Ima ona divna stara basna o vrijednom korporativnom menadžeru i lijenom Dalmatincu, znate je sigurno, kad je marljivi bankarski menadžer s cinober kravatom i žutom fasciklom naišao na Dalmatinca gdje u hladu na obali dokono žvače grančicu koromača i onako, za svoj gušt, lovi ribu.
Upitao menadžer Dalmatinca što radi s ulovljenom ribom, a ovaj mu odgovorio da pozove prijatelje na marendu. Silno se korporativni menadžer iznenadio inertnošću lijenog Dalmoša, pa ga pitao zašto ulov ne proda na ribarnici. Već za dva-tri tjedna zaradio bi dovoljno za dobar ribički štap za bolju ribu, koje bi mogao skupo prodavati konobama, a zarađeni novac uložiti u podvodno odijelo i pušku, pa ulov plasirati finim zagrebačkim restoranima. Dalje bi bilo lako: od zarade bi mogao kaparirati ozbiljan brod, ulov prodavati Talijanima, pa kupiti koćaricu, profit investirati u ribarsku flotu, ući u posao s Japancima i povoljnim kreditom Europske banke za obnovu i razvoj kupiti najprije tvornicu sardina, a onda i cijelu nacionalnu riboprerađivačku industriju.
Ukratko, završio je bankarski menadžer svoj biznis-plan, bio bi tako besramno bogat da bi se po cijele dane mogao izležavati u hladu na obali i loviti ribu samo za svoj gušt.
– Ne razumin – odgovorio mu je, jasno, Dalmatinac. – Ja se i ovako izležavan i lovin ribu za svoj gušt.
Na tu me priču podsjetilo istraživanje društva Franak, udruge korisnike kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, po kojemu gotovo sedamdeset posto građana za mjesečnu otplatu kredita – uglavnom, jasno, stambenih – daje više od polovice svojih primanja. Trećina njih za kredit daje od tri četvrtine do cijele plaće, dok strašnih deset posto Hrvata zaradi manje nego što im iznosi rata kredita.
Ukratko, sedamdeset posto Hrvata radi doslovno samo za hranu i stan, a dobar dio njih samo i jedino za krov nad glavom. U znanstvenoj literaturi takvi se ekonomski subjekti nazivaju još i – robovi.
Šest stotina godina nakon što je Dubrovačka Republika prva u Europi ukinula ropstvo, opet Hrvatskom odjekuju bič, jauk i opora Nazorova Galiotova pesan, blues berača pamuka na golemim plantažama multinacionalnih banaka. Hrvati danas rade samo za obrok i prenoćište, dakle za Agrokor i bankare, sve “pokle su ih prikovali” lancima za tvorničku traku ili trgovačku kasu, pa žaračem na goloj guzici utisnuli žig neke austrijske banke.
Džabe nam cijela jedna veličanstvena povijest: hiljadu godina kasnije opet smo srednjovjekovni “sclavae” na onoj tržnici robova u Siracusi, vrijedni i poslušni, loših zuba ali dobre ćudi, ajmo ljudi još malo pa nestalo, tko da više, Unicredit daje četiri posto kamata na stambene kredite u švicarskim francima, nudi li netko više?, evo gospodin iz Raiffeisena nudi pet posto na kredite u eurima, hvala, daje li netko više?, ajmo ljudi, dobra roba, jutros ulovljena u Šibeniku, imamo pet posto, čujem li ja to šest?, šest posto nudi gospodin iz Erste banke, šest posto prvi put, drugi put, treći put, prodano gospodinu s kožnim bičem za povoljan kredit s kamatom od šest posto, danke schön, nećete zažaliti!
Džabe nam cijela slavna tisućljetna povijest, hiljadu godina kasnije eto nas opet u mračnom srednjem vijeku, pokorno služimo mletačkog ili ugarskog gospodara, rmbačimo petnaest sati za topli obrok i krov nad glavom, da bi nam se odjednom ukazao neobičan neki tip s cinober kravatom i žutom fasciklom.
Silno se, veli legenda, mladi bankarski menadžer iznenadio inertnošću hrvatskoga roba, pa ga pitao zašto od gospodara ne unajmi komad zapuštene zemlje za obrađivanje. Mogao bi živjeti u svojoj kolibici umjesto u staji s kravama, a zauzvrat bi gospodaru davao desetinu cijelog uroda. Već nakon dva-tri stoljeća proizveo bi dovoljno da desetinu daje i Crkvi, a za još dva-tri bilo bi dovoljno žita i za turskog sultana. Ne bi prošlo ni pola tisućljeća, a ostalo bi mu nešto uroda i za prodaju na tržnici u susjednom gradiću, pa bi sa zaradom mogao tamo iznajmiti neki ćumez i zaposliti se u rudniku.
Ako bi vrijedno radio dvanaest sati dnevno, nastavio je menadžer, mogao bi već u sljedećem vijeku preseliti u veliki grad, iznajmiti bolji stan, obrazovati se i zaposliti u tvornici, pa se klasno osvijestiti, podignuti revoluciju i izboriti osmosatno radno vrijeme, i za najviše stotinjak godina imao bi dobar posao, lijep život, slobodno vrijeme za kulturu, i dovoljno novca za hranu, odjeću, putovanja i razne elektronske igračke. Mogao bi onda na internetu naći i ženu, vrijednu prodavačicu u Konzumu, i zajedno biste imali dostatne prihode da u nekoj mletačkoj ili ugarskoj banci podignete stambeni kredit i konačno kupite vlastiti stan, a da vam od dvije plaće još uvijek ostane za hranu.
Za samo hiljadu godina, završio je bankarski menadžer svoj biznis-plan za hrvatskog roba, isto bi tako pokorno služio mletačkog ili ugarskog gospodara, i jednako rmbačio petnaest sati, ali bi zato svaki dan imao topli obrok i krov nad glavom.
– Ne razumijem – odgovorio je po legendi Hrvat – ali čini se kao sjajna ideja.
Globus, 13.03.2012.
Peščanik.net, 29.03.2012.