora doći do (relativno) većinske podrške u Saboru – postignut je unatoč činjenici da je vlada koju su vodili bila, sve u svemu, izrazito neuspješna. Posljedak je ovoga doista paradoksalan: neuspjeh u vladanju državom i društvom pokazao se je manje značajnim za izborni ishod od (ipak, neusporedivo manje važnoga) neuspjeha u oporbi i promičbi. Drukčije rečeno, politički nadrealizam nije, izgleda ipak, tek real-socijalistička specifičnost.

Crkva

Indikativno je stajalište spram izbora (a vjerojatno i spram demokracije uopće) iskazano riječima Želimira Puljića, nadbiskupa zadarskoga i Predsjednika Hrvatske biskupske konferencije na početku 51. plenarnog zasjedanja HBK, 9. studenoga: „Parlamentarni izbori koji su iza nas, pokazali su uobičajene prednosti i nedostatke“. Dobri se nadpastir nije bavio razlaganjem svoje teze, no čini se da na njegovu ocjenu ne utječe samo rezultat izbora (koji, možda, nije posve zadovoljavajući), nego i samo njihovo postojanje. Njihova je prednost, valjda, u iskazivanju mnijenja birač(ic)a, ali i u legitimiranju vlasti. No, kako je poznato, iz crkvenoga se je vrha posljednjih godina moglo čuti da je vlast izabrana 2011. zapravo nenarodna; dogodi li se (ipak nekako) da ta vlast ne bude zamijenjena, može se učiniti nužnim govoriti o nedostacima izbora na kojima narod u nezanemarivu dijelu podržava nenarodnu vlast, dapače, u dijelu na vlas jednakome onome koji se opredjeljuje za alternativnu, valjda narodnu, opciju mogućega vladanja.

Time se Puljić, naknadno, naslanja na zagrebačkoga nadbiskupa koji je u prijeizbornu kampanju intervenirao vlastitim, izdvojenim stajalištem (očito nezadovoljan nedostatnom eksplicitnošću Hrvatske biskupske konferencije u cjelini – koja je svoj stav bila obznanila nekoliko dana prije). Bozanić se je tom prigodom posve jednoznačno etatistički očitovao („potrebno je poduprijeti one liste i programe koji su usmjereni na jačanje državnosti“). No, pritom mu se je omakao i neobičan lapsus calami (do sada ga je karakteriziralo to što mu je često znao pobjeći kakav lapsus lingvae), jer je u rečenome pismu programatski podržao „uređivanje države na pravednosti i brizi za sve građane, a posebno najpotrebnije“. Zasigurno je bilo mišljeno promicanje brige za najpotrebitije građane, jer nije baš vjerojatno da bi katolički biskup na glas zastupao ovakvo egoističko, ili, u najboljem slučaju, primitivno utilitarističko poimanje države u kojem se od građana očekuje posebna briga za one koji su im potrebni (uostalom, toga u stvarnosti ima dovoljno, te nema potrebe za to se još i crkveno zalagati).

Kampanja

Crkvene interpretacije – ma koliko indikativne za javnu atmosferu – najvjerojatnije nisu naročito utjecale na konačni ishod izbora, no pravo je pitanje u kojoj je mjeri na to utjecala sama kampanja. U njezinu formalnome trajanju gotovo se ništa nije zbivalo; kao da su svi bili iscrpljeni zapravo jednogodišnjom kampanjom (započetom još u vrijeme predsjedničkih izbora, pa i prije). Jer, što je još preostalo nosivome kandidatu HDZ-a, ako je, punu godinu dana prije početka službene kampanje za parlamentarne izbore, rekao: „SDP će hrvatski narod na izborima zbrisati s političke karte, njima je mjesto u ropotarnici povijesti. Oni nisu ni socijalisti, ni demokrati, oni su bili i ostali jugofili i jugonostalgičari, koji nikada Hrvatsku nisu željeli, niti je sada vole“ (na obljetnici HDZ-a u Sisku, 23. 10. 2014.). Njegovu su tezu potom, naravno, razlagali brojni odavno privrženi komentatori (od Dujmovića do Šole, u okviru nove, nesuvislo poludesničarske koncepcije EPH), ali i novokomponirani pripadnici hadezeovskih pristožernih postrojbi (poput Gjenera ili Kuljiša – koji je prije nekoliko mjeseci rezolutno-promašeno tvrdio: „SDP će imati manje od 30 zastupnika“). No, vrhunac je odanosti i ljubavi spram vođe iskazao, dakako, Milan Ivkošić, („Večernji list“, 6. XI.) pišući o skandaloznim napadima na Karamarka, koji je junački “uzvraćao argumentacijom koja mu je bila mnogo jača i uvjerljivija od glasa“ (lagana nepismenost rečenice vjerojatno dodatno naglašava emocionalnu vezu autora i objekta).

Na drugoj strani, nesuđeni diplomat Milanović je igrao ne samo na preuzimanje domoljubne bagaže iz HDZ-ova spremnika, nego i na naglašavanje svoje autoritarne figure: „Trebalo je vremena da bi ljudi mogli shvatiti da je naš put častan, da mi volimo svoju domovinu 10.000 puta više nego ta lažna domoljubna koalicija koja radi za svakog profitera, cincara i prevaranta samo da napakosti hrvatskoj vladi.“ (na skupu u Jastrebarskom, 24. 10. 2015.) Istina je, vjerojatno, da bi (izvorno) desničarski političar koji bi na ovakav način govorio o jednoj etničkoj skupini naišao na veoma oštre osude (što se Milanoviću nekako nije dogodilo), no ostaje pitanje u kojoj je mjeri ovakvo ponašanje premijera (uključujući huliganske reakcije na ponašanje susjeda u migrantskoj krizi) pomoglo konačnome izjednačavanju SDP-a s HDZ-om – uz značajnu prednost koju Milanovićeva koalicija ima na osnovi potpore zastupnik(c)a manjina, ali i nepoljuljivo vjernoga (premda nevoljenog) HDSSB-a.

Hrvatska televizija

Atmosferi (više-manje radosnoga) očekivanja povratka HDZ-a na vlast, koja je prožela doslovce sve sfere društva (premda ne i sve pojedince i/ili institucije) priključila se je u mnogome i HTV. To se nije iskazivalo samo u povremenim novinarskim izbojima simpatija spram HDZ-ovih kandidata, nego, vjerojatno ponajviše, u odluci programskoga vodstva HRT-a da otkaže unaprijed planirano (i reklamirano) sučeljavanje predstavnika političkih stranka u posljednjoj večeri izborne promičbe. Pritom je, kao izgovor, korištena odluka Državnog izbornog povjerenstva kojom je HTV-u prigovoreno ekstenzivno tumačenje uredničkih ovlasti u odluci o tomu koga treba pozvati na to sučeljavanje.

Riječima HTV-ovih šefova: „HRT poštuje odluku DIP-a, ali smatra da se njome dovela u pitanje samostalnost uredničkih odluka te zakonom i pravilima zajamčena neovisnost javnog servisa. HRT je na sučeljavanje, na temelju istraživanja javnog mijenja i uredničke procjene, pozvala pet stranaka, koalicija i neovisnih lista za koje je procijenila da bi nakon provedenih izbora 2015. mogle biti važne u oblikovanju i izboru hrvatske Vlade, što je posve u skladu s pravilima koje je odredio Sabor te s HRT-ovim izbornim pravilima. Ovom odlukom HRT nedvosmisleno poručuje javnosti i svim sudionicima izbornog postupka da ne pristaje biti iskorištena u izbornoj kampanji“.

Problem ovdje nije samo u pristranosti kojom je HTV išla na ruku stranci koja je bila odlučila da ne sudjeluje u sučeljavanju (HDZ-u), premda je i to već dostatno loše, niti u tomu što nisu bili u stanju shvatiti da će praktički svi koji uđu u Sabor „biti važni u oblikovanju hrvatske vlade“ – i to nekoliko dana prije izbora kada je već bilo jasno da će izjednačenost među blokovima povećati značenje malih stranaka u Saboru. Bitan je problem – koji nadilazi izborni povod – u načelnome falsificiranju uloge javnoga informacijskoga kanala (ili servisa). Jer, zadaća HRT-a je baš u tomu da bude „iskorištena u izbornoj kampanji“. Zato javna televizija i postoji, zato se za nju (u Hrvatskoj) i plaća pristojba. No, kada se neobrazovani tele-funkcionari postave u poziciju subjekta, a ne medija (dakle: posrednika) u javnome komuniciranju (posebice zaoštrenome u prijeizbornom razdoblju), društvo se nalazi u ozbiljnim poteškoćama. Kada bi se takvim funkcionarima olako dopustila diskrecijska ovlast da nekima dopuštaju pristup javnosti (na uštrb drugih s usporedivim pravom), javna bi televizija bila (a dobrim dijelom i jest) dalekosežno (i nekvalificirano) privatizirana. Da se ne radi tek o omašci pokazao je program u izbornoj noći u kojemu se stalno insistiralo na HDZ-ovu vodstvu, pa i „pobjedi“, a čak i u trenucima u kojima su rezultati manjinskih izbora bili poznati nisu ni – potencijalno – pripisivani SDP-ovoj koaliciji, niti je postavljano pitanje o značenju činjenice da gotovo do ponoći nije bilo izbrojano više od 20% glasova iz Zagreba.

Prognoze

Istina je, dakle, da je SDP-ova koalicija na izborima prošla znatno lošije no 2011., a HDZ-ova znatno lošije od prognoza (osim onih u posljednji čas). Ipsos puls je – ovoga puta – posve točno prognozirao odnose među dvjema koalicijama, ali, poput ostalih, promašio u procjeni snage Mosta. Novina je na izborima bio pokušaj „Jutarnjega lista“ da prediktivnim (navodno matematičkim) modelom preciznije prognozira ishod izbora. Ovaj je pokušaj pokazao znatno slabije rezultate od onoga Ipsos pulsa, iako su njegovi autori, nakon svega, hrabro ustvrdili da je to „najuspješnija metoda predviđanja rezultata izbora“, premda, priznaju da njihov „model, kao ni ankete, nije uspio predvidjeti snažan uzlet Mosta i, budimo realni, pad HDZ-a u odnosu na relativno visoka očekivanja, na razini izbornih jedinica većina predviđanja bila su jako dobra, pogotovo za SDP i za ostale političke stranke“.

Riječju „najuspješnija metoda“ je promašila kod dva od tri najjača sudionika izbora (dok je Ipsos puls mnogo točnije predvidio odnos HDZ-SDP). U opravdanju autori navode da je „dosada HDZ-u i SDP-u uspijevalo ograničiti uspjeh trećih opcija upravo zbog strategije plašenja biračkog tijela protivnikom. Ali ovaj puta se to pokazalo nedovoljnim da ograniči uspjeh treće opcije, u ovom slučaju velikog iznenađenja izbora – Mosta.“ Većina poslijeizbornih raščlambi upućuje, međutim, upravo na to da je HDZ-ova proizvodnja straha od protivnika gurnula dio „njegova“ (manje radikalnoga) biračkog tijela ka Mostu. Isto tako, najvjerojatnije nije točno da je većina glasova za Most bila „za“, jer se – gotovo očito – radi o prosvjedovnim glasovima. No, možda je stručno najčudnije to što su autori istraživanja posve neutemeljeno, a ekstenzivno, koristili paralelu s (fundamentalno drukčijim) amerikanskim izbornim sustavom, te svoju matematičku metodu smatrali prinosom većoj egzaktnosti društvenih znanosti po uzoru na prirodne (egzaktnost kao razlikovna osobina prirodnih i društvenih/humanističkih znanosti je, i za manje informirane, dobro poznata značajka devetnaestostoljetnoga raspravljanja o znanstvenim disciplinama).

Most i moral

Poslijeizborna su se zbivanja pak gotovo u potpunosti našla u sjenci spektakularnoga uspjeha Mosta i podjednako impresivne nesposobnosti novih političara/ki da se nose sa svojim uspjehom. Od početka su, naime, naglašavali svoju moralnu superiornost nad dvama tradicionalnim političkim blokovima (što im je, u osnovi, i donijelo izborni uspjeh). No, ta je konfederacija političara i političarki koji pokušavaju moralno nastupati u politici, trebala odmah nakon izbora deklarirati da pripravnost svih svojih (grado)načelnik(c)a da napuste svoje pozicije, jer je doista nepojmljivo da netko bude, primjerice, gradonačelnik Metkovića i, istovremeno, jedan od ključnih čimbenika nacionalne politike. Na to upućuje i zakonski okvir, jer Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) upravi i samoupravi, čl. 42, st.1, određuje da „Općinski načelnik, gradonačelnik odnosno župan zastupa općinu, grad odnosno županiju“, dok je (u Ustavnome članku 75.) utvrđeno da „Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat“. Jasno je pritom da su moralne norme nužno mnogo oštrije od zakonskih, barem za one koji – u nedostatku parlamentarne većine – upravo od moralnoga imagea i žive (jednako je tako jasno da Povjerenstvo za sukob interesa ovu razinu problema uopće ne može ni domašiti). S druge strane, riječ je i o političkoj legitimaciji – koja ne može biti dijeljena između nacionalne i lokalne razine, radi li se o bitnim točkama političkoga odlučivanja na državnoj razini.

Uz to, Most je svoje političko taktiziranje započeo posve očitim ucjenjivanjem velikih koalicija, koje su to svojim dosadašnjim djelovanjem u mnogome i izazivale, ali je ovakvo postupanje moralno posve (ne)dvojbeno (iako politički možda i neizbježno). Uz to, politički je – u demokratskome okviru – doista teško branjiva tvrdnja da partner koji (poput Mosta) ima tri puta manje mandata od druge strane (HDZ-a ili SDP-a) insistira na premijeru iz svojih redova. Legitimacija bi ovakva postupka (izvan ucjenjivačkih koordinata) bila moguća samo pod pretpostavkom da svatko tko je glasao za Most vrijedi tri puta više od glasač(ic)a SDP-ove ili HDZ-ove koalicije.

Ništa na stvari ne mijenja ni verzija prema kojoj bi premijer bio „stručnjak“, jer jedini je stručnjak za premijera – političar. I Karamarko i Milanović su dobili veliku podršku za premijera, i to bi Most trebao uzeti u obzir. Ako se pak tvrdi „da 2/3 glasača ne žele Karamarka za premijera, a 2/3 ih ne žele Milanovića za premijera” zaboravlja se da, istim argumentacijskim slijedom, gotovo 90% glasač(ic) ne žele Petrova za premijera.

Politički amaterizam

Vrhunac je amaterizma pokazan u trenutku u kojem je predložena svojevrsna koncentracijska vlada, tj. koalicija HDZ-a, SDP-a i Mosta. Jer, ponajprije, ako HDZ i SDP mogu zajedno u istu Vladu, onda im Most i ne treba. Drugo, to bi, zapravo, bio kraj parlamentarne demokracije u Hrvatskoj, jer bi se Sabor sveo na 12% posto zastupnik(c)a koji ne bi bili dio vladajuće koalicije (a pripadnici vladajuće opcije svagda sabotiraju parlament iznutra). Treće, to bi bilo ignoriranje volje birača, jer su birači na izborima u velikoj većini rekli „ne“ SDP-u, kada su glasali za HDZ i „ne“ HDZ-u, kada su glasali za SDP; izabrali su ih, dakle da se sukobljavaju (i u sukobu pobijede). I na kraju, takva Vlada formira se u trenucima kada je zemlja u ratnom stanju ili kada je u zemlji nemoguć normalan život. To u Hrvatskoj, unatoč svemu, sada zaista nije slučaj.

Realnost u kojoj ni Milanović niti Karamarko na ovakav prijedlog ne mogu pristati ne mijenja mnogo na činjenici da se, u biti, radi o pokušaju da Božo Petrov (nakon četvrt stoljeća!?) naslijedi Željka Mažara, posljednjega predsjednika blagopočivajućeg SSRNH (Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske), kao jedinstvene hrvatske socijalističke političke opcije (u kojoj su se, formalno, utapale sve ostale, pa i Savez komunista) – s time da je SK, kao patentirana „avangarda“ sustava, imao zajamčenu privilegiju utjecaja, neovisno o brojnosti članstva; posve nalik onome što danas Petrov traži za svoje. Izabranici Mosta su nekoliko dana prije izbora kod bilježnika svečano potpisali izjavu da neće ulaziti u koaliciju; izgleda da misle kako koalicija sa SDP-om i HDZ-om istovremeno nije koalicija (u dokumentu spominju, dapače, „jednostrano“ pristupanje koaliciji – no svako je pristupanje, dakako, dvostrano).

Podjele i novi izbori

Unutar Mosta se je, zapravo, dogodilo nešto što karakterizira mnoge nove, ili alternativne pokrete i stranke nakon što postignu prvi veliki uspjeh. To se je pokazalo prije tridesetak godina sa strankom Zelenih u njemačkome parlamentu, ali i u mnogim drugim slučajevima. U takvim situacijama dolazi do podjele na „fundamentaliste“ i „realiste“, na one koji žele načelno politizirati iz parlamenta, ne „prljajući ruke“ pritom (u hrvatskoj situaciji tomu je blizak Petrov) i one koji prihvaćaju izazov dnevno-političkoga funkcioniranja u izvršnoj vlasti (što zastupa Prgomet). Ova je razlika za Most (i nacionalnu politiku) trenutno važnija od onih svjetonazorskih, ili stranačko-političkih.

Prgomet (i njegova eventualna frakcija) će, kao i Most u cjelini, nastaviti pregovarati s „velikima“. Skori su izbori, međutim, realna mogućnost ne uspiju li pregovori – uglavnom s SDP-om, jer raspadne li se Most doista, HDZ više i ne može realno domašiti saborsku većinu (koja samo matematički iznosi 76 mjesta, a u realnosti je mnogo bliže brojci osamdeset, želi li se iole normalno funkcionirati – bez dopremanja mogućih bolesnika na glasanje, itd.). Dođe li pak do novih izbora za nekoliko tjedana, biračko će tijelo najvjerojatnije kazniti Most kao „krivca“, a od toga može imati koristi prije svega HDZ (uz uvjet, naravno, da slovenska granična žica ili novi masovni nailazak migranata – sada iz suprotnoga pravca – ne stvori Milanoviću prigodu za novo junačenje). Jer, HDZ-u će se, vjerojatno, u takvoj situaciji vratiti mnogi sadašnji podržavatelji Mosta (odluče li uopće izići na moguće skore izbore). To pak znači da se, i nakon obavljenoga izbornog postupka još uvijek ne zna jesu li nedjeljni izbori legitimirali promjenu ili (mutatis mutandis) dosadašnju političku situaciju. Možda, prije svega zato što među tim situacijama i nema toliko razlike koliko se to u propagandističkim pripovijestima tvrdilo odozgo, a u (induciranome) strahu vjerovalo odozdo. Upravo stoga društvo ostaje zatvoreno u političkoj današnjici, drukčije sutra ne dolazi, na žalost, ništa lakše ni s tri ključna aktera namjesto dosadašnja dva.

Banka, 13.11.2015.

Peščanik.net, 13.11.2015.