Rušenje politike ustavnog falsifikata
Prije dvadesetak godina sam na više naučnih skupova posvećenih ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine bio suočen s argumentom „hrvatskog pitanja“. Taj se pojam u pravilu pojavljivao u izlaganjima autora i učesnika iz intelektualnog i političkog kruga HDZ-a ili njemu bliskih političkih opcija. Svaki put sam postavljao isto metodološko pitanje: šta se podrazumijeva pod „hrvatskim pitanjem“? Smatrao sam da se na pitanje koje nije jasno definirano ne može dati smislen odgovor. Međutim, pitanje je redovno ostajalo bez odgovora. Tako je nastajao metodološki paradoks: vodila se rasprava o pitanju čiji sadržaj nije bio prethodno definiran. Danas bih, gledajući unazad, zaključio da je „hrvatsko pitanje“ politički konstrukt i retorički okvir čiji sadržaj određuju politički akteri koji ga koriste. Nakon odluke Ustavni sud Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda (predmet U-5/98) i nakon intervencija visokog predstavnika i pokušaja uspostave tzv. hrvatske samouprave 2001. godine, počelo se govoriti o „neravnopravnom položaju Hrvata“, premda izraz „hrvatsko pitanje“ još nije bio dominantan. Od 2006. godine, nakon izbora na kojima je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić, HDZ BiH je sistematski koristio sintagmu „hrvatsko pitanje“ kao okvir za tvrdnju da Hrvati ne mogu birati „svoje legitimne političke predstavnike“. Od tog perioda izraz postaje važno, ako ne i centralno obilježje političke retorike integralnog HDZ-a, HDZ-a BiH i njenih satelita. „Hrvatsko pitanje“ od tad uglavnom obuhvata sljedeće stavove: da su Hrvati institucionalno neravnopravni, da postojeći izborni sistem omogućuje da hrvatske predstavnike biraju pretežno birači iz reda drugog konstitutivnog naroda, da je potrebno osigurati tzv. legitimno predstavljanje i da su zbog toga nužne izmjene Izbornog zakona i izbornih pravila u BiH. Nije mi poznato da osim političkih stavova postoji sistematska analiza geneze, evolucije i funkcije tog pojma, posebno u političkoj arhitekturi integralnog HDZ-a. No poznato mi je da nisam samo ja predlagao da se iskoriste mogućnosti pravnog sistema i da Hrvati koji su obespravljeni institucionalnim rješenjima u sudskoj proceduri dokažu da „hrvatsko pitanje“ opisuje živu formu kršenja individualnih i kolektivnih prava Hrvata u BiH. U tom periodu (2006-2009) pred Evropskim sudom za ljudska prava vođen je postupak u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Jednako kao što je u tom predmetu Sud utvrdio povrede osnovnih prava, bilo je moguće pokrenuti postupak radi utvrđivanja eventualnih povreda individualnih ili kolektivnih prava koja su se dovodila u vezu sa zahtjevima obuhvaćenim pojmom „hrvatsko pitanje“. Međutim, umjesto njihove pravne artikulacije i sudskog preispitivanja, „hrvatsko pitanje“ je tokom naredne dvije decenije služilo kao instrument političke mobilizacije, podizanja političkih tenzija i očuvanja finansijske stabilnosti hrvatskih političkih struktura kroz zadržavanje postojećih mehanizama raspodjele javnih resursa i političke moći. Generalizacija, dramatizacija ili tvrdnje da jedan narod sistematski ugrožava drugi doprinosila je nepovjerenju i povećanju međuetničkih tenzija i zaustavila je, u cjelini, produktivan politički rad na reformama koje su neophodne. Niko nije ni jednu od reklamiranih povreda iz skupa „hrvatskog pitanja“ utužio pred nekom sudskom instancom i na taj način jednom političkom konstruktu osigurao vjerodostojnost.
Stvari su se promijenile u julu ove godine (2026): politička stranka HSP-Hrvatska stranka prava BiH, sa sjedištem u Mostaru, koju zastupa predsjednik stranke Nikola Raguž, izjavila je žalbu protiv Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (broj: 06-1-07-3-1121/26 od 16.07.2026) zbog toga što je ovjerila kandidaturu Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. HSP je mišljenja da je odluka, i tu se sažimaju svi prigovori koji ulaze u duktus „hrvatskog pitanja“, donesena pogrešnom primjenom ustavnih načela na kojima počiva ustavni poredak Bosne i Hercegovine jer „funkcija hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nije uspostavljena kao opća građanska funkcija, nego kao ustavna institucija koja osigurava legitimno predstavljanje hrvatskog konstitutivnog naroda“. U obrazloženju žalbe se iznose stavovi koji su, inače, u krugovima nešto opismenjenih pravnika proglašeni ustavno neutemeljenim, kako u pogledu izbora termina tako i u pogledu važećeg ustavnog prava. HSP tako naglašava da je u odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U-23/14 (predmet Ljubić) nedvosmisleno utvrđeno da se „pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem“, kao i da je „načelo konstitutivnosti naroda natrkrovljujuće načelo Ustava Bosne i Hercegovine“. Nadalje se ističe da iz obrazloženja navedene odluke proizilazi da legitimno političko predstavljanje nije politička nego ustavna kategorija te da predstavnici konstitutivnih naroda moraju proizlaziti iz stvarne demokratske volje naroda kojeg predstavljaju. Stranka zatim naglašava da žalba nije usmjerena protiv bilo koje osobe niti prava na slobodno „nacionalno izjašnjavanje“, nego da je predmet žalbe zaštita ustavnog poretka, načela konstitutivnosti naroda i prava hrvatskog konstitutivnog naroda na legitimno političko predstavljanje. Uz to se ponavlja da je Slaven Kovačević u postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava zastupao pravna stajališta kojima je osporavao postojeći ustavni model Bosne i Hercegovine utemeljen na konstitutivnosti naroda i legitimnom političkom predstavljanju. Konačno, tvrdi se da je ova okolnost od značaja za ocjenu kandidature za funkciju koja je prema Ustavu BiH namijenjena predstavljanju hrvatskog konstitutivnog naroda.
Sud je dakle, odlučujući o žalbi, morao odlučiti o ustavnopravnom pitanju: da li je mjesto u Predsjedništvu BiH, suprotno izričitom ustavnom tekstu, osigurano za predstavljanje hrvatskog naroda (koji je, slovom ustava, predstavljen isključivo u Vijeću naroda) ili se iz reda hrvatskog naroda zapravo u Predsjedništvo bira predstavnik građana Federacije BiH. Za prvu varijantu su se osim HDZ-a godinama zalagali političari svih etno-provenijencija, paradržavna organizacija Hrvatski narodni sabor, Domovinski pokret iz Republike Hrvatske, zatim ugledni hrvatski politolozi i HAZU. Drugu varijantu zastupa Ustavni sud BiH i javnopravna dogmatika koju nose ugledni pravnici. Prva varijanta je medijski glasna, vidljiva i agresivna, druga je diskretna, neagresivna i jedva primjetna u medijima.
Na postavljeno pitanje je odgovoreno sudskim rješenjem 24.7.2026. godine (broj: S1 3 Iž 055244 26 Iž). Sud je, odbijajući žalbu, jednostavnim supsumpcijama i jasno strukturiranim argumentima podučio žalitelja, a time i cjelokupni desni spektar etno-politike, šta praktično znači građanski princip: „Naime, institucija Predsjedništva počiva na paritetnoj zastupljenosti tri člana Predsjedništva koji se izjašnjavaju kao Bošnjak, Hrvat i Srbin uz osiguranu teritorijalnu zastupljenost: dva člana Predsjedništva sa teritorije Federacije BiH i jedan sa teritorije Republike Srpske. U tom smislu, niti je Ustavom BiH kao najvišim pravnim aktom, niti Izbornim zakonom propisan element ‘legitimnosti predstavljanja u Predsjedništvu’ na koji ukazuje neosnovano žalitelj.“ Tako je neposrednom primjenom pisanog ustava BiH srušena cijela konstrukcija o legitimnom predstavljanju. Naime HSP se, prema obrazloženju Suda BiH, „poziva na nepostojeći ustavni standard legitimnosti predstavljanja u Predsjedništvu koji nije propisan pravnim normama u pravnom poretku BiH“. S tim u vezi sud pojašnjava da je pozivanje na „legitimno predstavljanje“ iz odluke Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić irelevatno jer je Ustavni sud BiH ocjenjivao „ustavnost odredaba Izbornog zakona BiH koje se odnose na izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, a ne uvjete za kandidovanje niti postupak ovjere kandidatura za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine“. Ostavljam ovdje po strani odredbe Izbornog zakona BiH na koje Sud upućuje u vezi sa pokušajem da se pasivno izborno pravo osigura isključivo Hrvatima koji se okupljaju oko političkog spektra HDZ-ideologije. Rezultat je međutim jednoznačan: Centralna izborna komisija nije ovlaštena da ispituje da li neki kandidat predstavlja legitimnog političkog predstavnika određenog konstitutivnog naroda ili da cijeni njegove ranije političke ili pravne stavove. U tom smislu ni postupci koje je vodio Slaven Kovačević pred nacionalnim i internacionalnim pravosudnim instancama ne mogu voditi gubitku pasivnog biračkog prava, kako je to u žalbi tvrdila HSP.
Prema tome, odluka Suda BiH je najsvježija evidencija političkog falsificiranja ustavnog prava BiH. Njome se ponovo korigira političko nasilje koje se provodi u ime konstitutivnih naroda. Ona je značajna zbog toga što jasnim i razumljivim obrazloženjima uklanja svaku sumnju u političku funkciju Predsjedništva BiH i verificira legitimacione procedure njegovih članova. Uz to su jezik i pravna terminologija besprijekorni, što u BiH nije samorazumljivo. Dok su npr. mediji, javna i privatna sredstva informiranja izvještavali o „nacionalnoj pripadnosti“ u izbornoj proceduri kojom se Sud bavio, u odluci se koristi tačan pojam „konstitutivnog naroda“ kao ustavna kategorija koja konstitutivne narode vidi kao dio bosanskohercegovačke nacije. Razlika nije pravno banalna i bez nje se ne može shvatiti do koje mjere „slobodno nacionalno izjašnjavanje“ kako ga primjerice vidi HSP, utječe na mentalne blokade konstitutivnih naroda. Zbog njih se država ne može pokrenuti iz pozicije kolektivnog opreza i odvojiti od zakovanog animoziteta jednih prema drugim. Istina, od njega dobro žive „predstavnici konstitutivnih naroda“. Zbog toga ne treba gajiti nadu da će se nešto promijeniti ovom odlukom. Kovačevićeva registracija je zakonita i on će izići na izbore. No, etno-desnica će, usuđujem se prognozirati, nakon kratke šutnje ignorirati ovu odluku kao što je već ignorirala više odluka Ustavnog suda BiH sličnog sadržaja. Ona će i dalje insistirati na bio-hrvatstvu kao jedinom autentičnom glasu koji se u desnom spektru „partija sa hrvatskim predznakom“ smije pojavljivati na političkom spisku. To je danas samo jedna od mnoštva vidljivih posljedica višegodišnjeg sistematskog zaglupljivanja koje se u BiH predstavlja kao proces emancipacije konstitutivnih naroda.
Peščanik.net, 01.08.2026.