Svašta su očekivali ljubitelji lika i zlodjela Draže Mihailovića nakon što je Viši sud u Beogradu prošloga četvrtka poništio presudu kojom je taj ratni zločinac i kvisling prije 69 godina osuđen na smrt.
Mihailovićev unuk Vojislav se tako ponadao da će od svakoga tko se njegova djeda drzne nazvati onim čime je nazvan i u prethodnoj rečenici – dakle, ratnim zločincem i kvislingom – pred sudom utjerati i novčanu kaznu za uvredu pokojnoga Dragoljuba, koja u slučaju kada je povijesna istina – ona da je Draža Mihailović ratni zločinac i kvisling – iznesena u medijima može iznositi 450 hiljada srpskih dinara iliti nešto manje od 4 tisuće eura.
Srpski prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević se pak ponadao da bi rehabilitacija đenerala Mihailovića mogla predstavljati “tačku u teškoj i krvavoj priči o Drugom svetskom ratu u Srbiji i Jugoslaviji, tačku iza koje će svi učesnici moći konačno da pronađu mir svojim dušama, a njihovi potomci snagu i mudrost da uvaže one koji različito misle i imaju različito porodično nasleđe, jer sva ta različita nasleđa jesu deo naše zajedničke istorije”. Aca Wannabe The King, istinabog, ne vjeruje da će do takvog hepienda doći baš lako, jer su – na njegov užas – još uvijek “živi učesnici NOB-a” koji i dan-danas zastupaju ista stajališta kao i nakon ratne pobjede nad okupatorima i kvislinzima.
“U posleratnom periodu u kom se insistiralo na bratstvu i jedinstvu, bilo je važno umanjiti značaj Jasenovca i drugih srpskih stratišta na teritoriji NDH, tako je nastao falsifikat u kom se izjednačavaju Jugoslovenska vojska u otadžbini i četnici Koste Pećanca. U drugom koraku izjednačeni su četnici i ustaše, kao i ličnosti koje su bile na njihovim čelima”, tumači princ s Belog dvora kako su, eto, nastali ti stavovi od kojih “živi učesnici NOB-a” tvrdoglavo ne odustaju. On je svemu tome jedan od vjerodostojnijih svjedoka, jer je – kao što je poznato – sva događanja u poslijeratnoj Jugoslaviji budno pratio iz kolijevke u obližnjem Londonu.
Najdalje je u trijumfalističkim bulažnjenjima otišao Oliver Antić, redovni profesor Pravnog fakulteta, revni savjetnik predsjednika Nekraljevine Srbije Tomislava Nikolića i glavni zastupnik predlagatelja pravosudne beatifikacije predmetnog ratnog zločinca i kvislinga, izjavivši kako “odluka o rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića predstavlja osnov za pomirenje u regionu” te kako bi taj četvrtak, 14. svibnja, kao “veliki dan za pravo i pravdu trebalo da se slavi i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji”.
No, teško da je itko od navedenih, pa čak i regionalno nadraženi Oliver Antić, mogao očekivati da će već dan-dva nakon okončanja beogradskog procesa po hrvatskim novinama i portalima osvanuti naslovi kao npr. “Odluka o Draži, iako je zločinac, civilizacijski je opravdana” ili npr. “Rehabilitacija Draže Hrvatskoj, zapravo, odgovara”.
“Civilizacijsku opravdanost” pravorijeka Višeg suda u Beogradu zagrebački Večernji list prepoznaje u tome što je “odluka o poništenju presude Draži Mihailoviću prije svega presuda protiv ondašnjeg komunističkog režima” koji je predmetnom ratnom zločincu i kvislingu umjesto poštenoga upriličio prijeko suđenje. U zgražanju nad tom sudskom odlukom Večernjak ampak detektira “usmjeravanje vode na mlin upravo šešeljevaca”, budući da “četnički vojvoda nije politički rehabilitiran, već je samo poništena njegova osuda u nepoštenom postupku”. Tako će, eto, i Staša Zajović i ostale Žene u crnom – koje su prosvjedujući protiv pravosudne rehabilitacije ratnog zločinca i kvislinga Dragoljuba Mihailovića otrpjele i najbrutalnija vrijeđanja od strane Vojislava Šešelja – iz Večernjaka spoznati koliko je njihov angažman ustvari bio pogrešan, jer su njime samo “usmjeravale vodu na mlin upravo šešeljevaca”.
Osvjedočeni zagovornici civilizacijskih vrijednosti s portala Dnevno.hr poručuju da na “proces rehabilitacije kao takav ne treba gledati negativno isključivo zbog slučaja Draže”, jerbo je “pitanje rehabilitacije žrtava poslijeratnih komunističkih montiranih sudskih procesa bitan dio izgradnje demokracije i pravne države”. U tome je, vele oni, Srbija daleko odmakla, daleko ispred Hrvatske. Rehabilitacijski zaostaloj domaji stoga preporučuju da se ugleda u Srbiju koja je “još osamdesetih prva u Jugoslaviji prihvatila da je Tito mrtav i krenula svojim putem”, umjesto da kao Spora Naša “i danas pokušava oživjeti mrtvog druga Tita, u nadi da će ovaj uskrsnuti i rastjerati četnike, vehabije, i ustašku zmiju”.
Slave tako hrvatski domoljubi po novinama i portalima sudsku pobjedu četnika nad partizanima, kad im već nije bilo suđeno da 1945. proslave ratni trijumf Draže Mihailovića i njemu sličnih ikona pravne državnosti nad komunističkim rušiteljima pravnih poredaka u Pavelićevoj Endehaziji i Nedićevoj Srbiji.
Novi list, 18.05.2015.
Peščanik.net, 19.05.2015.