Godina je 1939. Pisac Jean Améry, koji se tada zvao Hans Chaim Meyer i živio u Beču, mora kao Jevrejin poći krijumčarskim kanalima na dugo putovanje u noć koje ga dovodi u Belgiju, u Antwerpen. Prognanik, imajući nesreću da 1943. bude deportiran u Auschwitz, pridružio se Améry, kako piše u svojoj fascinantnoj meditaciji Wieviel Heimat braucht der Mensch? (Koliko zavičaja treba čovjek?), sablasnoj povorki “tužnih vitezova bez zemlje, pogođenih anatemom”, podrobno se pitajući o smislu svoje čežnje za zavičajem (Heimweh). Na pitanje što će ga postaviti: “Što je bila i što jeste ta čežnja za zavičajem kakvu osjećaju ljudi koji su iz Trećeg Reicha prognani zbog svojih stavova i zbog svojeg porodičnog stabla?”, odgovorit će bez imalo krzmanja: “Moja, naša čežnja za zavičajem bila je samootuđenje (Selbstentfremdung). Prošlost je odjednom bila zakopana i čovjek više nije znao ko je”.
Dakle, onome koji pati, prognaniku, ne nedostaje samo njegova zemlja, nego i sam njegov identitet: “Ja sam bio čovjek koji više nije mogao reći ‘mi’, pa je zato iz navike govorio ‘ja’, ne imajući pri tome osjećaj da potpuno posjeduje vlastito ja”. Reduciran na samoga sebe, prognanik nije više on sam: “Više nisam bio Ja i više nisam živio u Mi”. Ostao je bez bjelodanosti, zbog izostanka predmeta shvaća da se oni, čak najprozaičniji i najfunkcionalniji, ne definiraju samo po svojoj iskoristivosti i da smo, usprkos razvoju tehnike i znanosti, i danas, da bismo živjeli ljudski, “upućeni na to da živimo sa stvarima koje nam pripovijedaju priče”. Treba nam kuća za koju znamo ko je u njoj stanovao prije nas. Trebamo lice grada za koje nas barem donekle podsjeća na stari bakrorez u muzeju…
Svijet ispražnjen od svake neraspoloživosti i sasma podčinjen utilitarnosti zapravo više nije svijet. Na istom bolnom mjestu nedostatka, materinji jezik nije za izbjeglicu onaj jezik kojim on vlada i kojim se ponajbolje služi, nego jedini jezik koji mu govori kada on njime govori i koji zbog toga izmiče svakoj manipulaciji. “La table nikad neće postati der Tisch, a u najboljem slučaju za njim se čovjek može do sita najesti”. Der Tisch nije dakle samo označitelj “stol”, nego riječ sa značenjem, drugim riječima, s naborom označenih. Dakako, lanac označenih nije nikada potpun, nikada iscrpan. Otuda nezadovoljstvo, tačnije: neutješnost. I u samorazumijevanju, razumijevanju svog identiteta. Ta neopipljiva, ali neizmjerna, razlika između dviju riječi koja hoće reći istu stvar pogađa i uspješna izbjeglištva, kao što svjedoči priča koju prenosi Albert O. Hirschman u knjizi Odlazak, glas i lojalnost (Exit, Voice, and Loyalty), priča o dvojici emigranata porijeklom iz Njemačke koji se susreću nakon nekoliko godina provedenih u New Yorku, “Da li si sretan ovdje?”, pita prvi. “Sretan sam”, odgovara drugi, aber glücklich bin ich nicht…”. Sretan sam, ali sretan nisam. U toj se anegdoti zrcali neprevodivi dio života. Što je život lišen svoje neprovidnosti?
Raseljena osoba, osoba koja je ostala bez domovine, kaže Hannah Arendt, najreprezentativnija je figura našeg vremena. A ta je osoba, kao protiv vlastite volje, prinuđena iz vlastitog iskustva izvući pouku da čovjek ne osvaja svoju ljudskost brisanjem prošlosti koja mu prethodi, odbacivanjem svojih izvora ili poricanjem “pristupanja stvarnosti koja se temelji na našem osjetilnom opažanju”. Ako se apstrahiraju njegova pripadnost i ukorijenjenost u posebnoj sredini, čovjek nije više ništa drugo osim apstraktni ogoljeni čovjek. Njega ne humanizira eksteritorijalnost, nego mjesto koje se pravi za njega i njegova inherentnost svijetu koji već posjeduje značenje. “Pragmatička trezvenost” tog argumenta, koji misao romantike (Burke) suprotstavlja prosvjećenosti (Robespierre), dobila je paradoksalnu, gorku i zakašnjelu iskustvenu potvrdu u mračnim vremenima progonstva i izbjeglištva. Kako kaže Arendt, “koncepcija ljudskih prava, zasnovana na pretpostavljenom postojanju ljudskog bića kao takvog, skršila se u samom trenutku kada su se oni koji su tvrdili da vjeruju u nju prvi put suočili s ljudima koji su zaista izgubili sve ostale kvalitete i posebne odnose – osim što su još uvijek bili ljudi”. Ako je tačno da je njemačkim ili poljskim Jevrejima njihova rodna zemlja postala morom i da ih je kobna situacija učinila strancima spram vlastite čežnje za zavičajem, drugo izbjeglištvo nipošto nije ukinulo prvo, nego ga je pogoršalo dodatnim mučenjem, odbijajući mu pravo na raznježenost i utješne suze. Budući da mu je domovina bila za petama, Jean Améry je nastojao da odbaci napade istinske čežnje za zavičajem, “najveće boli” (Thomas Mann), i iščupa iz sebe onaj dio života koji je bio vezan za izgubljenu i neprijateljsku domovinu, ali “mržnja prema zavičaju (Feindheimat) povezana s mržnjom prema sebi boljela je i ta bi bol postala nepodnošljiva bol kad bi se usred napornog procesa samouništenja katkad rasplamsala tradicionalna čežnja za zavičajem i zatražila svoje mjesto. Ono što smo u svojoj ogromnoj želji i prema socijalnoj obavezi morali da mrzimo, odjednom bi se pojavilo i zahtijevalo da za njime čeznemo: nemoguće, neurotično stanje kojem nije dorasla nikakva psihoanaliza”. I kada se, mnogo godina kasnije, vraća na tu nezadrživu nostalgiju, za Améryja problem nikako nije riješen: ponovo mora dokazivati da je nevin i opravdavati se pred uznemirenim, budnim i skeptičnim pamćenjem svojih čitalaca. Smatra da mora pojasniti kako nije “zakasnjeli pristalica ideologije krvi i tla”, a kad govori o zavičaju (Heimat), da mu pogled nije okrenut prema drevnim Germanima polijeganima po medvjeđim krznima. “Bože nas sačuvaj toga da na spomen riječi zavičaj odmah moramo pomisliti na duhovnu inferiornost”. Améry je na svojoj koži upoznao pogubni rizik koji za svijet znače kult pripadnosti, dijeljenje čovječanstva i zatvaranje pojedinca u njegovu rasu, naciju, religiju ili kulturu. Realizaciju te opasnosti vidjeli smo i mi nedavno u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, u nasilju i praksama etničkog čišćenja nacionalističkih fundamentalista.
Budući da je Améry jedan od bezbrojnih parija našega vremena koje je iskorijenilo ludilo ukorijenjenosti, on je upoznao radikalno i očajničko iskustvo nepripadanja svijetu. Ne može se dakle zadovoljiti time da iskorijenjenost okrene u vrednotu ili da svježi zrak kozmopolitizma olako suprotstavi reakcionarnom zadahu nostalgije. Iz vlastitog očaja naučio je da ni jedan partikularizam nema pravo na cjelokupnost njegova bića, ali i nezavisno od toga, naučio je nadasve da “Man muss Heimat haben, um sie nicht nötig zu haben, čovjek mora imati zavičaj da bi mu on prestao trebati”. Drugim riječima, duboko nečovječno je određenje čovjeka tlom i krvlju, ali je ništa manje nečovječan i teturav život čovjeka kojemu su oduzeta zemaljska uporišta njegova postojanja. “Iza mene su dvadeset i sedam godina egzila i moji su duhovni zemljaci (Landsleute) Proust, Sartre i Beckett. Jedino što sam još uvijek uvjeren da čovjek svoje zemljake mora imati u selu i u gradu, ako želi da se doista raduje duhovnim zemljacima, te da kulturni internacionalizam može procvjetati samo u zemaljskom carstvu nacionalne sigurnosti”. Možemo ovim Améryjevim riječima dodati i redove Alaina Mangina iz predgovora francuskom prevodu djela Stefana Zweiga Brazil, zemlja budućnosti. Zweiga, također Austrijanca, koji je nakon Hitlerova dolaska na vlast prebjegao u Brazil: “Zweig će umrijeti zato što je izgubio domovinu. Upravo je u tome paradoks: on je otkrio da je kozmopolitizam, taj krajnji rafinman, luksuz društava koja su sigurna u sebe. A taj se luksuz održava jedino ako je oslonjen na familijaran i memorijalan svijet, na domovinu po ocu (patrie) ili domovinu po majci (matrie). Nije važno: budući da se nijedna od ovih dviju instancija ne miješa s nacionalizmom koji podrazumijeva zatvaranje (enfermement) i njegov korelat isključenje (exclusion)”. Ukratko, u izbjeglištvu, postajući čovjek bez sjenke, Zweig će se osjećati kao paraliziran, započet će mučno i razdiruće iskustvo čežnje za zavičajem.
U času kad mora raskinuti sa svojom prošlošću i stvoriti sebi novi identitet preslagivanjem slova svojega imena, bivši Hans Meyer nadolazi, po nedostatku, na bitno filozofsko otkriće: sve što je dano čovjeku, a ne izgrađeno, izabrano, namjeravano od njega, nije ipso facto tlačiteljsko ili otuđujuće. Sve što uvjetuje njegovo biće nije iz reda uvjetovanosti: postojegranice svačije moći nad vlastitim životom! Améry je raseljenik, izmještena osoba, nigdje nije na svom mjestu. Ne ulazi u okvir antinomije koja, u očima prosvijećenih duhova, sažima epohu: ili se čovječja bit definira “svojevrsnim vezivanjem” (espèce d’enchaînement), prema Lévinasovoj definiciji filozofije hitlerizma, ili je pak “neimanje nikakvog korijenja” dostojanstvo čovjeka (Vilém Flusser). Ili identitet, ili humanitet. U kojem se god obliku sklanjao, taj dualizam otvara duboku ranu u ljudskoj sudbini, u sudbini čovjeka kao smrtnog i bolom obdarenog bića. Budući da je Jean Améry iskusio njegovu nepotpunost, postao je njegovim svjedokom.
Srodni link:
- Inside Story: Crisis management
Peščanik.net, 28.08.2011.