- Peščanik - https://pescanik.net -

Integrativna funkcija obreda i veronauke

Pariski metro, fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Društvu su potrebni idejni sadržaji koji ga integrišu. Ne može se održati zajednica samo preko ekonomske iznude i policijske prinude. Ljudima su potrebniji zajednički obredi od zajedničkih verovanja. Nema verovanja bez obreda koji se ponavljaju u ravnomernom ritmu. Bez njih se zajednica raspada i nastaje rat siromašnih protiv bogatih, nemoćnih protiv moćnika. Obredi iziskuju neki idejni omotač. Nije važno da li se u te ideje veruje: važno je da se one u isto vreme mantraju od strane velikog broja ljudi i da se promovišu preko zvaničnih školskih i medijskih ustanova.

Veronauka ne mora da postoji, ali neki sistem zvanično prihvaćenih i kroz školstvo i medije promovisanih ideja mora. Makar se u te ideje i ne verovalo. Vrlo uopšteno posmatrano, nije toliko važno koja institucija obavlja funkciju idejne integracije: porodica, škola, vojska, ili, kao nekad, monopolna politička stranka. Važno je sledeće: društvena struktura određuje koji su idejni sadržaji sa njom nespojivi, a između kojih se može birati.

Ustav propisuje jednakost i socijalnu pravdu. U potpunom je neskladu sa stvarnošću. Sadržaji ustava i građanskih prava ne mogu da posluže kao mantre oko kojih bi se odvijali praznici Republike. Stvarna, empirijska svest ljudi ustavne sadržaje doživljava kao nerealistične floskule, a ne kao žive kulturne mitove ne-verskog sadržaja. Pre ću poverovati da je neko hodao po vodi, nego da sam jednak ministru ili bogatašu. Jednakost i sloboda u zemlji nejednakosti i neslobode ne mogu da posluže kao idejna oblanda funkcionalno neophodnih kolektivnih rituala integracije.

Religija je ovde nadmoćna zato što odgovara stvarnim društvenim odnosima. Ni u verske sadržaje se mahom ne veruje, ali oni su, prvo, jednostavni, prilagođeni svačijem razumevanju, i, drugo, ne shvataju se doslovno. Malo vernika misli da je svet stvoren u šest dana; no, ovo se može alegorijski tumačiti, što nije slučaj sa odredbama pravnih propisa, ustavnih, na primer. Niti sa svakodnevnim iskustvom siromaštva, nemoći, nesigurnosti i izmanipulisanosti.

Kapitalistička država zasniva se na izrabljivanju i na pretnji silom. Ona istrajava tako što se podređenima i izrabljivanima povremeno omogućuje da se kroz zajedničke obrede osete delom zajednice. Kultura ima afirmativnu funkciju: nadoknađuje i na simboličkoj ravni prevazilazi stvarne teškoće ljudi u zverski uređenom društvu u kojem preživljavaju najjači. Religija je pogodnija za obavljanje društvene integracije u takvom društvu od drugih oblika kulture: ona je u svojoj iracionalnosti emotivno topla, u svojoj narativnoj i argumentativnoj naivnosti i detetu razumljiva; svojom demokratičnošću na planu spasenja ona značajno otežava nastanak socijalnog bunta.

Radničko sam dete, ne mogu da se školujem. Siromašan sam starac, neću dočekati pregled na magnetnoj rezonanci, niti terapiju zračenjem. Mlad sam stručnjak, neću dobiti posao, odnosno, neću steći vlastiti život. Društveno promovisanje religije kroz školstvo i medije neće me osloboditi frustracije. Ali ću periodično osećati da sam član zajednice, na tom bar planu jednak bogatašu i moćniku. Uzavreće mi osećanja, smanjiće se moja usamljenost. Periodično će, o praznicima, slabiti moj gnev prema uslovima stvarnog života. Imaću ventil, povremeno, ali, bar, ponekad.

Religija u kapitalizmu ima istu ulogu kao i predizborne brbljarije, sportski prenosi ili rijalitiji: usmerava moju agresiju sa stvarnih društvenih uslova siromašnog i čoveka nedostojnog života na područje priča. No, po svojoj prirodi, religija zahteva ritam u obredima i elementarno upoznavanje sa svojim sadržajima u zvaničnom državnom podsistemu širenja ideja.

Koje bi ustanove mogle da zamene religiju? Nacionalistička propaganda? Zasad ne odgovara transnacionalnom kapitalu koji kontroliše našu zemlju. Rasizam i učenje o Artfremden (strancima, nesrbima)? Ono bi postalo funkcionalno za vlasnike i moćnike tek u slučaju etničke ili kontinentalne homogenizacije kapitala. Uporedna istorija kulture ili religije: ona ne bi mogla da povremeno ispunjava obredne zahteve koji smanjuju frustraciju potlačenih i pokradenih, pa bi usmerila gnev ka ustanovama stvarnog života.

Veronauka je institucionalizovana za tretiranje bolesti društva, dozvoljena i promovisana socijalna marihuana. Društvo siromašnih, nesigurnih, bezuticajnih ljudi teško je bolesno. Za povremeno i privremeno ublažavanje bolova potrebni su mu socijalni narkoanalgetici.

Ne radi se o tome da li su školska veronauka i medijsko promovisanje religija u čije sadržaje malo ko veruje korisni ili štetni. U ovakvom društvu oni nemaju realne funkcionalne zamene.

Peščanik.net, 10.01.2016.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Monopol na dušu

The Guardian – Ateizam kao deo veronauke