“Umjesto zdravog odgoja, nameće se ideologija pranja mozga i zatupljivanja savjesti.”
Ne znam za vas, ali ja odavno nisam čuo kraću, precizniju i oštriju kritiku tihe konzervativne revolucije u hrvatskom društvu, predvođene homofobnom udrugom “U ime obitelji”, a pod visokim pokroviteljstvom Crkve i njenih pomahnitalih biskupa, koji u svom džihadu protiv građanskog društva i ljudskih sloboda hrvatskoj djeci – jebiga, ne može kraće i preciznije – umjesto zdravog odgoja nameću ideologiju pranja mozga i zatupljivanja savjesti.
Kad sam vidio naslov u novinama, prvo sam, jasno, pomislio na ministra prosvjete. Takvo nešto mogao je reći samo Željko Jovanović, oprezan i skrupulozan poput nosoroga u manufakturi meissenskog porculana. Kad sam, međutim, vidio nadnaslov – “Homofilija na blagdan Svih Svetih” – shvatio sam da nije riječ o njemu, već o diverziji LBGT–aktivista i homofila što ih podržavaju.
– Nije homofilija, nego homilija – oprezno me tada ispravio moj čisti, isprani mozak. – “Homilija na blagdan Svih Svetih.”
– Homilija? – zbunila se malo moja zatupljena savjest.
– Aha. Naročiti oblik svećenikove komunikacije s pastvom, zapravo odnos Crkve i svećenstva prema aktualnim problemima u društvu. Svećenik taj odnos ima jednom tjedno, obično nakon čitanja Svetog pisma. Prema nedavnoj preporuci vatikanske Biskupske sinode za mlade svećenike, u homiliji “treba izbjegavati improvizaciju”, i “ne bi smjela trajati dulje od osam minuta”.
– Je li to legalno? Je li uopće prirodno?
– Naravno. Suprotno uvriježenom vjerovanju, slučajevi homilije zabilježeni su i u životinjskom svijetu. Kod mrava, recimo, točno se zna tko je zadužen za rad, tko za razmnožavanje, a tko za nadzor nad razmnožavanjem. Općenito se smatra da u prirodi oko nula zarez nula pet posto populacije umjesto klasičnog seksa upražnjava homiliju.
– Kako to rade?
– Ukazujući, kako rekoh, na aktualne probleme u društvu. A “da bi u homiliji ukazivao na probleme u društvu”, piše u preporuci što ju je potpisao tadašnji glavni tajnik vatikanske Biskupske sinode monsignor Nikola Eterović, “propovjednik u jednoj ruci treba držati Bibliju, a u drugoj novine”.
– Ne razumijem – umiješao se najzad moj nezdravi odgoj. – Ako svećenik “u jednoj ruci drži Bibliju, a u drugoj novine”, čime će onda “ukazivati na probleme u društvu”?
– To ne piše. Svakako, “treba izbjegavati improvizaciju”.
– Zvuči zanimljivo. Kako si rekao, homilija?
Da, braćo i sestre, homilija: oštru i neuvijenu, ali bolno točnu ocjenu kako se cijelom ujdurmom oko zdravstvenog odgoja i referenduma o ustavnoj definiciji braka Hrvatima “umjesto zdravog odgoja nameće ideologija pranja mozga i zatupljivanja savjesti”, u svojoj je homiliji o blagdanu Svih Svetih na Mirogoju izrekao, naime, pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić.
I sva je sreća ispala da je vatikanska Biskupska sinoda u svojoj preporuci zabranila improvizaciju u homilijama, jer bi ispalo da biskup Pozaić dvosmislenom rečenicom o “pranju mozga” i “zatupljivanju svijesti” misli upravo na višestoljetnu mozgoperačku teoriju Crkve i ovostoljetnu zatupljivačku praksu udruga iz njenog “vojnog krila”.
I ne samo to: slušajući ga tako gdje s Mirogoja blagoglagolji kao “čovjek Blaženstava”, “pozvan da progovori svaki put kad dizanje ruku u ime demokracije postaje ritual u prilog zločinačke ideologije”, slušatelj bi se zakleo kako pomoćni biskup upravo nedvosmisleno kritizira sam referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Što je, naime, referendum nego čista i najneposrednija moguća demokracija, odnosno “dizanje ruku” u njeno ime, i što je takav, nesporno demokratski referendum za nesporno nedemokratski zakon, doli “ritual” progona manjine, dakle “u prilog zločinačke ideologije”?
U homiliji, međutim, nema improvizacije, pa je biskup ipak pojasnio kako misli na “zločinačku ideologiju trenutačne vlasti”. Svakako, napravio je to na vrijeme, prije nego bude morao objašnjavati kako onda i referendum o braku kao zajednici muškarca i žene nije samo “dizanje ruku u ime demokracije”, a njegovi rezultati tek “prilog zločinačkoj ideologiji”.
Već i “zločinačka ideologija”, a posebice “zločinačka ideologija trenutačne vlasti”, teške su riječi, a kad pri tom dolaze s oltara – gdje se svaka riječ apotekarski važe i mjeri – imaju dodatnu specifičnu težinu. Sretnih devedesetih, sjetit ćete se toga, tadašnju “trenutačnu vlast” – režim koji je rehabilitirao nacifašizam, likvidirao nepoćudne, proganjao neistomišljenike, etnički očistio državu i opljačkao cjelokupnu njenu ekonomiju – Crkva nikad, baš nijednom, nije nazvala zločinačkom: najoštrije i najstrašnije što su biskupi smislili za takvu vlast bio je famozni “grijeh struktura”.
Ideologija tog režima bila je, eto, upravo budističke naravi prema “trenutačnoj vlasti”, koja je naumila legalizirati ljubav, i “zločinačkoj ideologiji” koja se protivi referendumu o ustavnoj definiciji braka kao zajednice Crkve i Države.
Tim riječima, braćo i sestre, završio bih današnju homiliju. “Čovjek Blaženstava”, shvatili ste, “pozvan je da progovori svaki put kad dizanje ruku u ime demokracije postaje ritual u prilog zločinačke ideologije”, i kad se “umjesto zdravog odgoja nameće ideologija pranja mozga i zatupljivanja savjesti”. Gospodin s vama, blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, idite u…
– …miru – požurio me dovršiti isprani mozak.
– Bogu hvala – odahnula je zatupljena savjest.
Globus, 06.11.2013.
Peščanik.net, 06.11.2013.