- Peščanik - https://pescanik.net -

Idi, tablo, idi!

Na albumu “Pop” iz 1997. godine, grupa U2, između ostalih, ima i pjesmu “Last Night on Earth” (iliti “Posljednja noć na planeti Zemlji”). Pjesma je šesta na CD-u, a također je bila i treći singl sa ovog albuma. Njen “živi” potencijal možda i ponajbolje ilustruje činjenica da je izvođena na sva devedeset i tri (93) koncerta PopMart turneje, pa i na onom sarajevskom od 23. septembra 1997. U spotu za pjesmu glume Sophie Dahl i pisac William S. Burroughs, kojem je ta “uloga” jedna od posljednjih stvari koje je u životu uopšte napravio (umro je u augustu 1997. godine).

Glavna protagonistkinja pjesme je žena našeg (ili svog) doba, ona koja živi sedam dana unaprijed, koja misli da “što više uzimaš – manje osjećaš, što više znaš – manje vjeruješ”, koja ne čeka spasioca kad joj se nasred puta pokvari auto, a ni inače. Ipak, u možda najboljem (di)stihu pjesme zatičemo je na autobuskoj stanici s novinama pod miškom: “Shes at the bus-stop with News of the World and the Sun/ Sun, here it comes”. Naša junakinja je, dakle, kupila dvoje novine: News of the World i The Sun; ona, naime, kako se i u refrenu kaže, živi kao da je došla noć uoči Sudnjeg dana, živi kao da je dočekala posljednju noć na planeti Zemlji.

Vrti mi se u glavi navedeni djelić pjesme, sve sa melodijom, posljednjih dana i sedmica otkad je kulminirao posljednji skandal koji je proizveo News of the World, onaj koji je naposljetku doveo i do gašenja ovog tabloida, lista koji je, uzgred, pokrenut još 1843. godine. Izdanje od pretposljednje nedjelje, od 10. jula 2011, bilo je i posljednje izdanje NOTW-a. Razlog za gašenje je dobro poznat. Redakcija ovog lista, u potrazi za senzacijama, nije se libila ni prisluškivanja mobitela. Među prisluškivanima su, otkrilo se, bile barem četiri hiljade osoba, među kojima su i različite individue iz onog svijeta kojeg je uobičajeno definisati “celebrity” etiketom, uključujući i članove kraljevske porodice. Ipak, da je na tome ostalo, dugovječni tabloid vjerovatno bi preživio. Ono što mu je došlo glave jeste činjenica da su prisluškivani i roditelji otete djece, članovi porodica žrtava terorističkih napada i drugih zločina, tzv. “obični ljudi” u najgorim trenucima svojih života, a sve zarad većeg tiraža, veće prodaje, još jedne vampirsko-tabloidne porcije tuđe krvi i suza. List koji se znao prodati i u tri miliona primjeraka ljudima je postao sinonim za odvratnost. Počeo je bojkot. Nije Rupert Murduch, to je bar jasno, neka dobra dušica koju je zgrozila poetika njegovog medijskog čeda, pa ga je odlučio eutanazirati iz moralnih razloga. Motiv se, kao i uvijek kod njega, tiče novca i moći, što je, valjda, isto. News of the World ostajao je istovremeno i bez čitalaca i bez oglašivača, pa je najracionalnija stvar bila – ugasiti ga.

Cijela priča je, naravno, višestruko poučna. Nije skoro 170 godina tradicije sitnica, pa ni u Velikoj Britaniji, zemlji s valjda najdužim tradicijama na Zapadu. Christopher Hitchens je u svom komentaru podsjetio na reputaciju News of the Worlda otprije nekoliko decenija, a na fonu pisanja Georga Orwella i Evelyna Waugha. Makar je na engleskoj medijskoj mapi i ononad bio pozicioniran kao tabloid, odnosno novina namijenjena slabije obrazovanoj populaciji, News of the World je u to vrijeme imao kakav-takav sistem vrijednosti, pa čak i neki tračak digniteta. Međutim, kao u onom konfliktu iz “Kuma” gdje mafijaši starog kova, koliko god bili mafijaši, ne organizuju prostituciju i ne dilaju drogu djeci, a neki novi (kriminalni) klinci nemaju takvih skrupula, tako su i urednici tabloida u posljednje dvije-tri decenije zaboravili ne samo čak i one najosnovnije postulate novinarske profesije nego, nažalost, prečesto i najelementarniju ljudskost. Rezultati su nam svima dobro poznati, a prisluškivanje roditelja otete djece, recimo, samo je do krajnosti dovedena pervertiranost jednog već duboko pervertiranog koncepta.

Lako za Britaniju, reći će neko, ali kakve pouke slučaj News of the World donosi na naše strane. Mi, a mislim ovdje na cijeli “jugoslovenski historijski prostor”, imamo u odnosu na Zapad onu vrstu negativnog “faznog pomaka” koju je Krleža savršeno ilustrovao u prvoj fusnoti svog eseja o Kranjčeviću, da zapravo nikad i nismo mogli imati pristojne tabloide. Najstarije ovdašnje ozbiljne novine mnogo su mlađe od News of the Worlda. Naš problem je druge prirode. Ovdje su, naime, osamdesetih godina prošlog stoljeća počeli cvjetati metastazirane tabloidne tiskovine koje su zbog svojih ogromnih tiraža trajno fascinirale mnoge novinare i urednike tzv. “ozbiljnih medija” koji su u to vrijeme započinjali karijere. Nakon rata, kad je ta generacija preuzela medijsko kormilo cijele regije, nastao je cijeli niz čudnih novinskih hibrida, polutabloida, polu-ozbiljnih novina u pokušaju. Kako je vrijeme prolazilo, od hibrida bi obično preživio samo tabloidni dio. Vlasnici i urednici bi se obično branili da su tabloidne teme one koje publika traži. Slučaj NOTW dokazuje, između ostalog, ispravnost Kierkegaardove teze da su za sadržaj novina odgovorni i čitaoci. Kad im se cijela stvar dovoljno zgadila, kad je počeo bojkot, Murdoch nije imao drugog izlaza nego da News of the World – ugasi. Nije krivo ogledalo, ako je lice ružno, znaju se braniti tabloidni urednici kad im se spočitava zbog sadržaja njihovih novina. Htjeli bi valjda reći da je medij samo tabla na koju se projektuje svijet onakav kakav jest. Mediji su, međutim, selektivne table. U svijetu u kojem se prečesto čini da su svi toliko anestezirani i da više ništa ne može šokirati i zgaditi javnost, slučaj News of the Worlda može biti malo i barem lokalno ohrabrenje, da se preko nekih stvari ne može preći i da ima i veće sile od zloupotreb(ljen)e “sedme sile”.

Oslobođenje, 19.07.2011.

Peščanik.net, 19.07.2011.