- Peščanik - https://pescanik.net -

I Topčider i Batajnica su Beograd

I Aberdareva, Topčider i Batajnica su Beograd, Štrpci i Srebrenica su bliže nego što bismo želeli, a ni Boljevci nisu daleko

Zašto je u Srbiji 2009. moguće da se u roku od nekoliko sati po objavljivanju vesti da je mladi Francuz, koga su u centru Beograda pretukli huligani, preminuo – oglase skoro svi državni organi, parlamentarne stranke, Fejsbuk, blogovi, da na komentarima na vesti na internetu bude preko hiljadu postova (vrlo unisonih: od suza, sramote, depresije, malodušnosti, do zahteva za maksimalnu kaznu), da se najave tri protestne šetnje, da se proglasi dan žalosti – a u parlamentu nije moguće usvojiti rezoluciju o Srebrenici u kojoj je ubijeno nekoliko hiljada ljudi? Do sada od zvaničnika nije došao predlog da se osudi ovaj „nemili događaj“ u paket aranžmanu sa Hejselom i svim ostalim sportsko-huliganskim nasiljem. Da li su to isti Beograđani i građani Srbije, ili su oni zbog kojih se rezolucija o Srebrenici ne može usvojiti neki drugi. Ili su aršini drugačiji, a građani i političari isti?

Zašto do sada niko nikada nije pozvao na organizovanu šetnju do masovne grobnice u Batajnici iz koje je  ekshumirano stotine albanskih civila, naših državljana? Nije daleko. Zašto na godišnje pomene vojnicima ubijenim od strane trećeg lica dok su bili u kasarni na redovnom odsluženju vojnog roka dođe šaka ljudi? Topčider je još bliži. Zašto se RTS radnika setimo samo o godišnjicama? Aberdareva je u centru Beograda. Ni Štrpci nisu daleko, ako se hoće. Da li smo prema braći Bitići bili „tradicionalno gostoljubivi“. Zašto je moralo da dođe do smrti nesretnog i nedužnog Francuza da bi se svi trgli i uspostavili širi konsenzus oko toga šta jeste, a šta nije dopustivo, i zašto tek sad odjednom hoćemo svetu da pokažemo svoje „pravo lice“.

Zašto je sad odjednom moguće bez kritike izgovarati frazu kolektivna odgovornost – i gle čuda, država i građani se tako i ponašaju u slučaju ubijenog Francuza – a istu nije moguće objasniti ni na forumima, ni u skupštini, ni na TV u kontekstu ratnih zločina, a da se ne bude proglašen srbomrscem.

Zna se da su nesretnog Francuza ubili huligani. Ostalo su, još uvek, spekulacije oko toga koji državni ili paradržavni organ kontroliše ili ima uticaja na njih. Za huligane, bar ne direktno, još ne plaćamo porez, niti smo imali mogućnost da za njih glasamo na izborima. Za one koji su najverovatnije bili počinioci ili su po prirodi posla bili odgovorni da spreče druga nerešena ubistva koja su se dešavala po Beogradu i Srbiji, za koja skoro niko odgovarao, niti ostavku ponudio – vrlo verovatno smo plaćali i još plaćamo porez, a za njihove parlamentarno-demokratske kontrolore i vrhovne komandante smo, ipak, većinski glasali na izborima. Zbog huligana se svi stidimo, a zbog ovih drugih ne. Po kom to aršinu.

Beograd nije i neće skoro postati gostoljubiv grad. Prema Romima smo polufašistoidni, da se ne lažemo. I građani i gradske vlasti. I Aberdareva, Topčider, Batajnica su Beograd. Spominjati tragediju mladog Brisa Tatona i apelovati da se takve stvari više ne događaju zato što će to oštetiti imidž naše gostoljubivosti i urnisati nam turistički biznis ili beli šengen je, nažalost, još jedna potvrda onoga čemu smo mnogo više skloni nego gostoljubivosti -posthumnom vređanju žrtava i njihovih bližnjih. Jer su u takvim trenutcima licemerje, dvostruki aršini, neiskrenost i lažna emaptija ništa drugo do uvreda. U 21. veku se malo promenio smisao one narodne „šta će svet da kaže“. A tastaure i internet su sve jeftiniji. I naše šetačko vreme.

 
Peščanik.net, 29.09.2009.