- Peščanik - https://pescanik.net -

Hominiscencija

U knjizi istoimenog naslova francuski filozof nauke Michel Serres savremenu antropološku mutaciju, tehničku revoluciju i spektakularno odvajanje suvremenog čovječanstva od svih prijašnjih čovječanstava naziva hominiscencija (hominescence) i gorljivo nabraja njene elemente.

Tijelo? “Biotehnostruktura” koja nas izvlači iz nezahvalnog doba neimaštine kako bismo ušli u opojno doba svih mogućnosti. Mjesto? Zatvor od kojega nas oslobađa brisanje udaljenosti. Ovdje, ondje: zar je to važno u vrijeme pristupa svemu, odmah, u cijelom svijetu? Uz mobilne telefone i prijenosne kompjutere i adresa se mijenja. Bližnji? Za onoga ko živi u realnom vremenu u virtualnom prostoru ta riječ gubi svoj uski teritorijalni smisao u doba autohtonosti. Komšija, bližnji, potencijalno znači “cijelu svjetsku populaciju”. Priroda? U nju smo bili uronjeni. A sada je proizvodimo. Nekoć oprirodnjeni, odsada stvarajući prirodu, nastojimo postati uzrocima biljaka, životinja, nas samih. Više uopće nema novih živih bića koja, barem dijelom, nisu tehnički predmeti. Ego, uzgajan u tišini i intimitetu unutar četiri zida, uskoro će da bude etnografski kuriozitet za pripadni mu eho koji jesmo, a čak se ne može reći ni da dijelimo zemaljske uvjete svojih prethodnika u čovječanstvu jer sada, kad je poljoprivreda prestala da bude model ljudske djelatnosti i njene uloge u svijetu, “Zemlja, kao planeta s fotografije astronauta, zauzima mjesto zemlje kao svakodnevno obradive površine”.

Upravo taj preokret u stanju čovječanstva, iznad problema datih okolnosti, u nepovoljan položaj stavlja školu i njene stare ograde. Kao predstavnici mrtvih, već po svojoj vokaciji okrenuti onome što je bilo, tradicionalni profesori još vjeruju da ćemo “biti kao što smo i bili”, dok “postajemo ljudi onako kako to budu shvaćala naša djeca”. No kao predani, ali zastarjeli tumači, tradicionalni profesori nisu svjesni da djeca kojoj govore “naš je svijet takav i takav”, otvarajući svoje knjige, zahvaljujući posljednjim čudima tehnologije već drže svijet na dlanu: “preko UTMS-sistema svijet se prikazuje za svakoga, na svakom mogućem mjestu, u svakom trenutku”. Danas svatko drži svijet u ruci!

Drugim riječima, nakon umskog/umjetnog ovladavanja svijetom bogova, spoljašnjim svijetom prirode i unutarnjim svijetom čovjeka te nakon sloma modernih revolucija, započelo je ovladavanje ovladavanjem samim. Pri tome nisu toliko posrijedi vještačka inteligencija i virtualni svjetovi koliko realni svijet kibernetike i inteligentne tehnologije, poput tehnologije umjetne oplodnje.

Da pri tome ipak nije riječ o bitnoj antropološkoj mutaciji, najbolje ilustrira upravo umjetna oplodnja, interveniranje u “prirodnu” prirodu. Umjetna oplodnja pridonosi “globalizaciji gena” (Sloterdijk), širi područje naučnog i nadziranog, istovremeno i područje prirodnog. Budući da nakon umjetne oplodnje na svijet dolazi dijete kao živo, prirodno biće, tada prirodi pripada, uzvratno gledano, i tehnološki omogućena oplodnja. I ta je oplodnja začeće. Sve to svjedoči da se ruše metafizički postavljene granice između fizičkog i metafizičkog, prirodnog i natprirodnog i/ili neprirodnog. Čovjek je ne samo “prirodnim” nego i umjetnim, “neprirodnim” putem rođeno dijete. Drugim riječima, u tom je slučaju i “neprirodan” put prirodan. Kako prvim tako i drugim putem čovjek dolazi na svijet, ugleda svjetlo svijeta. Iz te tačke gledišta tehnika nije više nešto što je iznad prirode, nego nešto što je locirano u prirodu, štaviše, nešto što proishodi – ukoliko je čovjek prirodno biće i ukoliko tehnike nema bez čovjeka i njegove umnosti – iz prirode. Jer nije samo prirodno biće čovjek iz vremena prije tehnike, recimo srednjovjekovni čovjek 14. stoljeća, nego i post-moderni čovjek 21. stoljeća, čovjek tehnike.

Stoga nije moguće tvrditi da je sada riječ o oblikovanju nekakve “nove rase”. Nije riječ o “kraju čovjeka” niti o “kraju prirode”. Suština se čovjeka s novom tehnikom ne mijenja, neovisno o tome je li na djelu Aristotelova definicija čovjeka kao umnog bića ili pak Heideggerovo ispostavljanje čovjeka kao smrtnika, kao smrtnog bića konačnog opstanka. Što bi značilo “promijeniti samu ljudsku prirodu?”. Kao biće, kao živo biće čovjek i dalje ostaje tjelesno, prirodno biće. Takav je i Nietzscheov natčovjek. Taj ne označava kraj čovjeka, nego poseban tip čovjeka. Nietzsche afirmaciju natčovjeka povezuje s rehabilitacijom dosadašnjeg, no dosada potisnutog (i u kršćanstvu mučenog) tijela, te time i rehabilitacijom “zemlje”, odnosno prirode. Ono što je sada novo jeste ovladavanje tijelom iznutra. A to Nietzsche nije predvidio. Nietzsche je polazio od tijela, dok genska tehnologija ulazi u tijelo. Time se u tijelo nastanjuje i um koji je do sada samo postojao iznad njega. Nekadašnja oprečnost između prirode i uma (duha) više ne vrijedi. To znači da se ne širi samo pojam prirode, nego se na novi stupanj uzdiže i sama priroda, priroda s čovjekom koji vlada, raspolaže tehnikom. Ono što se sada navodno uzdiže iznad prirode potječe iz same prirode, umni je samoproizvod prirode, njenog umnog bića, a ne nekog nad-prirodnog Uma. Već podjela na prirodu i kulturu – u oblikovanju oprečnosti između materijalnog, tjelesnog i umnog, duhovnog – nije prirodna, nego umjetna. Ništa manje umjetna nije – budući da je tehno-refleksivna – podjela na prirodu i kulturu. Kao da čovjek nije prirodno biće: čovjek kao takav i u cjelini, ne samo po svojoj tjelesnosti, umjetno odvojenoj od umnosti. Umnost je nešto prirodno, umnost je prirodna umnost prirode, takve prirode kakva je prije metafizičkog rascjepa bila grčka physis, priroda koja je uključivala i bogove, besmrtnike. A nju, kako uči Heraklit, nije stvorio ni bog ni čovjek.

Takvom prirodom čovjek naravno ne vlada. Niti umno tehno-loško proizvođenje, ukoliko je ono nešto prirodno (u prikazanom značenju), nema je u svojim rukama. Tehnika je, zajedno s napretkom, dio prirode, tako reći njen samorazvitak na višu ravan.

Čovjek ne raspolaže tehnikom. No to ne znači da tehnika raspolaže čovjekom, da je čovjek u rukama i u vlasti tehnike. Tehnika ne raspolaže ni samom sobom ni čovjekom. I tehnika i čovjek su posrednici bivstvovanja. Čovjek je doma u kući bivstvovanja, obitava u njoj, a tehnika je njen skelet. Opasnost koja na prvi pogled proistječe iz tehnike zapravo proistječe iz samog bivstvovanja, iz bivstvovanja koje kao bivstvovanje nije nešto ovladivo. Usprkos svim pokušajima ovladavanja svijetom, svijet kao prostor bivstvovanja je neovladiv.

Ukoliko nam je to jasno, tada se tehnike i izložene Serresove hominiscencije ne bismo trebali plašiti. To da tehnološki transcendiramo dosadašnje granice samih sebe i domesticiramo već u svoj okoliš i vaseljenu, nužan je uvjet kako poboljšanja ličnih života tako i preživljavanja roda. Naučno utemeljeni i promišljeni zahvati u tjelesnost te pametno usmjeravanje kognitivnih sposobnosti prostor duhovne slobode ne ograničuju, dapače, šire ga i čuvaju. Upitnije je, na što je prvi upozorio Schelling, što će pri svim tim promjenama koje nas čekaju biti sa našom dušom, sa našim čuvstvima. Dobar je znak da se kod umnog ovladavanja spoljašnjeg i unutarnjeg svijeta pored, odnosno mimo volje za moć sve više osamostaljuju želja i ljubav. Budemo li oprezni pri naučnim izazovima i budemo li o njihovoj prihvatljivosti sudili u svjetlu ljubavi spram života, ovladavanje ćemo svijeta ne samo preusmjeriti nego i transformirati.

Ovladavanjem nećemo pokušati ovladati razvićem ovladavanja. Supervizija i superkontrola, pregled nad pregledavanjem i nadzor nad nadziranjem, jesu nužni ali ne i dovoljni uvjeti smisaone orijentacije. Jer “stvaranje svijeta” kao “stvaranje smisla” nije ni konstrukcijsko niti pak samo konstitucijsko djelo, nego, kako veli Jean-Luc Nancy, čovjekova creatio ex nihilo. Naime, čovjek kao smrtno biće obitava u kući bivstvovanja, koja je istodobno škrinja ništine, sam stvara “smisao svijeta”: svijet kao čovjekov dom nije izgrađen na nečemu bivstvujućem, dakle ni na čovjeku kao biću.

Domestikacija i globalizacija, suprotstavljeni i ujedno dopunjujući oblici ovladavanja svijetom, ne sadrže svu istinu o čovjeku. Čovjekov svijet, koji u svojoj biti nije cjelina svega bivstvujućeg nego “horizont horizonata” (Husserl), naime kao prostor bivstvovanja nije beskonačan, on je bezgraničan. Nema granica. Ne okončava se s nikakvim bivstvujućim, već seže ponad svih bivstvujućih: u neznano. Na svijetu smo i od ovoga smo svijeta, štaviše, to je naš svijet, no svijet nije naše vlasništvo. Svijet nije nikada preda mnom. Ne držim ga u ruci.

 
Peščanik.net, 11.08.2011.