U sapunici zvanoj slovenska blokada ulaska Hrvatske u Europsku uniju koja traje tjednima bez jasnih izgleda na postizanje konačnog rješenja postoji nešto istinski opsceno. Ta opscenost sastoji se u nemogućnosti lociranja stvarnog uzroka problema, preciznije rečeno izostanka pravog odgovora na pitanje koji su glavni uzroci blokade i zašto se spor koji traje već gotovo dva desetljeća nikako ne može riješiti arbitražom ili bilatelarnim dogovorom. Medijske interpretacije i komentari, bili oni površni ili analitički, ostaju nijemi pred činjenicom da se glavni problem u osnovi sastoji od nekoliko hrvatskih zaseoka u kojima gotovo da više ne žive ljudi, te u jednom morskom zaljevu veličine olimpijskog bazena u kojem ima taman toliko ribe da se tjednim ulovom namire potrebe desetak ne osobito brojnih obitelji. Ako je slovensko stavljanje šape na proces hrvatskog priključenja EU i zatvaranje vrata autobusa u kojem zadnji putnik viče da više nema mjesta (kako je to nedavno duhovito izjavio njemački političar Elmar Brok) rezultat želje za prisvajanjem nekoliko kvadratnih kilometara hrvatskog čvrstog i tekućeg teritorija, onda je jasno da se bitka odvija na drugoj razini te da glavne razloge neutemeljenih slovenskih teritorijalnih pretenzija treba tražiti u imaginarnoj konstrukciji identiteta, a ne ekonomskom ili političkom utilitarizmu.
Gubitak fantazmatske distance
U osnovi, radi se o prkosu koji nema uporišta u konkretnim razlozima: slovenska blokada rezultat je straha da Hrvatska postane novom članicom povlaštenog kluba u kojem bi Slovenija tada izgubila fantazmatsku distancu spram balkanskog Drugog kojeg dosad uspješno drži na pristojnoj udaljenosti, a s njime istovremeno ostvaruje pristojan ekonomski suficit. Primjerice, okupacijom Piranskog zaljeva i nesmetanim ulazom u međunarodne vode koparska luka ne bi osobito profitirala jer već i sada ima godišnji pretovar od preko 15 milijuna tona s rastom od desetak posto godišnje, a agroturizmom se zasigurno ne bi zaradili milijuni eura od nekoliko spornih sela koje bi Slovenija s užitkom ucrtala na svoje karte. Blokada je rezultat frustracije i straha zbog gubitka povlaštene simboličke uloge. Činjenica da Europska unija neće dugo tolerirati takav stav te da će sasvim sigurno doći do nametnutih pregovora a možda i arbitraže, pri čemu će slovenska drskost kad-tad biti naplaćena, ovdje je od sporedna značaja. U domaćem kontekstu ta priča o zločestom susjedu savršeno je poslužila Sanaderovoj vladi kao izlika za iznošenje teze da se glavni problem ne nalazi u strahovito sporoj i neučinkovitoj administraciji zbog koje Hrvatska već godinama sjedi u europskoj čekaonici, čekajući po inerciji neki takav događaj da prebaci krivnju sa sebe na drugoga. Problemi sa Slovenijom postojali su i prije više od tri godine kad se počelo s temeljnim i bilateralnim screeningom te otvaranjem trideset i pet poglavlja, no unatoč solidnom timu koji je okupio glavni pregovarač u pristupnom procesu Vladimir Drobnjak, stručna osoba koju je Vlada zadužila za širenje optimizma, toliko je malo toga napravljeno da bi isti efekt bio i da je proces stopirala Malta zbog spora o kvotama za ulov inćuna. Ukoliko je slovenski stav u tom sporu izgrađen na perverznom izokretanju smisla parole No Pasaran!, onda je hrvatska strategija mnogo bliža parafrazi poznate rečenice Groucha Marxa da ne bi želio biti član kluba koji bi ga primio za člana. Takvo groteskno oklijevanje odražava se i na tzv. javno mnijenje, pa ne čudi da bi, prema najnovijim istraživanjima, na eventualnom referendumu većina građana Hrvatske glasala protiv ulaska u EU.
Inicijacijski ritual prilagodbe
Prkosno slovensko otezanje faktički i pravno predstavlja veliku prepreku, ali ono je samo jedan od faktora kolateralne štete koju je Hrvatska sama sebi nanijela upravo katastrofalno neučinkovitom reformom javne uprave i pravosuđa koja reformski karakter pokazuje samo na papiru. Čuđenje i nevjerica nakon blokade neshvatljivi su s obzirom na to da je tvrdoglava ustrajnost u pitanju granice jedno od Pahorovih predizbornih obećanja, čemu je kumovao i Dimitrij Rupel ponovno zasjavši na političkoj sceni kao čovjek toliko otporan na političku paljbu da bi mu na tome pozavidio i Bruce Willis. Slovenska politika konzekventna je već godinama baš kao i hrvatska tvrdoglava nepopustljivost da se odbije razračunati s glavnim preprekama koje iznutra koče pristupni proces. Pri tome ne treba smetnuti s uma da je on uglavnom administrativne naravi te da je Europska unija prije svega birokratska tvorevina, klub u koji se može ući jedino poštujući dress code te da redari na ulazu ne dozvoljavaju nošenje neprikladne odjeće ili pak oružja. Činjenica da u ovom slučaju redara glumi mala Slovenija dodatno uznemiruje hrvatsku javnost i političare. Poput većine zemalja koje su relativno nedavno ušle u Uniju, i Slovenija je prošla inicijacijski ritual, složen proces psihološke i simboličke prilagodbe, ne toliko ozloglašenoj pravnoj stečevini, koliko mitološkim strukturama, diskursu prelaska misaone granice civilizacije i barbarstva. Kako to sjajno pokazuje slovenski sociolog Mitja Velikonja u svojim studijama novog eurocentrizma zasnovanim na analizi goleme količine empirijskog materijala, riječ je o mitologiji tranzicije, o zbližavanju dva odvojena entiteta koji se ponovno spajaju jer su u svojoj bîti jedno. Taj model prisutan je i u Hrvatskoj u obliku mitologije predziđa kršćanstva odnosno Europe prije Europe. Spomenuti diskurs nije nametnut od briselske administracije, nego izvikivan s govornica raznih političkih skupova, sa stranica kulturnih rubrika novina, iz zaseoka u kojima su se pokraj štala otvarali „europski domovi“, rezale vrpce na „europskim“ priredbama, pjevali folk-šlageri u čast priključenja i rušili simbolični zidovi, iako su oni, primjerice na granici s Italijom, bili tek metaforičke, a ne stvarne prirode. Nekontrolirano bujanje takva eurocentričnog metadiskursa prije 2004. godine, ali i nakon nje, ona su vrsta inicijacije kakvu je nekad predstavljao ulazak u partiju ili odlazak u vojsku: čin spremnosti za nametnuto zajedništvo. Međutim, takva identifikacija s plutajućim označiteljem započela je još krajem osamdesetih prelaskom iz Balkana u Europu, ali na svoj vrhunac trebala je čekati čitavo desetljeće, kad je Europa napokon svoje „majušno pile, Sloveniju, sklonila pod svoje široko krilo, gdje je tako toplo, lijepo i sigurno, a opet sve tako strogo, sve po direktivama i uredbama“, kako stoji u jednom stranačkom glasilu slovenske Narodne stranke štampanom nakon priključenja Europskoj uniji koje navodi i analizira već spomenuti Velikonja.
Mitologija tranzicije
Slovenski je problem, dakle, u tome što Uniju u takvu diskursu i patetičnom jeziku nije shvaćala kao konstruktivno-heterogenu tvorevinu odnosno različitost stvorenu pregovorima koju na životu održava načelo bilateralne popustljivosti, nego kao kontekstualno izmaštano jedinstvo čije su manifestacije vidljive u nekritičkom i snishodljivom stavu prema procesu integracije. Slovenski ulazak u Europu jest dakle dugogodišnji trud oko kolektivne identifikacije i medijskog širenja metajezika europejstva, pa se stoga Hrvatskoj ne oprašta brza i nagla penetracija u državnopravno tkivo Unije. Iz te perspektive slovenska blokada vezana je uz simbolički kapital, teško stečenu poziciju civilizacijskog entiteta koji sa strahom ali i žudnjom gleda na istok, bojeći se da više neće biti jedina „europska“ zemlja u susjedstvu. Pri tome su razlike očite: dok je u Sloveniji pred samu fazu uključivanja čak 80 posto građana smatralo da će im biti bolje pod skutima velike Europe, u Hrvatskoj statistike trenutno pokazuju ispodpolovični postotak. Dok je slovenski politički i medijski prostor godinama euforično prizivao Uniju kao spasiteljicu koja će zemlju izbaviti iz problematičnog balkanskog susjedstva, u Hrvatskoj spram Unije ponekad postoji patološki strah koji se često predimenzionira, strah od ulaska u društvo trulog kapitalizma, kao da on već nije prisutan ovdje u svojem najcrnjem i najbrutalnijem izdanju.
Na izvjestan način, to je replika klasičnog europskog kolonijalnog diskursa kojem je nesvjesna svrha altruistička misija civiliziranja, pogonjena strahom da se ta misija neće moći izvršiti te da će se u klub ušuljati problematična osoba koja će tražiti odštetu za vrijeme provedeno u čekaonici. Inicijacija je uvijek nezgodna, čak i kad prođe bezbolno: slovenska je pripovijest o integracijskim procesima poput negdašnje inicijacije u JNA, a ono čega se u Ljubljani najviše boje jest da će novi regruti iz regije dobiti svoje simboličko mjesto bez napora i bola, bez vojničkog „ćebovanja“ koje je prošla većina zemalja iz Istočne Europe, iako to s Hrvatskom nipošto neće biti slučaj. Vratimo li se na duhovitu metaforu s početka teksta, odnosno poziciju putnika u autobusu koji je dugo čekao na red da uđe i uredno platio kartu, a sada kada je unutra boji se da mu netko ne sjedne na mjesto, onda je posve jasno da mitologija tranzicije zahtijeva žrtve i da nema mnogo vremena jer autobus samo što nije krenuo. Hrvatska se ne bi smjela buniti zbog strogog vozača, pa čak ni zbog mrzovoljnih i zlobnih putnika jer se zbog šlampavosti još uopće nije ni počela pakirati, a čeka je naporan put. Nema dvojbe da će u autobus ući, ali glavno pitanje sastoji se u tome kakvu će prtljagu sa sobom ponijeti.
Beton, Zarez, 02.06.2009.
Peščanik.net, 04.06.2009.