- Peščanik - https://pescanik.net -

Hvatanje krivine

U kafani, najstabilnijoj ustanovi srpske demokratije, bio sam prošle sedmice svedok velike „teorijske diskusije” oko modela „hvatanja krivine”, koji je sada navodno potreban Srbiji.

Zastupnici mišljenja da Srbija mora prvo malo skrenuti ulevo, da bi sigurnije zaokrenula desno, stari automehaničari bi to nazvali „hvatanje ajnšlaga”, sukobili su se sa pristalicama naglog skretanja srpskog autobusa prema Evropskoj uniji, pa makar se zakačilo nešto zadnjim krajem, koji ionako mora stradati kada se ulazi u lakat krivinu.

Stari komedijant slučaj (kako je to govorio Crnjanski) namestio je da se ta rasprava vodila upravo u danu kada je famozni oklopni džip predsednika Nikolića, koji mu je zapao kao poklon šeika Muhameda, slupao majstor koji ga je navodno isprobavao posle nameštanja čuvenih skupih guma koje su, izgleda, iz uvoza čekane više meseci. Taj majstor je, usred grada, velikom brzinom naleteo na zadnji deo nekog autobusa koji je navodno “hvatao ajnšlag”, pa je, da bi skrenuo desno, prvo krenuo levo, što je zbunilo znatiželjnog vozača skupocenog automobila, navodno pri brzini od oko 200 kilometara na sat, pa se ovaj zabio u zadnji deo praznog autobusa. Ozbiljnije povrede niko nije zadobio, prvi vozač zbog mase autobusa, a drugi zbog bezbednosnih uređaja u džipu.

Da bi ovaj slučaj mogao biti nekakva prizemna metafora gore spomenute “strateške rasprave” da li se mora prvo ići levo, da bi se sigurnije skrenulo desno, trebalo bi videti kakve se sve poruke mogu izvući iz opisane saobraćajke predsednikove “mobilne tvrđave”. Od mnogih poruka koje se ovde nameću, ja bih nestručno izdvojio tri: prvo, veoma je opasno davati žmigavac na jednu stranu, a kretati (makar i na trenutak) na drugu stranu; zatim, kada se hvata krivina ne sme se ići suviše sporo i preterano oprezno; i treće, najopasnije je voziti prebrzo u istom pravcu bez pravog cilja, pogotovu kada je put ispresecan raskrsnicama i nakrcan vozačima koji smatraju da svako ko ih sustiže treba da veruje da su oni doista naumili tamo gde signaliziraju, iako u manevru rade nešto suprotno.

Naravno da su u spomenutoj kafanskoj strateškoj raspravi iznošeni različiti argumenti. Oni koji su se zalagali da Srbija prvo malo krene levo, da bi se bezbednije okrenula udesno, iznosili su da je u tom smislu logično što Vučić novu vladu traži na pijaci polovne robe, na kojoj najočuvanije deluju socijalisti čija je partija, navodno, nominalno i tradicionalno okrenuta mukama siromašnih, pa može u ovo doba biti neugodna opozicija ako se njena vrhuška ne upregne u zajednička kola.

Druga grupa učesnika rasprave za kockastim stolom iznela je tezu da je jedini zadatak Aleksandra Vučića da srpski autobus naglo skrene prema Evropi i da je u tom pravcu najvažnije da prvo menja „simboličke parametre”, jer drugo šta u dogledno vreme i ne može postići, makar koliko se zanosio da može. Dakle, ako novi nacionalni vođa neće moći brzo realno da promeni Srbiju, makar koliko bi to verovatno bilo dobro, onda bar može da menja spoljnu politiku i nominalne državne prioritete – možda bi ta „iluzija radikalne promene” bila produktivna i na realnom planu, kao što je „iluzija starodrevne domaćinske Srbije” bila produktivna u pravcu propadanja države. Za taj posao „simboličke promene”, koji mora prethoditi onim potrebnim realnim promenama, nisu mu potrebni socijalisti ili reciklirane demokrate, ali za neki drugi verovatno jesu.

Ako napustimo svet kafanskih metafora videćemo da mandatar nove vlade Srbije pokušava da imitira recept koji je svojevremeno primenjivao Đinđić – da se vlada sastoji iz političkog i ekspertskog dela (narodski bi to bilo rečeno – da jedan deo vlade politizira, a drugi da radi). Po mom mišljenju to se nije pokazalo dobrim ni u Đinđićevo vreme, jer su mnogobrojni potpredsednici vlade, šefovi raznobojnih partija DOS-a – i kada nisu imali uticaja na rad vlade, znali da svoju nominalnu političku moć „unovče” u javnom životu, jer su njihove partije ulaskom u vladu listom postale legitimne (zajedno sa svojim protivrečnim programima). Takva „deoba vlade” na paradni i radni deo i inače nije dobra, jer nijednu ekonomsku krizu nisu savladali samo ekonomisti.

 
Novi magazin, 18.04.2014.

Peščanik.net, 18.04.2014.