- Peščanik - https://pescanik.net -

Hronika rasizma, leta gospodnjeg 2015-og

Fotografije čitateljki, Jelena Jović

Šuti moj dječače plavi

Ovo leto počelo je pod znakom zahteva, ultimatuma i krajnjih rokova, pre svega na relaciji Evropska unija – Grčka. U jednom trenutku, događaji su se nizali takvom brzinom da je u izdanju od 14. jula The Financial Times objavio čitav kalendar važnih datuma, nešto nalik na kratkoročnu prognozu političke ekonomije EU: 13. jul – Finansijsko premošćivanje; 15. jul – Sagledavanje prethodnih postupaka Grčke; 16. jul – Bundestag; 20. jul – Krajni rok za Grčku; 22. jul – Zasedanje grčkog parlamenta. Ova hronologija The Financial Timesa zaršava se sa krajnjim rokom za uplatu 3,2 milijarde evra Evropskoj centralnoj banci koji je bio zakazan za 20. avgust. (To je danas. Kako to biva, upravo dok privodim ovaj tekst kraju stiže vest da je Cipras podneo ostavku.) Neobično za letnje dane, ovo utrkivanje događaja koji sustižu jedni druge da bi se zgusnuli u redosled koji ima simboličan, gotovo dramski smisao, dešavalo se i van takozvane „grčke krize“.

11. jun. Preko noći, i čini se niotkud, izvesna Rachel Dolezal iz države Washington dospela je u udarne naslove medija širom Amerike, pošto je optužena da se lažno predstavlja kao Afroamerikanka. Kao nekom ko živi na granici između dve kulture, moja prva asocijacija bila je na Sanju Doležal, pevačicu Novih fosila iz doba kada su žarili i palili pop scenom SFR Jugoslavije. Roditelji Rachel Dolezal, Larry i Ruthanne iz mesta Troy u Montani, obratili su se medijima sa izjavom da, koliko znaju, njihova porodica ima pretke „češkog, švedskog i nemačkog porekla, sa malim primesama američkih Indijanaca“, ali da u njihovom poreklu nema Afroamerikanaca. Na fotografiji Rachel Dolezal iz srednjoškolskih dana koju su Larry i Ruthanne dostavili medijima kao potporu svojoj izjavi, njihova otuđena ćerka pojavljuje se kao tipična plavooka i plavokosa tinejdžerka iz američke suburbije. U šiparici sa slike ipak se nesumnjivo prepoznaju crte tridesetsedmogodišnje žene tamnog tena sa „afro“ frizurom, koja je u vreme izbijanja afere zauzimala mesto predsednice lokalnog ogranka NCAAP (The National Association for the Advancement of Colored People) u gradu Spokane, Washington.

To je bilo u petak. Tokom vikenda, u svim medijima, od tabloida do The New York Timesa, i od Fox Newsa do Huffington Posta, razvila se debata oko rasnog identiteta Rachel Dolezal. Upitana da se izjasni o svojoj rasnoj pripadnosti, ona je samo dolila ulje na vatru izjavivši da se „oseća crnom“. Slučaj Dolezal dodirnuo je neuralgičnu tačku američkog društva jer je okrenuo naglavačke vekovnu praksu „passinga“ – doslovno prolaženja, odnosno izdavanja – Afroamerikanaca svetle puti za bele, što im je u vreme robovlasništva moglo doneti slobodu (ili smrt!), a posle emancipacije značajno bolji društveni položaj u odnosu na svoje rođake tamnije puti. Oni koji se sećaju filma „Imitacija života“ (1959) kralja melodrame Douglasa Sirka, u kome se ćerka odriče svoje crne majke da bi se izbavila iz stega jednog duboko rasističkog društva, razumeće one koji su zastupali stanovište da je Dolezal pervertirala strategiju rasnog „prelaza“. Već u ponedeljak, 15. juna Dolezal je dala ostavku na mesto predsednice NCAAP Spokane. U kolumni koja je odmah sledećeg dana objavljena u The New York Timesu, Tamara Winfrey Harris stavila je na svoje mesto sva naglabanja o fluidnosti identiteta i upoređivanja nedavnog slučaja promene pola Bruca Jennera sa promenom rase Rachel Dolezal – podsećanjem da se u Americi problem rase poklapa sa problemom klase. Na izjavu Dolezalove da se „identifikuje kao crna“ Winfrey Harris je odgovorila da „oni koji su zaista crni, kao što sam ja, nemaju mogućnost izbora“. Pozivajući se na istoriju rasizma u Americi, od „pravila jedne kapi“ koje je isključivalo iz bele rase svakog kome se dokaže bar jedan crni predak, pa do zakona koji je donedavno bio na snazi u Louisiani da se svako ko je 32-im delom crn zakonski smatra Afroamerikancem, Winfrey Harris je zaključila da je „promena rase privilegija. Maskarada g. Dolezal pokazuje da, ma koliko ona saosećala sa Afroamerikancima, ona nije jedna od njih, pošto crnim ljudima u Americi nije dozvoljeno da presvuku svoju rasu. Nemoguće je proglasiti rasu za besmislen koncept a da se u isto vreme štiti pripadnost beloj rasi i privilegije koje ona nosi“. Rasna bomba ponovo je eksplodirala već sutradan.

17. jun. Dylann Storm Roof, plavokosi i plavooki mladić, ušetao je na večernju službu u skoro 200 godina staroj afroameričkoj metodističkoj episkopalnoj crkvi u gradu Charlestonu u državi North Carolini. Pošto je mirno posedeo nekih sat vremena, ustao je i iz torbe izvadio automatsku pušku i sasuo paljbu po pastvi, da bi za sobom ostavio devetoro mrtvih, uključujući pastora Clemente C. Pinckneya. Tako, u razmaku manjem od jedne sedmice, na površinu su izbile kolosalne razmere rasnog problema bele većine u Americi: od patološke identifikacije do patološke mržnje. Sredina kao da ne postoji.

Đavolja posla

Istovremeno, na drugoj strani planete krenuo je egzorcizam iz Muzeja Nikole Tesle. U ponedeljak 8. juna mediji u Srbiji objavili su vest o „satanističkoj seansi“ koja se odigrala u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu tokom festivala Resonate, koji se dešavao dva meseca ranije, sredinom aprila. Prema ovim izveštajima, radilo se o nastupu američkog umetnika Robert Aiki Oubrey Lowea koji se dešavao u večernjim satima 14. aprila u Muzeju Nikole Tesle, tik uz urnu velikog pronalazača. Podsećanja radi, čitavu aferu pokrenuo je predsednik Skupštine Beograda Nikola Nikodijević koji se na sednici Skupštine grada, izgleda bez vidljivog povoda, osvrnuo na pitanje premeštanja urne Nikole Tesle iz Muzeja u crkvu Sv. Save na Vračaru, uz objašnjenje da se radi o inicijativi „patrijarha zbog satanističkih obreda u muzeju, ako me već terate da kažem istinu“. Pritisnut zbog ove optužbe koja kao da je došla iz priručnika Velikog inkvizitora, Nikodijević se pravdao da je to rekao u „afektu“. Ili je pak reč bila o efektu? Cilj je postignut, prašina se digla.

9. jun. Mediji prenose izjavu mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, koja počinje sledećim rečima: „Vest da je predsednik Skupštine grada g. Nikola Nikodijević izjavio da je ’preseljenje urne Nikole Tesle tražila Crkva’ i da je u pitanju inicijativa Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Irineja zbog satanističkih obreda u tom muzeju, kod mnogih je izazvala nevericu, a kod nekih i podsmeh“. Zatim sledi objašnjenje o nepriličnom i nehrišćanskom odlaganju posmrtnih ostataka u muzeju jedne „krštene duše, sina pravoslavnog sveštenika“, da bi se sopštenje završilo iznošenjem dokaza: „Na kraju, o tačnosti reči i potpunoj umesnosti predloga Njegove Svetosti Patrijarha i mnogobrojnih uglednih ličnosti najbolje svedoči slika u prilogu. Komentar nije potreban“. Dixi, što bi rekao junak iz romana Dostojevskog.

Na fotografiji u prilogu prikazana je prostorija sa teatralno osvetljenom urnom na postolju, ograđenom muzejskom vrpcom od ostatka sobe; sa druge strane, desno, leđima naslonjen na zid prekriven zastorom i sa nogama prekrštenim u „lotos“ poziciju sedi tamnoputi bradati muškarac; desno od njega, takođe prekrštenih nogu, sedi mlada bela žena; nasuprot muškarcu sedi još jedna mlada beloputa žena, a u samom uglu fotografije, okrenuta leđima je prilika sa kosom podignutom u punđu. Komentatori će objasniti da su na fotografiji gost festivala Resonate Robert Aiki Aubrey Lowe, koji je bio najavljen pod monikerom Lichens, dok je jedna od žena identifikovana kao voditeljka festivala Una Senić, a osoba sa punđom kao fotograf Branimir Milovanović. Muzej Nikole Tesle i festival Resonate demantovali su tvrdnje da se radi o „satanističkom obredu“ i objasnili da je zapravo reč o video intervjuu koji je vođen sa jednim od učesnika festivala.

Prašina iza ovog, kako je pisao Blic, „skandala“ slegala se još nekih nedelju dana. Direktorka festivala Marija Jelesijević izjavila je, između ostalog, da je „PR služba SPC“ objavila tekst i krunski dokaz o seansi, a da prethodno nije proverila ove informacije ni sa festivalom ni sa muzejom. Crkva se uzdržavala od daljih izjava, niti potkrepljujući niti povlačeći svoje prvobitno saopštenje. Komentatura u beogradskim nedeljnicima špekulisala je da je povod za ovaj neobičan medijski događaj potreba SPC da pokaže svoju nesumnjivu društvenu moć. O tome se pisalo i govorilo mnogo više nego o samom „obredu“ koji se našao u središtu ovih događanja. U političarenju oko muzeja, urne, i Crkve, glavnooptuženi „satanista“ je izgubljen iz vida.

Šta je to u performansima Roberta Aiki Aubrey Lowea, a.k.a. Lichensa što može da uputi na tako tešku optužbu? Ovo me pitanje tim više zanima jer sam posvećen studijama izvođenja, akademskoj disciplini koja se bavi performansom u svim vidovima, od tradicionalnog pozorišta, do performans arta, etnografskih uprizorenja („obreda“, odnosno rituala) i multimedijalnih izvedbi. Moram da priznam da do ovog „skandala“ za Lichensa nisam nikad čuo. To me nije iznenadilo, obzirom na radikalno rasprostranjivanje performansa kao umetničke prakse tokom poslednjih dvadesetak godina. Još sam manje bio iznenađen kada sam pregledao podatke dostupne na internetu o ovom umetniku. Robert Aiki Aubrey Lowe pripada uskom podžanru performansa na razmeđi između muzike i novih medija (koliko sam mogao da vidim, on u nastupima uglavnom koristi sintisajzer i glas). Ni u jednom pretraživanju nisam naišao ni na kakve naznake o bilo kakvim okultnim dimenzijama njegovog rada. U poređenju sa drugim savremenim umetnicima performansa kao što su Ron Athey ili Franko B., Lichens deluje prilično bezazleno. Na netu je dostupan njegov intervju u Exploratoriumu, muzeju nauke u San Francisku čiju klijentelu najviše čine deca i učenici nižih razreda.

Intervju koji je Lichens dao u prostorijama Muzeja Nikole Tesle može da se posmatra u kontekstu takozvanog „muzejskog performansa“ koji je poslednjih godina postao jedan od vodećih trendova u umetničkim institucijama širom sveta. Umetnici koji koriste situacije izvođenja u svojim muzejskim instalacijama, kao što su Tino Seghal, Rirkrit Tiravanija, Santiago Sierra i Artur Zmijewski, spadaju među najtraženije umetnike mlađe i srednje generacije; pre tri godine, po prvi put u istoriji prestižnog Whitney bijenala glavna nagrada dodeljena je koreografkinji Sari Michelson za ples koji je napravila za izvođenje u muzejskom prostoru; i tako dalje, primera ulaska performansa u muzejski prostor na velika vrata ima previše da bi se ovde nabrojali. Naravno, za ovaj „performativni zaokret“ u industriji visoke umetnosti dobrim delom je zaslužna Marina Abramović, koja je svojom izložbom „Seven Easy Pieces“ u Guggenheimu (2005) i „Artist is Present“ u MoMi (2012) ovaj trend dovela u samo središte umetničke javnosti. Upravo Abramović redovno navodi Teslu kao jednog od svojih heroja, a njene izjave o ovoj „krštenoj duši“ često su obavijene new age mistifikacijama. Da li je iko pitao Lichensa da li je njegov nastup u Teslinom muzeju možda bio omaž Marini?

Čitav ovaj muzejski i umetnički kontekst nastupa Roberta Aiki Aubrey Lowea u Beogradu može da se učini nekako sužen i marginalan, naročito u odnosu na gigantsku pozornicu večite borbe dobra i zla na koju ga smešta mitropolit Porfirije. Dokazi da ovaj umetnik i njegov nastup zaista pripadaju ovoj drami nisu potrebni, jer o tome „svedoči slika“. Ali šta je to na fotografiji iz muzeja što upućuje na to da se radi o „satanističkom obredu“? Tu su samo urna i ponjava: tu nema rekvizita iz horor filmova i sa omota heavy metal albuma (pentagrami, obrnuti krstovi, ovnujski rogovi) ili ikonografije sa srednjevekovnih fresaka (sumporna isparenja, trozupci, kipuća lava). Rečju, na fotografiji nema ničeg neuobičajenog osim jedne osobe tamne puti, „crnog Arapina“ te, kako je pisao Veselin Čajkanović u knjizi Mit i religija u Srba, mitološke personifikacije „demona i pozemnih božanstava“ (1973:285). Očiglednost đavoljeg sadržaja fotografije na koji upućuje saopštenje SPC ne ide, strah me je, dalje od pojavnosti, odnosno izgleda jednog od protagonista događaja zabeleženog na fotografiji. Jedino što je u svemu ovom bilo zaista očigledno jeste rasizam koji prožima saopštenje SPC. Kao neko ko živi između dve kulture, jedne sa dugom i surovom istorijom rasizma i druge u koju on nadire, ne mogu da otpišem kao običan previd ovo povezivanje boje kože sa najtežim teološkim i moralnim (dis)kvalifikacijama. Više nego samo saopštenje skandalozne su reakcije na njega. U nekoj vrsti sumiranja ove afere, novinar nedeljnika Vreme je u izdanju od 18. juna okarakterisao saopštenje SPC kao „nezgrapno“, navodeći izjavu prof. Dr. Davora Džalta, predsednika Instituta za studije kulture i hrišćanstva, koji je formulacije o „satanističkim ritualima“ opisao kao „nesretne“ i „brzoplete“. Postoji strukturalni rasizam, i on nažalost nije ograničen na kulture sa istorijom rasne diskriminacije. Dokaz toga je da niko, ni u jednom komentaru koji sam imao prilike da pročitam, nije prepoznao otvoreni rasizam u saopštenju SPC. Takođe postoji i strukturalno hrišćanstvo, ali na sreću postoji i ono drugo.

19. jun. Nakon pokolja, Dylann Roof je neometan izašao iz crkve, seo u auto, i otprašio, da bi bio uhvaćen već sledećeg dana. Ovog jutra je po prvi put izveden pred sudiju u Charlestonu radi davanja iskaza o optužnici koja je podignuta protiv njega. Tom događaju prisustvovali su i članovi porodica žrtava. Neki od njih su se direktno obratili krvniku sa porukama dostojnim mesta pogibije njihovih bližnjih. „Oteo si mi nešto strašno dragoceno“ rekla je plavom dečaku Nadine Collier, čiju je majku on ubio samo zato što je crna. Glasom raspuklim od tuge dodala je: „Nikad više neću moći da je zagrlim. Ali praštam ti. Neka ti je prosto duši“.

Peščanik.net, 23.08.2015.