- Peščanik - https://pescanik.net -

Hteli smo najbolje, a ispalo je kao i obično

Foto: iStock

Treći rod – trans* osobe u Srbiji

Savezni Ustavni sud Nemačke je u novembru ove godine doneo odluku da “binarna rodna obeležja u ličnim dokumentima krše pravo na privatnost fizičkog lica“. Sud je naložio da zakonodavac do kraja 2018. uvede tzv. treću kategoriju roda za osobe koje se ne identifikuju ni kao „muškarci“ ni kao „žene“ ili su rođeni sa dvosmislenim, atipičnim polnim karakteristikama (interseks osobe), ili da oznaku roda u potpunosti izbriše iz ličnih dokumenata fizičkih lica. Ova odluka doneta je u slučaju nemačke državljanke koja je podnela ustavnu žalbu zbog kršenja prava na slobodan razvoj ličnosti i diskriminacije zasnovane na rodu, zbog neodobravanja njenog zahteva da se u izvodu iz matične knjige rođenih oznaka za rod „žensko“ zameni sa „inter/razno“.1 Ovakvo rešenje Saveznog Ustavnog suda Nemačke došlo je u trenutku kada društvo, medicina i pravo sve više prepoznaju da je rod socijalno izgrađena kategorija koja nije nužno fiksirana i stabilna.

U svetlu ove odluke i obeležavanja međunarodnog Dana ljudskih prava, važno je ukazati kakav status u Srbiji ima specifična grupa osoba koje se ne uklapaju ni u jednu od dve postojeće binarne kategorije roda i pola, to jest kakav je pravni položaj trans* osoba u Srbiji. Kada se kaže trans* osobe (trans sa asteriskom) misli se na krovni pojam koji obuhvata sve osobe kod kojih postoji razlika između pola dobijenog rođenjem i njihovog doživljaja rodnog identiteta; on uključuje i transpolne, transrodne, rodno-kvir i rodno-fluidne osobe, transvestite/kros-dresere, birodne i arodne osobe, itd.

Prema gotovo svim stranim i domaćim izveštajima o stanju ljudskih prava u Srbiji, trans* osobe su jedna od najugroženijih manjinskih grupa. Osuda, odbacivanje, diskriminacija i nasilje u primarnoj porodici, u školi, na fakultetu, na radnom mestu, u zdravstvenom sistemu, na ulici, u kafiću, svakodnevica je ovih osoba. Trans* osobe neretko postaju žrtve zločina iz mržnje. Setimo se junakinje Žilnikovog filma Marble Ass, Vjerana Miladinović Merlinke, ubijene 2003. godine. Njen ubica nikada nije kažnjen. Samo u ovoj godini tri trans* osobe su pretučene ispred lokala u kojima su sedele, a da pritom vlasnici lokala ni njihovo obezbeđenje nisu zaštitili žrtve, da su taksisti odbili da prevezu povređene osobe sa mesta napada, da policija nije profesionalno obavila svoj posao u trenutku kada su žrtve prijavljivale slučajeve napada i sve to samo zato što su u pitanju bile trans* osobe.

Ko su trans* osobe? Za razliku od gej muškaraca, lezbejki i biseksualnih osoba, kojima je zajedničko to da je njihova seksualna orijentacija drugačija od heteroseksualne, ključne reči za trans* osobe jesu rodni identitet i rodno izražavanje. Kod trans* osoba je izražena neusklađenost unutrašnjeg osećaja pripadnosti određenom rodnom identitetu sa biološkim polom dobijenim rođenjem i stereotipnom rodnom ulogom koja se od osoba tog pola očekuje. Sve postojeće podgrupe u okviru trans* populacije (transpolne, transrodne, rodno-kvir i rodno-fluidne osobe, transvestiti/kros-dreseri, birodne i arodne osobe, itd.) pravni sistem u Srbiji ne tretira na jednak način. Tačnije, od svih pobrojanih trans* identiteta u Srbiji su pravno prepoznate samo transpolne (transseksualne) osobe.

Transpolne osobe su one čiji je rodni identitet drugog pola od onog dobijenog rođenjem, koje imaju izraženu potrebu da hormonskim tretmanom i hirurškom intervencijom svoje telo što više usklade sa željenim rodom, odnosno da “promene pol”. Takva medicinska intervencija u cilju prilagođavanja spoljnih polnih obeležja psihološkom rodu individue, prilagođavanje – promena pola, proizvodi značajne pravne posledice. Nakon što transpolna osoba završi sa hirurškim zahvatima i svoje telo prilagodi željenom polu i rodu, potrebno je uskladiti faktičko stanje sa pravnim stanjem, to jest potrebno je promeniti sve lične podatke koji ukazuju na biološki pol upisan rođenjem i uskladiti ih sa realnim stanjem. Naravno, ovo pitanje postaje aktuelno i pre početka hirurških zahvata, u fazi uzimanja hormonske terapije, kada se telo već intenzivno menja, pa se ta osoba nalazi u nekoj vrsti pravnog vakuma – u ličnim dokumentima su upisani podaci o primarnom polu u kome je rođena, a izgled značajno odstupa od toga. Toj osobi je otežano svakodnevno funkcionisanje, što često vodi višeslojnoj diskriminaciji i nasilju u sredini u kojoj ona živi.

Pravno priznanje željenog rodnog identiteta u Srbiji, priznanje promene pravnog statusa, uslovljeno je nizom medicinskih zahvata kao što su prolazak kroz različita medicinska ispitivanja i procedure (psihijatrijske, endokrinološke, hirurške itd), a sve to počinje dobijanjem dijagnoze mentalnog poremećaja,2 tačnije dijagnoze F64.0 koja se odnosi na transseksualizam, odnosno transpolnost.3 Sve ostale pobrojane podgrupe iz spektra trans* identiteta, ukoliko ne žele da prolaze kroz medicinske tretmane, ili žele samo delimično da modifikuju telo hormonima, bez hiruških zahvata, u Srbiji ne mogu dobiti priznanje promene pravnog statusa.4

Zanimljiv je podatak da je u Beogradu još 1989. godine neformalno osnovan Beogradski tim za polni identitet i da se još od tada u Beogradu obavljaju tzv. operacije prilagođavanja pola.5 Danas, skoro 30 godina kasnije, Srbija ima 4 specijalizovana centra za ovu vrstu operacija i prepoznata je u svetu kao jedan od centara za edukaciju kadrova koji se bave operacijama prilagođavanja pola. Veliki broj stranih državljana dolazi u Srbiju upravo u potrazi za ovom vrstom medicinskih intervencija. Uprkos tim činjenicama, pravni položaj transpolnih osoba u Srbiji izuzetno je loš, nije pravno uređen, a i u okviru samog zdravstvenog sistema postoji niz ozbiljnih, nerešenih pitanja.

Izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju 2011. uvedena je pravom priznata mogućnost da se “u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, osiguranim licima obezbeđuje najmanje 65% od cene zdravstvene usluge iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja za promenu pola iz medicinskih razloga“6 Na ovaj način, u Srbiji je omogućeno pravo na prilagođavanje pola, delom, o trošku države. Praksa pokazuje da država finansira 65%, dok preostalih 35% finansira sam pacijent. Potom je u martu 2012. formirana Republička stručna komisija za lečenje transrodnih poremećajau Srbiji. Sam naziv ove Komisije nije bio adekvatan zato što je u prvi plan isticao postojanje poremećaja transrodnih lica, uprkos činjenici da rodna neusklađenost jeste fenomen ljudske različitosti koji ne sme biti osuđen kao nešto što je samo po sebi patološkog karaktera ili negativno.

Upravo suprotno od toga, sve veći broj evropskih i drugih zemalja u potpunosti depatologizuje osobe trans* identiteta, omogućavajući im da slobodno žive i izražavaju svoje rodne identitete, uključujući i izbor oznaka u ličnim dokumentima, i to bez ikakvih medicinskih preduslova, što pokazuje i pomenuta presuda Saveznog Ustavnog suda Nemačke. U oktobru 2017. godine, nakon višegodišnjih insistiranja organizacije Gayten LGBT koja se bavi pravima trans* osoba, ova komisija je promenila naziv u Republička komisija za transrodna stanja. Prema podacima Komisije u periodu 1988-2006. 147 osoba je prošlo kroz proces tzv. prilagođavanja pola, dok pojedini izvori govore da je više od 300 ljudi iz Srbije i sa teritorije nekadašnje SFRJ prošlo kroz ovaj proces upravo u Beogradu.

Dosadašnja praksa pokazuje da se Komisija bavi isključivo davanjem stručnog mišljenja o ispunjenosti uslova za uključivanje osobe u proces prilagođavanja pola iz medicinskih razloga, a na osnovu medicinske dokumentacije osiguranog lica. Ukoliko je odgovor Komisije pozitivan, izabrani lekar upućuje osigurano lice u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu tercijarnog nivoa radi prilgođavanja pola iz medicinskih razloga. Međutim, i nakon pet godina postojanja, Komisija ne daje odgovore na izuzetno važna pitanja koja se tiču pristupa zdravstvenoj nezi transpolnih lica. Neka od njih su: problem nepokrivenosti cele trijadne terapije redovnim zdravstvenim osiguranjem; pitanje šta sve trijadna terapija obuhvata (da li i endokrinološki tretman, treniranje glasa, trajno otklanjanje malja i slične zahvate koji su za trans* osobe često neophodan deo procesa usklađivanja), i koji deo je pokriven zdravstvenim osiguranjem; pitanje obavezne sterilizacije; početak terapije maloletnih transpolnih lica; problem neinformisanosti, stavova i ophođenja profesionalaca u oblasti zdravstvene zaštite prema trans* osobama; nemogućnost dobijanja drugog mišljenja kada je u pitanju hormonska terapija, izuzetno visoke cene pregleda u privatnoj praksi kod endokrinologa i nemogućnost da se do njih dođe u redovnim terminima u državnim institucijama, često neetičko ponašanje pojedinih lekara, opet naročito endokrinologa; nestašica hormona koje uzimaju transžene a pokriva ih zdravstveno osiguranje, i slično.

Uprkos specijalizovanim centrima i višedecenijskoj praksi u razvijanju i usavršavanja ovih izuzetno komplikovanih medicinskih tretmana kroz koje prolaze transpolne osobe, domaći medicinski stručnjaci kao jedinu mogućnost za uklapanje pojedinaca koji prevazilaze dihotomne kategorije pola i roda predlažu i praktikuju rešenje koje podrazumeva operativnu anatomsku korekciju tela takvih osoba, ostajući gluvi i slepi za probleme onih trans* osoba koje nisu usmerene ka hirurškoj promeni pola i koje bi želele da budu socijalno prihvaćene i kulturno kategorisane upravo u svom trajnom intermedijarnom statusu.

I pored neosporno važnih, često fascinantnih uvida i rezultata moderne medicine, tačnije uporedo s njima, medicinski diskurs o transseksualnosti, interseksualnosti i seksualnosti uopšte često u pozadini skriva naslage neupitnih i samorazumljivih pretpostavki, kao i kulturno-istorijskih stereotipa maskiranih u naučna “načela” i “principe”.7 Ipak, uz sve mane postojećeg sistema pristupa zdravstvenoj nezi, evidentno je da je Republika Srbija omogućila da se transpolnim građanima iz fonda zdravstvenog osiguranja pokrije deo potrebnih troškova za jedan deo medicinskog tretmana. To, međutim, nije dovoljno. Proces priznavanja pravnog subjektiviteta transpolnih osoba okončava se tek nakon dobijanja novih ličnih dokumenata.

Relevantni međunarodni dokumenti zahtevaju uspostavljanje brzih, transparentnih i jasnih procedura za pravno priznavanje rodnog identiteta.8 Nepostojanje jasnih procedura u ovoj oblasti u Srbiji transpolne osobe stavlja u pravni i životni vakuum i direktno ugrožava njihovu socio-ekonomsku stabilnost. Zbog nesklada između vidljivih oznaka pola transpolne osobe koja je krenula u proces tranzicije i podataka u dokumentima, mogućnost ostvarivanja prava u oblasti rada i zapošljavanja, obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite, kao i različite uobičajene aktivnosti – boravak u javnom prostoru, socijalizacija, putovanje – značajno su ugrožene ili u potpunosti onemogućene sve do završetka dugotrajnog, komplikovanog i suštinski pravno neregulisanog procesa promene tih podataka.9 Postojanje procedura i mogućnost promene ličnih identifikacionih dokumenata i drugih javnih isprava (lična karta, pasoš, vozačka dozvola, izvodi iz matičnih knjiga, svedočanstva i diplome o stečenom obrazovanju, radne knjižice itd) od vitalnog su značaja za transpolne osobe koje žele da žive u skladu sa željenim polom i rodom. U Republici Srbiji ne postoje zakonom uređene procedure za promenu oznake pola u izvodu iz matične knjige rođenih, niti propisi koji regulišu priznavanje pravnih posledica prilagođavanja pola željenom rodu. Ipak, postoji jedna izuzetno značajna odluka Ustavnog suda Srbije koja je za sada jedini pravni osnov za upis promene podataka o polu u matične knjige rođenih.

Ustavni sud Republike Srbije doneo je odluku broj Už-3238/2011 od 8. marta 2012. godine, u kojoj je navedeno da su organi iz člana 6. st. 2. i 4. Zakona o matičnim knjigama stvarno nadležni da odlučuju o zahtevu za upis promene podataka o polu, “te da je potrebno da se do donošenja posebnog zakona kojim će biti regulisana pitanja priznavanja pravnih posledica u slučajevima postoperativnih transpolnih osoba, pridržavaju smernica koje je dao Ustavni sud Republike Srbije u toj odluci“. Sud dalje u odluci navodi da “sfera privatnog života nekog lica nesumnjivo uključuje, pored ostalog, i njegovu polnu pripadnost, polnu orijentaciju i polni život, te pravo na privatni život podrazumeva i pravo na određivanje pojedinosti ličnog identiteta i samoopredeljenje, te u tom smislu i pravo na prilagođavanje pola svom rodnom identitetu.“

Međutim, i pored postojanja ove odluke u praksi se dešava, kao na primer u nedavnom slučaju transmuškarca iz jednog grada na jugu Srbije, da nakon okončanih medicinskih zahteva transpolne osobe nisu u mogućnosti da izvrše upis promene podataka o polu u matične knjige rođenih. U konkretnom slučaju, nadležni opštinski organ, tačnije matičar kao ovlašćeno lice, zahtevao je da dobije odluku suda ili izveštaj sudsko-medicinskog veštaka kojim će biti potvrđeno da je osoba koja je podnela zahtev za promenu oznake pola u matičnoj knjizi rođenih zaista promenila pol. Na ovaj način, propustom da odluči o zahtevu podnosioca za promenu podataka o polu, a u skladu sa odlukom Ustavnog suda RS, povređeno je pravo na dostojanstvo i slobodan razvoj ličnosti zajemčeno članom 23. Ustava Republike Srbije, kao i pravo na poštovanje privatnog života zajemčeno članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnosioca tog zahteva. Tako bi bilo da je po pravu. Ali u praksi naš podnosilac zahteva iz jednog grada na jugu Srbije, u želji da konačno dobije novo ime i nova lična dokumenta, poslušao je ovlašćeno lice i opet nakon dugogodišnjih medicinskih zahvata otišao u Niš, platio skupo sudsko-medicinsko veštačenje, kojom prilikom su mu merene genitalije, samo da bi ovlašćenom matičaru ispunio želju. Bila je to čista proizvoljnost od strane tog matičara, jer nijedan propis ne zahteva to što je on zahtevao, već upravo suprotno.10

Neosporno je da je pitanje pravnog položaja trans* osoba izuzetno kompleksno. Upravo ta složenost obavezuje nadležne u Republici Srbiji da pravno urede položaj trans* osoba. Sa druge strane, to ne znači da je pravni okvir ishodište svih problema i rešenja. Neophodan je multidisciplinarni pristup i aktivno učešće – profesionalno i etički odgovorno, svih aktera, da ne bismo došli u situaciju da čak i onda kada postoje “dobre namere” da se problem reši, nailazimo (kao i obično) na odsustvo sistemskog pristupa rešenju sa nedopustivim ličnim i stručnim amaterizmom. Mi ljudima omogućimo da prođu kroz medicinski najkomplikovanije moguće tretmane, preuzmemo kao država deo troškova za to, a onda ih bacimo u ralje administrativno-birokratskih procedura. I tako već tri decenije… bez promene. Simbolično rečeno, ukoliko su do sada postavljana pitanja “jedne” ili “druge” Srbije, možda će ispravno postupanje u slučaju “trećih” konačno dati odgovor na – Treću Srbiju. I valja verovati da na tu promenu nećemo morati da čekamo sledeće tri decenije.

Autorka je docentkinja na Pravnom fakultetu Univerziteta Union u Beogradu.

on-off, 20.12.2017.

Peščanik.net, 28.12.2017.

LGBTQIA+

________________

  1. U mnogim vanevropskim zemljama postoji opcija da se oznaka roda ne unosi u lična dokumenta, ali u nekoliko njih je priznat tzv. treći rod. Među njima su Australija, Novi Zeland, Indija, Pakistan, Bangladeš, Nepal. Kalifornija je prva američka država koja je pravno priznala postojanje trećeg roda. Zakon o tome stupiće na snagu 2019. Malta pored „muški“ i „ženski“ rod, ima opciju „x“ kao dodatnu opciju za rod u pasošima i ličnim kartama.
  2. Očekuje se da će na skupštini Svetske zdravstvene organizacije u maju 2018. biti prihvaćen predlog da transrodnost prestane da se klasifikuje kao mentalni poremećaj. Februara 2010. Francuska je skinula transrodnost sa liste mentalnih poremećaja.
  3. U ICD-10, sistemu za klasifikaciju mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja koji se koristi u Srbiji, pod šifrom F64 je grupa poremećaja polnog identiteta, a dijagnoza F64.0 odnosi se na transseksualizam, tj. “želju osobe da živi i bude prihvaćena kao osoba suprotnog pola, što je obično praćeno doživljajem nelagodnosti i neadekvatnosti u vezi sa sopstvenim anatomskim polom, sa željom da se ostvari hormonski tretman i hirurški zahvat, da bi se telo što više uskladilo s preferiranim polom“ (ICD-10, str. 193).
  4. Države članice EU se po pristupu rešavanju problema priznanja promene pravnog statusa transpolnih osoba mogu podeliti u tri grupe. U prvoj grupi su države u kojima se ne zahteva hormonska terapija ili operacija da bi se dobilo pravno priznanje novog pola: Malta, Danska, Španija, Mađarska, Finska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Portugalija. U drugoj grupi su države u kojima se zahteva hormonska terapija i/ili operacija kako bi se pravno priznao novi pol: Belgija, Bugarska, Češka, Estonija, Francuska, Italija, Holandija, Austrija i Poljska. U trećoj grupi su države članice u kojima ne postoje odredbe o ovom pitanju. Danski parlament je 2014. usvojio je zakon koji trans* osobama omogućava pravno priznavanje rodnog identiteta bez bilo kakve psihološke procene i/ili dobijanja psihijatrijske dijagnoze.
  5. Vujovic et al., Transsexualism in Serbia: A Twenty-Year Follow-Up Study, Journal of Sexual Medicine, 2009 (6), pp.1018-1023.
  6. Član 45. stav 4. Zakon o zdravstvenom osiguranju, Sl. glasnik RS, br. 107/2005, 109/2005 – ispr., 57/2011, 110/2012 – odluka US, 119/2012, 99/2014, 123/2014, 126/2014 – odluka US, 106/2015 i 10/2016 – dr. zakon.
  7. Šarčević P, Konstruisanje transseksualnosti između nauke i kulturne ideologije: metodološka kritika kliničkih praksi, 2015. Beograd.
  8. Od međunarodnih dokumenata koji se fokusiraju na rodni identitet i trans* osobe treba spomenuti Džogdžakarta principe, Deklaraciju Ujedinjenih nacija o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, preporuke Komesara za ljudska prava Saveta Evrope i preporuke Komiteta ministara Saveta Evrope. Džogdžakarta principi plus 10 (YP+10) uključuju 9 novih principa i 112 dodatnih obaveza država, koji se tiču razvoja u međunarodnom pravu ljudskih prava i promena u društvu u pogledu seksualne orijentacije, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i polnih karakteristika (SOGIESC).
  9. Gayten LGBT, Status i položaj trans* osoba u Republici Srbiji.
  10. Očekivano, proizvoljnost u postupanju nadležnih opštinskih organa je prisutnija u unutrašnjosti Srbije.