- Peščanik - https://pescanik.net -

„Hrišćanstvo i politika“ i „Intelektualci i odgovornost“

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Hrišćanstvo i politika

1. Govorićemo o hrišćanstvu, ne o religiji kao takvoj. Glavna razlika između hrišćanstva i drugih religija u našoj kulturi: sve druge religije su bile ili državne ili nacionalne, religije koje su štitile ili grad ili jedan poseban narod. Ovo je važno zato što one, za razliku od hrišćanstva, nisu bile antipolitičke po svom poreklu. Šematski govoreći, može se reći da je tokom antike postojala ta čisto eshatološka, antipolitička vera, a da je tokom srednjeg veka, kad je crkva bila prinuđena da na svoja pleća primi teret vladavine, religija osvojila političko područje. Moderno doba karakteriše emancipacija političkog od religioznog. Rezultat je mogao biti povratak religioznog njegovoj izvornoj čistoti. To se nije dogodilo. Pretpostavimo kao činjeničnu pozadinu naše rasprave sledeće: naime, da sekularizacija nije bila samo razdvajanje države i crkve, politike i religije, nego i to da je sama crkva bila “sekularizovana” ili pre socijalizovana – masovnom invazijom društva u institucionalizovanu religiju. I to u tolikoj meri da se ponekad pitamo da li se istinska vera možda nalazi izvan crkve.

2. Možemo li, u smislu gornje pretpostavke, identifikovati specifično religiozne brige koje ne mogu biti zbrinute u društvu ili javnom području? Da bismo ih identifikovali, ne u njihovom teološkom nego u njihovom opštem značenju, okrenimo se religioznim misterijama antike jer ovi tajni rituali – tajni jer su držani u tajnosti od područja koje je pripadalo građanima – izgleda ukazuju na ograničenja službene religije polisa. Imamo jedan Pindarov fragment koji kaže: oni se bave “krajem života i njegovim od Zevsa datim početkom”. Oni se bave onim što leži izvan života i izvan ljudske zajednice: inter homines ese znači živeti. Misterije: zajedno iskusiti ono što se zapravo tiče svakoga u njegovom singularitetu. Odatle: myein, zatvoriti oči za svet u kome se živi.

3. Vi ovo ne morate prihvatiti; međutim, neporecivo je da, dok je hrišćanska vera živa, između nje i sveta postoji tenzija. Isusove propovedi, propovedi jevrejskih proroka ili psalmi. Politika ima tendenciju da ih sve niveliše i da crkve koristi u moralne svrhe, da bi naterala ljude da se pristojno ponašaju, bilo preteći im paklom ili integrišući ih u društvo sa prihvaćenim obrascima ponašanja. Izvan ovoga, znate da je – Luterovim rečima – “najpermanentnija sudbina božje reči da za svoj vlastiti račun potresa svet. Jer propoved božja dolazi da bi promenila i oživela čitavu zemlju u meri u kojoj dopre do nje” (De Servo Arbitrio). Međutim, ova revolucija može imati samo posredan efekat, zato što je antipolitička po svom poreklu; nema polisa koji bi mogao biti zasnovan na čisto hrišćanskim principima. Ipak, efekat može biti veoma veliki u smislu uticaja, pod uslovom da prevlada bar u crkvama.

4. Primer: Na antiratnim demonstracijama Divinity škole govorilo se da smo svi mi krivi. Možete to reći u religijskom kontekstu – Avinu Malkeinu, Oče naš… itd. – zato što vi tada kažete: pred bogom, svi smo mi krivi. Ali ovo “pred bogom” nema nikakvog prava u političkom području i prosto je pogubno. Jer tu vi kažete da smo svi mi krivi a da niste u stanju da kažete pred kim smo mi to svi krivi, dok za to vreme oni koji su stvarno bili uzročnici onoga što se dogodilo nestaju u gomili. Možda smo svi mi potencijalne ubice (ja to ne mislim), ali to može tvrditi samo neko ko zagleda u ljudska srca. Za nas se računa samo ono što možemo tvrditi kao stvarnost, a ne kao puke potencijalnosti i namere.

5. Drugim rečima, hrišćani koji se više ne osećaju kao hodočasnici na zemlji nego se tu osećaju kao kod kuće mogu možda biti izvrsni građani i idealisti i šta već sve ne, ali oni teško da su hrišćani. Vi možete reći da je ovo veoma zastareo način mišljenja i govora; međutim, ovo je jedino gledište koje se slaže sa istorijom i tekstovima. Ako želite da promenite gledište morate poreći objavu. Ovo poricanje, prema mojoj privatnoj knjizi pravila, još ne baca veru kroz prozor, ali ono baca kroz prozor same temelje na kojima religijske institucije mogu biti zasnovane. A bez ovih institucija čak i uticaj, koji dopuštam da imate, neće potrajati. Vi nemate vlast i nemate ništa trajno, ništa što će sprečiti da se današnje raspoloženje za pet godina promeni.

Intelektualci i odgovornost

I) Ko su intelektualci? a) Jedan funkcionalan deo društva koji ima veliki, stalno rastući, značaj. Nema sumnje da vlada zavisi od njih. Koja je, po vladi, njihova funkcija? Magazin Fortune (Maks Vejs): Da se prihvate svog teškog i neophodnog zadatka usmeravanja vlade pomoću istine. Mogu li oni to učiniti ako su i sami deo struktura vlasti? I da li istina ikada usmerava vlast – umesto da je kontroliše? Kakav je odnos između istine i moći? b) Ili u slučaju diskusije u Nacionalnom savetu o humanističkim studijama u Nacionalnom institutu za umetnost i književnost (predstavnik vlade, gospodin Gardner): Oni su odgovorni “za unapređenje vrednosti i prosuđivanja”. Predsednik Džonson na ceremoniji polaganja zakletve: Profesori moraju “znati da učenje ne postoji zbog sebe samog nego zbog ljudi”, da bi vodilo “napade protiv siromaštva ljudskog duha”. Prema tome “institut treba da preporuči samo one koji bude nadu da bi mogli odrediti, … za studente i američki narod u celini, koje su bile, koje su sada i koje bi trebale biti u budućnosti njihove vrednosti i ciljevi”. (Odgovor gospođice Markit Šut, 165.)

II) Vlada ima tendenciju da definiše odgovornosti intelektualaca, a to znači da ih sve uključi u funkcionisanje društva. Međutum, sve dok su funkcionišući deo društva oni se ne razlikuju od ostalih delova i ne vidi se dobro zašto bi trebalo da imaju neke specijalne odgovornosti. Štaviše, to ne funkcioniše. Da dam jedan primer: hidrogenska bomba. Još uvek je bilo moguće odlučiti da li da se napravi ili ne. Posledice su znali jedino naučnici. To je još uvek bio jedan mali klub. Stoga se pitanje odgovornosti možda u potpunosti odnosilo na “intelektualce”. I šta se dogodilo? U diskusiji su se pojavile sve neizvesnosti političkog odlučivanja i prosuđivanja, a intelektualci su – potpuno saglasni o posledicama i stepenu destruktivnosti – pokazali neslaganje na tačno isti način na koji su to učinili građani. Obično raspravljamo o nečemu kao da su naučnici i intelektualci na jednoj strani a građani i političari na drugoj (razlika je samo u tome što ovi poslednji nemaju dovoljno informacija). Ovde ih imate u jednim istim osobama. I čim se pojavio momenat političke odgovornosti prevladao je politički čovek.

Zaključak bi bio: intelektualci po defuniciji imaju veću odgovornost zato što znaju više. To nije tačno. Tačno je samo u izvesnoj ograničenoj meri. Jer im to znanje ne garantuje da će moći doneti bolji, to jest jednoglasniji, sud. Stoga njihova posebna odgovornost leži u pružanju činjenica o stvarima koje su u pitanju; nakon toga oni nastavljaju da igraju ulogu prosuđujućih građana, kao i svi drugi.

III) Univerziteti: Oni zavise od vlade zbog novca, ali vlada mnogo više zavisi od njih. Taj novac nije puno opasan, može se “sterilizovati” (Henri Stil Komadžer) pošto sami univerziteti imaju veliku moć. Univerziteti imaju dvostruki zadatak: da obrazuju, kao takvi oni su takođe funkcionalan deo društva; i da vrše istraživanja, gde se traga za saznanjima zarad njih samih – jer nema drugog razloga zbog kojeg želimo istinu. (A ne vrednosti. Stvaranje vrednosti za društvo i igranje “savesti društva” – kakva arogancija. Društvo ili ima savest ili je nema. Ne možemo mu je mi nabaviti. Možemo ispitivati vrednosti, savest i slično, ali ih ne možemo nabaviti.) Svako od nas nosi dva šešira. Mi takođe podučavamo istini onakvoj kakvu je vidimo – nastavljamo ovu potragu za istinom. Povrh toga mi smo takođe i građani i preuzimamo odgovornosti koje nam pripadaju.

IV) Šta su onda odgovornosti ovih tražilaca istine koji po samoj prirodi svog rada, u najmanju ruku, nisu preterano dobri u funkcionisanju? Naivno je verovati da je sve što oni pronađu u interesu društva kome pripadaju, ili čak u interesu čovečanstva. Da su naučnici u svom srcu imali interes čovečanstva mi nikad ne bismo dobili kopernikanski sistem. Načinili smo prvi korak u univerzum upravo zato što su oni mogli apstrahovati od svakog zemaljskog interesa. Oni na vlasti bili su protiv toga – s pravom, sa gledišta interesa.

Međutim, moć i interes imaju svoje granice a one su u onome što nazivamo istinom. Istina, ili stvarnost, svete se neograničenoj moći i povođenju za interesom. Stoga: Istina ima obavezu, ako ima ijednu, da kontroliše moć. To je njena jedina funkcija. Da kažu istinu – to je jedina odgovornost intelektualaca, ukoliko su intelektualci. Čim skrenu sa tog puta oni su građani, ulaze u politiku i brane svoje mišljenje. To je njihovo pravo. Svi to činimo i moramo činiti. Međutim, nemamo pravo tvrditi da smo, zato što smo intelektualci, mi “savest nacije”.

„Hrišćanstvo i politika“ – prevod predavanja Religion and politics, iz 1967, u Divinity školi u Čikagu, Kongresna biblioteka.

„Intelektualci i odgovornost“ – prevod predavanja Intellectuals and Responsibility, iz 1967, Kongresna biblioteka.

Preveo Branislav Dujmić

Peščanik.net, 29.08.2016.