Velika je nervoza zavladala proteklih mjeseci u hrvatskim domovima. Kao po nekom običaju ili tradiciji neobična porijekla, uhvatili su se valjda Hrvati generalnog sređivanja stanova i kuća, pa pomiču dvadeset godina uglavljene ormare, razmiču kauče, demontiraju dječje sobe i preslažu knjige iz regala, vade stvari iz garaža i potkrovlja, rastavljaju stare perilice rublja i sve glasno psuju.
Isti je prizor svugdje u Hrvatskoj, u Dalmaciji i Međimurju, u Slavoniji i Lici, u Zagrebu i Brloškoj Dubravi: žena i djeca zbunjeno gledaju svoga do jučer razumnog muža i oca kako živčano razbacuje stvari po kući, ne znaju koji je vrag ušao u njega, pa se šćućurili u kut ispražnjene dnevne sobe. Majka zaštitnički zagrlila čeljad i drhturi slušajući kako mužjak u spavaćoj sobi bijesno lupa škafetinima s donjim rubljem, sve dok crven u licu ne bane kroz vrata i konačno kaže:
– Ženo, di mi je knjižica?
Žena, naravno, prestravljena ne razumije o čemu njen čovjek priča, štednu knjižicu nemaju od 1988., knjižica vozila je u autu, nema ona sirota pojma o kakvoj knjižici priča.
– Partijska knjižica, ženo, partijska – nervozno će on. – Sićaš se di smo je ono spremili?
Ona, jasna stvar, nema pojma, jer nisu je onomad oni zajedno spremali, nego ju je on negdje sakrio, a muškarac kao muškarac, nikad ne zna gdje je nešto ostavio, posve svejedno je li jučer zaturio mudante ili prije dvadeset dvije godine iskaznicu Saveza komunista Hrvatske.
– Di si je ostavija, tu ćeš je i nać – kazala bi žena u situacijama poput ove, da je riječ o kravati ili kacavidi, ali nije riječ ni o kravati ni o kacavidi, stvar je mnogo ozbiljnija i nije vrijeme za bračna podbadanja. Ovoga puta žena prestravljena šuti, jer radi se o životu ili smrti.
Dobro, možda ne baš o životu ili smrti, ali u najmanju ruku o životu s kreditom za stan, otplatom leasinga za automobil, kćerkom pred udaju, sinom pred korizmu i državnim poslom pred reformu. Ovoga puta, žena može samo izustiti, u pola rečenice prestravljena vlastitim pitanjem:
– A jesi li siguran da si uopće bija u Partiji?
– Kako nisam, Matan me upisa na radnon akciji!
– Oli si ti bija na radnon akciji?!? – zapanjeno će žena.
– Pušti sad to, siti se di je knjižica!
Dogodilo se, eto, ono u što je malo tko vjerovao, u što, ako ćemo pravo, ni naš junak vjerovao nije, ali je – neka sveti Ante providi pokojnu mater, pametnu i razumnu ženu – u ono proljeće 1990. godine svejedno sakrio člansku iskaznicu Saveza komunista, onako kako je i njegov ćaća sakrio iskaznicu Ustaške mladeži, i njegov did iskaznicu Orjune, jer nikad se u ovoj zemlji ne zna kad će koja iskaznica vrijediti života i smrti. I sakrio je tako dobro, sjeća se toga, da je govorio kako je ni sam ne bi znao naći da mu jednoga dana, sakloni Bože, zatreba.
Dvadeset dvije godine kasnije, eto, sakloni Bože zatrebalo, i ne bi je više sakloni Bog našao. Prevrnuo je naš junak cijeli stan i garažu, prevrnuo je kuću na selu, rastavio traktor i ispraznio gustirnu, a knjižica, Tito je jebo, kao da je u zemlju propala.
– U zemlju propala! – lupi se tada po čelu, pa motiku u ruke i u polje.
Velika je nervoza tako zavladala na hrvatskom selu, kao po nekom običaju ili tradiciji neobična porijekla, uhvatili su se Hrvati ljetnih radova, pa usred srpnja okopavaju polja, vrtove, voćnjake, maslinike i vinograde. Sociolozi i fenomenolozi cijele knjige napisali o krizi koja je hrvatske građane potjerala na selo, u polje, a stvar je samo u tome da Hrvati očajnički traže partijsku knjižicu koju su tamo zakopali u proljeće 1990.
Partijska iskaznica ovdje je, naime, vrijednosni papir od zlata, stare dionice General Motorsa ili British Petroleuma što ih je pradjed iz Amerike zaboravio u nekoj škrinji na tavanu, pičkin su dim prema staroj, zaboravljenoj crvenoj iskaznici Saveza komunista Hrvatske, s Titovim likom u zlatotisku, potpisom predsjednika Osnovne organizacije SKH i datumom iz neke, recimo, 1982. godine.
S trideset godina partijskog staža naš bi junak bio na konju, takav bi partijski veteran bio najmanje ministar zaštite okoliša, dobro, ajde, predsjednik uprave neke državne firme, ili barem referent u općini, šta bilo, svakako ne bi bio obični činovnik prestravljen vijestima o racionalizaciji u državnoj upravi.
Sutradan bi u kadrovskoj na stol bacio staru, iskrzanu partijsku knjižicu, pogledao šefa u oči i samo kratko rekao:
– Smrt fašizmu, druže Dalibore.
Pa da vidim tko bi ga stavio na listu za tu, kako se zove, racionalizaciju državne uprave.
Nema u Hrvatskoj vrjednije knjige od stare partijske knjižice, falsifikatori hrvatskih pasoša za zemunske i surčinske mafijaše prebacili su posao na iskaznice Saveza komunista, a antikvari trljaju ruke: jedna knjižica s potpisom Stipe Šuvara, kupljena na Hreljiću za pet kuna, na crnom tržištu danas vrijedi i po deset somova, a za staru, dobro očuvanu iskaznicu iz 1982., s vlastoručnim potpisom druga Vladimira Bakarića, može se dobiti i dvadeset pet hiljada eura.
– A iz 1990.? – javi se u to žena iz podruma.
– Nemoj srat da si je našla?!? – oslobodi naš junak na te riječi krik olakšanja. – Di je bila?
– U Sabranim djelima Josipa Broza Tita, di jon je i misto – zadovoljno će žena, noseći mužu dragocjeni komadić plastificiranog papira. – Kako si moga zaboravit da si je sakrija u Titina sabrana djela?
– Zaboravit? – razočarano će on. – Normalno da nisan. Sakrija san je tamo prikjučer.
– Prikjučer?! – zapanjeno će sad ona. – Zašto si je sakriva prikjučer? I zašto je onda tražimo?!
– Zato – uzme joj on iskaznicu iz ruku, pa joj je gurne po nos. – Zato jer je to iskaznica Hadezeja. Hadezeja! A mi tražimo onu crvenu!
Slobodna Dalmacija, 16.07.2012.
Peščanik.net, 17.07.2012.