Ne raditi ama baš ništa, životni je san mnogog Hrvata. Nema ih puno ljepših: možda samo da to – dakle ama baš ništa – radi u svojoj privatnoj vili na otoku.
I samo je valjda jedna stvar koju bi mnogi Hrvat mogao poželjeti povrh dokonog ljenčarenja u kući na otoku: da za to – dakle za ama baš nikakav posao u svojoj privatnoj vili na otoku – dobija plaću od, recimo, štajaznam, sedamnaest hiljada kuna.
Može li mnogi Hrvat poželjeti išta više od toga? Može: na primjer da mu je zbog toga – zato dakle što u svojoj privatnoj vili na otoku ne radi ama baš ništa i za to prima sedamnaest hiljada kuna mjesečno – država zahvalna do groba, jer joj je uštedio velike pare.
Dobrodošli u Republiku Hrvatsku, zemlju u kojoj snovi postaju stvarnost. U kojoj radno mjesto iz snova – ovo „radno“, jasno, valja shvatiti vrlo kolokvijalno – zaista postoji: eno ga na otoku Murteru, u raskošnoj ružičastoj vili iz bajke. Sretnik se zove Ante Markov i bivši je predsjednik Uprave JANAF-a, Jadranskog naftovoda.
Da je više odgovornih
Naš je junak prije dva mjeseca dobio otkaz na poslu, a kako ga je dobio samo tri dana prije isteka mandata, stekao je ugovorno pravo na otpremninu od ravno milijun kuna. Umjesto da uzme milijun, čestiti je pak Ante Markov radije prihvatio novo radno mjesto – ovo „radno“ valja, rekoh, shvatiti vrlo kolokvijalno – s obavezom da sljedećih šest mjeseci za plaću od sedamnaest tisuća kuna ne radi ama baš ništa, i tako JANAF-u umjesto milijuna uzme samo stotinu hiljada.
Može li čestitije i poštenije? Može i to: da bi svojoj kompaniji uštedio još koju desetinu tisuća kuna, Ante Markov je pristao čak i na to da svoj novi odgovoran posao – dakle, ama baš nikakav – ne obavlja u Zagrebu, gdje bi mu tvrtka morala plaćati još i troškove putovanja i smještaja, već u svojoj privatnoj vili na otoku Murteru. U novinskoj vijesti o tome nema riječi, ali ja sam posve siguran da bivši predsjednik Uprave JANAF-a svojoj kompaniji nije uzeo niti novac za najam poslovnog prostora.
Sve u svemu, Ante Markov je JANAF-u, dakle hrvatskoj državi, uštedio upravo golemi novac. Da je više tako odgovornih Hrvata, koji ne bi radili ama baš ništa, i koji bi to za neki razuman novac radili kod kuće umjesto na poslu, ova bi država sutra bila Švedska.
Čudo je ekonomija
A da je Švedska danas, kao što bi bila sutra, mogla bi prilično sumnjivo izgledati neobično zavodljiva slučajnost da je Ante Markov otkaz dobio samo tri dana prije isteka mandata.
Šveđani, hladni i sumnjičavi kakvi već jesu, odmah bi brzopleto zaključili da je netko tu iz tvrtke naumio izvući milijun kuna. Da se, naime, sačekalo samo tri dana, Markovu bi istekao mandat i nikom ništa. Kako je pak koncept „nikom ništa“ u izravnoj koliziji sa svakim pojedinačnim zakonom hrvatske ekonomije, Markovu je na brzinu napisan otkaz i pripremljen milijun.
Hladni bi i sumnjičavi Šveđani onda brzopleto zaključili kako su se u JANAF-u uplašili da je stvar odveć providna, pa su smislili genijalno rješenje: umjesto milijuna – što bi vonjalo na kriminal i korupciju – dat će mu otkazni rok od šest mjeseci, za vrijeme kojega će sjediti na poslu i… hm, sjediti na poslu. Umjesto da budu optuženi za gospodarski kriminal, bit će tako pohvaljeni za goleme uštede. I nikom ništa. Dobro, osim Markovu. Njemu sedamnaest tisuća kuna mjesečno.
Onda se netko sjetio da mu, kad ih je već racionalizacija tako lijepo krenula, ukinu i neradno mjesto u tvrtki, pa da – umjesto u uredu – tih šest mjeseci ništa ne radi kod kuće na Murteru.
Tako bi cijelu stvar vidjeli hladni i sumnjičavi Šveđani, ali ovo nije Švedska, nego Hrvatska, gdje se za to dobija javna pohvala za racionalizaciju poslovanja. Stvar je u kutu gledanja: iz švedskog kuta, recimo, izgleda da će Markov državu koštati stotinu hiljada kuna, dočim iz hrvatskog izgleda da će joj uštedjeti devet puta više.
Čudo je ekonomija.
Sam po sebi, slučaj Markov ne bi stoga bio toliko zanimljiv, da se u njemu ne krije ni manje ni više nego ključ rješenja cijele ove, kako se zove, gospodarske krize. Nešto se malo, za svoj gušt, amaterski bavim ekonomijom, pa sam shvatio golemi potencijal koncepta „nikom ništa, Markovu sedamnaest hiljada kuna“.
Kopkala me, naime, jedna stvar: tko će obavljati odgovoran posao sjedenja u kući nakon Ante Markova? Tko će sjediti kod kuće za sedamnaest tisuća kuna mjesečno kada 10. kolovoza Markovu istekne otkazni rok? Na digitronu sam zbrojio dva i dva i došao do rješenja: volonteri.
Plan Ministarstva rada – čuli ste već za njihov projekt s volonterima – omogućit će da JANAF zaposli ne samo jednog kodkućnog sjedača umjesto Markova, već desetine tisuća mladih i obrazovanih ljudi. Za posao sjedenja kod kuće mladi volonteri ne bi, jasno, dobijali nikakvu plaću, ali bi stekli golemo i korisno radno iskustvo.
Tristo pedeset tisuća nezaposlenih radilo bi isto što i Ante Markov, dakle isto što zapravo rade i sada, radili bi to džabe, dakle za isti novac za koji to rade i sada, sve bi ukratko bilo isto kako je sada, samo što bi Hrvatska uštedjela – trenutak da izračunam – šest milijardi kuna! Svakog mjeseca!
Stvar je, shvatili ste, u kutu gledanja: iz švedskog kuta izgledalo bi da Hrvatska ima tristo pedeset tisuća nezaposlenih, dočim bi iz hrvatskog izgledalo da nema nijednog.
Dobro, osim Ante Markova.
Slobodna Dalmacija, 24.04.2012.
Peščanik.net, 24.04.2012.