- Peščanik - https://pescanik.net -

Holocaust goes musical

U prošli cetvrtak uvecer sam na jednom njemackom tv-kanalu gledao film “Hotel Ruanda”, a u petak, dan poslije na Arte “Dan kada je ubijanje zapocelo”. Oba filma se bave genocidom u nesretnoj zemlji Ruandi, u kojoj je za samo tri mjeseca umoreno milijun ljudi, uglavnom macetama. I definitivno mi je postalo jasno da je prica o Hutima i Tutsima naša prica, i to ne samo ovih posljednjih godina, nego svih decenija u kojima smo živjeli zajedno. Jednom su Huti bili ovi, a drugi put oni, svejedno nije žrtvama, sa strane gledano se takve “sitnice” jedva i uocavaju.

Kažite pošteno – možete li bez napora kazati tko su u Ruandi bili “good boys”, a tko “bad boys”.  Pitam se nije li  kontinuitet i krvavi spiralni krug zlocina i u Ruandi i na Balkanu jedna od rijetkih izvijesnosti?

Lažovi su, pak, medu nama, mocni i sveprezentni. U Srbiji se lako prisjetiti imena onih koji lažu o posljednjim ratovima, kao i onih koji su dobacivali i još dobacuju sa žrtvama u Jasenovcu, i do 2,5 milijuna. A u Hrvatskoj su dojucerašnji “casni” ustavni sudac Vice Vukojevic i nekakva njegova “komisija” odgovorili zlocinackim cinizmom – u Jasenovcu je bilo par tisuca ubijenih, ergo, NDH-a je bila, malte ne, pravna država, samo su tu idilu narušavali “remetilacki faktori”, što bi rekao “Krivousti”. Naravno da je rijec o krajnostima, uostalom kao i u svezi Bleiburga, ili poslijeratnog stradanja Nijemaca u Jugoslaviji, o cemu se sve do jucer nije ni zucnulo. Danas se ta “mustra” ponavlja i u svezi sa Srebrenicom i u svezi s hladnjacama sa Kosova, neki ljudi prosto nece da vjeruju cinjenicama.

Medutim, i tuda i sopstvena iskustva uce da se iza manipulativnog baratanja žrtvama ponajcešce skrivaju drugi ciljevi. A u suštini je rijec o tomu da je i jedna jedina žrtva suvišna žrtva, te da žrtve ne zaslužuju da se preko njih vodi politika, u pravilu zla i naopaka. Kažimo zato izrijekom, “napuhavanje broja žrtava”, kao i “umanjivanje” broja ubijenih su ružne rabote. Ono što hitno potrebuju sve zemlje ex-Jugoslavije je posve nova “kultura sjecanja”, koja se u Njemackoj ponekad i od ponekog s razlogom zove i kulturom “posramljujucih sjecanja”. 

Pri tomu je izvjesno, oguglali smo na velike rijeci, od medusobnog optuživanja smo oslijepili, možda nas otrijezne još tu i tamo pojedinacne sudbine. Mene osobno potresa stid i bijes vec godinama – i sinoc sam poslije Ruande baš o tomu  mislio – što su mome nekadašnjem drugu iz Palate federacije, dobrom covjeku Branku Katicu, “moje” neoustaše zaklale, takorekuc jucer, 1995. godine, nedužnu majku u okolici Sinja i Kijeva, u Vrljici nesretnoj. Svaki put kad prodem tim putom stid me što sam živ, stidim se za one koji još uvijek slave ubojice kao heroje, a njih nije malo niti medu Hrvatima, niti drugdje, nažalost…

Inace, u tom nekadašnjem “crvenom Sinju” na galopskim konjiskim turnirima redovito pobjeduje kobila Ljubiše Buhe iz Zemuna, zaboravio sam joj ime, što izaziva salve zavisti lokalnih  sinjskih “noraca” i “gotovina”, heroja ala “mladici” medu Srbima. Bratstvo i jedinstvo medu kriminalcima, oni znaju zašto su se borili, i konjima, dakako, kada ono drugo nije (bilo) moguce. Nije li, stvarno?


Mjuzikl “Dnevnik Anne Frank – pjesma za život”

I dok su se filozofi i decenijama poslije užasa zvanog nacisticki genocid nad evropskim Židovima ili holocaust (holokaust) pitali hoce li se poslije Auschwitza smjeti još pisati pjesme, dok budete citali ove redove bit ce  u Madridu  u formi mjuzikla obzirno ispricana prica o jednom mladom životu koji skoncava u genocidu. Ova bi prica mogla, nadam se, biti poticajna i za umjetnicke artikulacije posljednjih tragedija na ex-yu prostoru, ukoliko su posljednje!

“Dnevnik Anne Frank” je pretocen vec 1959. godine u filmsku story, a istoimeni film je dobio tri Oscara. Unatoc tomu su u decenijama koje slijede brojni režiseri dobijali odbijenicu od strane Zadužbine Anne Frank, a medu njima je bio i cuveni Steven Spielberg, ukoliko su htijeli napraviti “remake”. Otto Frank, Annin otac i jedini u obitelji koji je preživio holocaust, sve je do njegove smrti (1980.) odbijao svaku pomisao na daljnju umjetnicku adaptaciju potresnih dnevnika njegove kcerke.

Tako je bilo i s prvim pokušajem režisera Rafael Alvera, kojeg je Zadužbina Anne Frank odbila glatko prije devet godina. Strogo uzevši, Alvero nije ni trebao suglasnost Zadužbine, obzirom da se u mjuziklu ne preuzimaju doslovni citati iz “Dnevnika Anne Frank”, ali je Alvero od pocetka polagao mnogo na kooperaciju, a ne na konfrontaciju ne samo s pomenutom zakladom.

U meduvremenu je, dakako, Alvero uvjerio Zadužbinu da je i mjuzikl pogodna forma za tragediju zvanu genocid, da takvo što samo na prvi pogled izgleda bizarno i bez pieteta. Rafael Alvero govori ovih dana po prvi put za javnost i o tomu kako vec 10 godina radi na ovom “komadu”, te da je prvi put prije ravno devet godina govorio o svojoj namjeri pred odgovornima iz Zadužbine Anne-Frank. U krajnjem, veli režiser Alvero, on tretira “Dnevnik Anne Frank”, knjigom koja je prevedena na 60 jezika, kao što bi se ophodio s bilo kojim podloškom za tragicnu operu, samo s još mnogo više respekta.

Dnevnici Anne Frank ne cine se, ipak, niti na prvi niti na drugi pogled prikladnim materijalom za mjuzikl. Pa, ipak, krajem veljace/februara 2008. godine  konacno je u madridskom kazalištu Calderón (“Teatro Häagen-Dazs Calderón”) po prvi put izveden muzicko scenski komad prema dnevnicima tragicne židovske djevojcice, koja se u periodu izmedu 1942. i 1944. godine sa svojom obitelji skrivala u potkrovlju jedne kuce u Amsterdamu, dok je nacisti nisu otrkrili i deportirali u koncentracijski logor Bergen-Belsen, gdje su je pred sam kraj rata i umorili.

“Izvuci cemo humor, optimizam i životnu radost koju je Anne Frank sacuvala unatoc okolnostima u kojima je živjela”, kažu autori i izvodaci ovog kurioznog mjuzikla, koji su nedavno posjetili i onu kucu, sada muzej, u Amsterdamu u kojoj se nekoc skrivala Anna Frank. I ne samo posjetili, nego su u njoj izveli i pretpremijeru i od nje dobili konacan blagoslov za uspijeh ove muzicko-scenske predstave.

“U pocetku smo bili skepticni, ali nas je madridska kazališna grupa uspjela uvjeriti u ozbiljnost svog projekta”, kazuje Jan Erik Dubbelman iz Zadužbine Anne Frank. 

Doduše, ima i dalje glasova protivu, primjerice Fond Anne Frank iz Basela, koji posjeduje autorska prava na “Dnevnike Anne Frank”, je protivu …

Oni koji su vec vidjeli dijelove mjuzikla, kao primjerice ljudi iz Zadužbine Anne Frank, su sada uvjereni u poštene namjere ovog projekta. Kompletan “ensemble”, svih dvadeset i dvoje glumaca Alverovog teatra posjetilo je, kako je receno, “Anne-Frank-Haus” u Amsterdamu, kako bi vidjeli originalno mjesto dešavanja drame. Gosti iz Madrida su izveli malu pretpremijeru, te bili nagradeni aplauzom “muzejskog osoblja” u Amsterdamu.  Jan Erik Dubbelman, medunarodni voditelj “Anne-Frank-Stiftung”, je jedan od njih i ono što je vidio ocijenio  je “vrlo potresnim”, pa je Alvero time dobio i definitivni blagoslov za svoj mjuzikl.

Ulogu mlade Židovke Anne Frank u mjuziklu je, inace, preuzela13. godišnja djevojcica Isabella Castillo, podrijetlom s Kube. Obzirom da se radi o izbjeglici s Kube u evropskim medijima se sada do neukusa povlace paralele izmedu bijega obitelji Frank iz nacisticke Njemacke 1933. godine, i potonjeg skrivanja u Amsterdamu, s bijegom majke i kcerke Castillo s Kube i potonjeg skrivanja u Belizeu, prije nego što su se docepali Miamija, pa i [panjolske. Sve slicnosti, pak, završavaju time što su Anna i Isabella u momentu bijega bila djeca. 

Kubanska djevojcica se izborila medu 800 konkurentkinja za ovu ulogu i pošteno kaže: “Za mene je velika privilegija igrati jednu tako hrabru, veselu i talentiranu djevojcicu kao što je bila Anne Frank”.

Jezik u mjuziklu je španjolski, s cime se složila i Zadužbina, koja se nada da ce i ovim putom život i stradanje Anne Frank postati još poznatiji u zemljama Latinske Amerike. Zadužbina je, medutim, izrijekom zabranila komercijalizaciju, pa nece biti niti postera niti majica, niti šolja za kavu s Anninim likom na madridskim ulicama…

“Teatro Häagen-Dazs Calderón”, kazalište u centru Madrida, organizira , pak, i to uz pomoc Zadužbine, popratnu izložbu o sudbini Anne Frank i njene obitelji.

Vec pominjani Dubbelman kaže: “Mi nudimo popratni program za školarce, nitko ne treba da nepripremljeno ide na ovaj mjuzikl”! Režiser Alvero je, pak, uvjeren da ce njegov mjuzikl “više dirnuti djecu i omladinu nego što to mogu uciniti knjiga ili izložba”!


Pledoaje za kulturu “posramljujućih sjećanja”

“Ako se sjecanja na neljudskost ne povežu sa sadašnjošcu, sve je besmisleno”, kazala je cuvena celistkinja i preživjela logorašica iz Auschwitza Anita Lasker-Wallfisch u povodu 60.obljetnice obilježavanja oslobadanja Auschwitza.

 „Punker, Schwulen, Komunisten/ stehen auf unseren scwarzen Listen./ Am Tage X zur Stunde Null/ da retten Euch auch keine Bullen.“ Tako glasi refren popularne pjesme „Arijski borci“ vodeceg nacistickog benda „Landser“, a u prijevodu na naš(e) jezik(e) to izgleda ovako: „Pankeri, pederi i komunisti stoje na našoj crnoj listi. A kada dode vrijeme nacija (nacista) nece vas spasiti niti policija“.

Ne bi ni Marko Thompson bolje…

Problem u SR Njemackoj u borbi s ostacima nacizma nije, dakle, u novcu, niti u kolicini politickog antifašistickog govora! Odgovori na pitanje zašto takvog cega ima još uopce se moraju tražiti u onoj višeznacnoj metafori Helmuta Plessnera, autora knjige „Zakašnjela nacija“, kako su Nijemci „carobnjaci ekstremnosti“, odnosno da oduvijek imaju problema „s pronalaženjem mjere u stvarima javnog života“.

Ili odgovore treba principijelno tražiti u ljudskoj prokletosti, u opcinjenosti zlom, mitovima i zlim sudbinama predaka, atavistickom strahu od drugoga i drugacijega? Jer i ovdje su – kao i posvuda u svijetu – otrovni mirisi zlokobno zapretene prošlosti neuporedivo privlacniji nekim skupinama ljudi od svih civilizacijskih racionalnih vrednota?

Iskazano rijecima Ericha Rathfeldera, free-lancera, autora knjige „Rat u Bosni i Hercegovini“ („Sarajevo danach“), objavljene i u zagrebackom Durieuxu: „Kad mi netko kaže kako su ratni zlocini specijalitet slabije razvijenih zemalja, Balkana ili Treceg svijeta, ja im samo kažem da se sjete Treblinke ili da danas pogledaju oko sebe, pa ce vidjeti kako neonacisti u Brandenburgu pale kuce izbjeglica i stranaca… Svugdje možes   naci odredjeni postotak ljudi koji su spremni pociniti ratne zlocine“.

Možda je to tako, samo nisu posvuda ljudi imali peh da im se i pri kraju 20. stoljeca ukaže “Hitler u njihovom sokaku”, te da potom duže od jedne decenije trpe slicne protuhe na vlasti. Zahvaljuci  baš njima je u punom zamahu brisanje ili revizija povijesti, koja ukljucuje i reviziju vrijednosnih sustava…  

Da kultura sjecanja ponekad uspijeva i tamo ili upravo tamo gdje su izvršeni najbrutalniji zlocini svjedoci njemacko iskustvo. Ali, pretpostavka za uspjeh je pošten prilaz “svijetlim i tamnim stranama” vlastite prošlosti, demonumentalizacija historije i okrenutost buducnosti, a takvog neceg nema u zemlji Srbiji na pocetku 21. stoljeca…

 
Berlin,

Peščanik.net, 23.02.2008.