- Peščanik - https://pescanik.net -

Integritet policije

Transparentnost

Transparentnost je ključni preduslov za odgovorno upravljanje policijom, jer omogućava rad unutrašnjim i spoljnim kontrolnim organima, te jača integritet policije i potvrđuje joj legitimitet.[1] Ona se ne ogleda samo u dostupnosti pojedinih informacija, već i u njihovoj upotrebljivosti.

Javnost rada policije otežava ograničeno tumačenje pojma transparentnost. Naime, unapređenje transparentnosti rada MUP-a specifičan je cilj Strategije razvoja MUP-a.[2] Utvrđene su i organizacione celine koje sprovode ovaj cilj. To su Biro za informacije od javnog značaja, koji postupa prema zahtevima za pristup javnim podacima u posedu MUP-a, i Biro za saradnju sa medijima, koji izveštava javnost o aktivnostima MUP-a. Postoji i zakonska obaveza policije da informiše javnost o svojim aktivnostima.[3] Ona je posebno dužna da dva puta godišnje objasni zakonske promene koje uređuju rad policije.[4]

U tom smislu, postoje obaveze, mogućnosti i resursi koji mogu da utiču na povećanje transparentnog rada policije. Međutim, prilikom analize Akcionog plana za sprovođenje Strategije razvoja MUP-a primećeno je da u njoj postoji rigidno shvatanje transparentnosti. Javnost rada ne podrazumeva samo postupanje prema zahtevima za pristup informacijama od javnog značaja, niti samo izveštavanje javnosti na internet stranici MUP-a. Transparentnost doprinosi tome da su građani redovno i kvalitetno obavešteni o tome kako izvršna vlast, u ovom slučaju policija, ispunjava svoje zakonske i strateške obaveze i na koji način troši novac budžetskih korisnika.[5]

Za sada je MUP ispunio početne preduslove transparentnog rada. Najveći problem predstavlja redovno informisanje građana o radu policije. Veću transparentnost moguće je ostvariti uspostavljanjem građanskog nadzora nad krivičnim istragama, naročito nad onima koje se odnose na rad policajaca. U Hrvatskoj je to učinjeno u julu 2014. godine zbog sumnje javnosti u korektan rad policije.[6] Formiranjem Vijeća za građanski nadzor nad primenom policijskih ovlašćenja uvida u telefonske listinge i prikrivene policijske radnje, povećani su transparentnost i spoljna kontrola rada policije.[7]

Internet stranica MUP-a, Informator o radu i časopis „Policija danas“ predstavljaju tri osnovna zvanična sredstva putem kojih građani mogu da saznaju nešto o aktivnostima Ministarstva i policije. Svakako, informacije je moguće dobiti i putem medija koji prenose ili dublje istražuju rad policijske službe. Građanima je Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja omogućeno da traže konkretne podatke o radu policije. Bez obzira na raznovrsnost sredstava za pronalaženje podataka, na zvaničnim sredstvima informisanja MUP-a ne postoje podaci o tome kako policija radi na smanjenju korupcije u policiji, ili o realnom stanju korupcije u policijskoj službi. Uglavnom se istraživanjem takvih informacija bave mediji ili tabloidi, koji naširoko obaveštavaju javnost o obimu koruptivnih radnji u policiji. Građani i OCD koriste pravo na slobodan pristup informacijama kako bi dobili odgovarajuće podatke, s obzirom na to da je najveći broj zahteva upravo prosleđen Birou za informacije od javnog značaja u MUP-u.

Zakonski i podzakonski akti, strateški dokumenti i pojedini izveštaji koji su važni za jačanje integriteta policije postoje na internet stranici MUP-a. Informator o radu uvek je dostupan građanima. Prvi put je objavljen kratak izveštaj o rešavanju pritužbi u MUP-u za prvih šest meseci 2013. godine, kao i finansijski izveštaj od 2009. do 2012. godine. Javnosti su dostupni podaci o najznačajnijim rezultatima rada MUP-a za 2011. i 2012. godinu.

Sektor unutrašnje kontrole policije prestao je neredovno da objavljuje izveštaje o rezultatima svog rada. Tako su tokom 2013. godine na internet stranici SUKP-a objavljeni rezultati rada za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu.[8] U februaru 2014. godine objavljen je i izveštaj za 2013. godinu. Statistički podaci o broju podnetih krivičnih prijava protiv policijskih službenika dostupni su javnosti, pri čemu je napravljena razlika prema tipu krivičnog dela.

Informacije o tome kako građani mogu da podnesu žalbe na postupanje policije javne su i jasne, ali ih nije moguće naći na početnoj stranici internet prezentacije MUP-a, već na stranici SUKP-a.[9] Pretpostavlja se da će građani upravo na početnoj stranici MUP-a tražiti objašnjenje o načinu podnošenja žalbe na rad policije.

Ministarstvo unutrašnjih poslova redovno prati stavove građana prema policiji, a posebno prema njenoj izloženosti korupciji. Izveštaji su dostupni javnosti posredstvom internet prezentacije MUP-a.[10] Međutim, poslednji izveštaj iz 2013. godine objavljen je tek u maju 2014. godine, tri meseca kasnije nego obično. Prezentacija izveštaja nije urađena. Uglavnom se taj izveštaj predstavlja u februaru, ali se pretpostavlja da je ove godine to izbegnuto zbog izborne kampanje i pada poverenja u rad policije za 11% u odnosu na 2013. godinu.[11]

Pojedini dokumenti, koji su važni za praćenje razvoja integriteta, nisu dostupni na internet stranici MUP-a, već ih je moguće dobiti samo upućivanjem zahteva za pristup informacijama od javnog značaja.

Akcioni plan za sprovođenje Strategije razvoja MUP-a nije dostupan na internet prezentaciji ove institucije. To isto važi i za kvartalne izveštaje o sprovođenju Akcionog plana, koje izrađuje Biro za strateško planiranje, kao i za Plan integriteta. Akcioni plan postoji na internoj mreži MUP-a (intranetu) jer je isključivo namenjen zaposlenima u MUP-u kao skup smernica za dalje postupanje.[12] Ovim je još jednom potvrđen rigidan stav MUP-a o transparentnosti.Na pitanje o razlozima zbog kojih Plan integriteta nije dostupan na internetu ili intranetu nije dobijen odgovor.

Statistički pregled o stanju u oblasti javne bezbednosti, koji objavljuje Uprava za analitiku, i godišnji Izveštaj o radu MUP-a nisu dostupni na internetu, već se dostavljaju najvišim rukovodiocima MUP-a.[13] Ovakvi dokumenti koji se izrađuju samo za interne potrebe ne podstiču interesovanje javnosti za policijski rad. Onemogućavaju i izloženost tog rada sudu javnosti, za šta se zalaže i MUP.[14] Pri tome, dokumenti koji su već pohranjeni na internet prezentaciji MUP-a ne ažuriraju se redovno ili su iz njih izbačeni pojedini delovi. Na primer, tokom 2013. godine postojala je dobra praksa da u Informatoru o radu postoji plan rada MUP-a za tekuću godinu. Sa takvom praksom se prestalo tokom 2014. godine. Takođe, za sada jedini izveštaj koji obrađuje temu korupcije u policiji (Strateško obaveštajna analiza o korupciji) nije dostupan na internet stranici MUP-a, niti SUKP-a, iako je pre toga realizovana javna prezentacija glavnih nalaza.[15]

Ministarstvu unutrašnjih poslova bi možda bilo lakše da iskoristi svoju internet prezentaciju tako što će redovno objavljivati informacije i izveštaje o svom radu i stanju bezbednosti u državi. Time će olakšati rad i Birou za informacije od javnog značaja, koji trenutno ima samo tri zaposlena, jer se najveći broj zahteva upravo upućuje MUP-u.[16]

Najzad, ozbiljan problem koji negativno utiče na transparentnost je poverljivost dokumenata. Novinar B92 podneo je 2011. godine MUP-u zahtev za pristup informacijama od javnog značaja i tražio kopiju Pravilnika o posebnim naknadama MUP-a na području Kosova i Metohije. Reč je o dokumentu koji je važan za integritet policije jer uređuje trošenje budžetskih sredstava. Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo je pristup i donelo rešenje o odbijanju zahteva zbog tajnosti Pravilnika. Poverenik je 2012. godine poništio to rešenje MUP-a i naložio da tražiocu bude dostavljena kopija traženog dokumenta.[17]

Rečeni primer u potpunosti ilustruje formalno-pravni problem poverljivosti velikog broja dokumenata koji nose oznaku tajnosti. Ne postoje jasni kriterijumi na osnovu kojih se stavlja oznaka tajnosti na neki dokument, pri čemu su mehanizmi za nadzor minimalni.[18] Ovaj problem uočen je i kod predstavnika MUP-a koji smatraju da način određivanja tajnosti podataka negativno utiče na transparentnost rada policije.[19] Zbog toga je potrebno upoznati zaposlene sa pravilima klasifikacije kako se greške u određivanju stepena tajnosti podataka ne bi dešavale.

Upravljanje

O depolitizaciji policije kao neophodnom delu reformskog procesa raspravlja se od petooktobarskih promena u Srbiji. Reč je o tome da policijska služba bude odgovorna izabranim institucijama, a ne da bude pod kontrolom političkih predstavnika. Uloga Ministarstva i samog ministra unutrašnjih poslova jeste da određuju prioritete i politiku rada policije, te da obezbede sredstva za njihovo realizovanje. Sve ono što se direktno odnosi na rad policije predstavlja odgovornost direktora policije, na čiji izbor ne treba da utiču političari. Rad policije u Srbiji i dalje umnogome zavisi od interesa političkih stranaka, zbog čega ona gubi svoju operativnu nezavisnost i odgovornost.

Politizacija je jedan od osnovnih uzroka koji narušava integritet policije, i ona je prisutna u svim formama ovog fenomena. To je jasno ispoljeno i u javnom diskursu što je i dokazano nekoliko puta tokom prethodnih godina. Tako je, na primer, tokom februara 2013. godine u javnosti započeta rasprava o novom direktoru policije, koja se razvila u „dilemu“ nastalu povodom toga da li će direktor policije biti blizak Aleksandru Vučiću ili Ivici Dačiću, predsednicima vodećih stranaka u izvršnoj vlasti. Niko nije pričao o tome šta bi zaista trebalo da radi novi direktor policije i koji su njegovi budući zadaci tokom procesa reforme policije. Pre toga javnosti je bila poznata situacija nastala povodom izbora načelnika policijskih uprava u Nišu i Novom Sadu, koji je zbog političkih interesa kasnio više od tri godine.[20] Poslednji slučaj odnosi se na smenu pet načelnika uprava u sedištu Ministarstva bez odgovarajućeg obrazloženja.

Političari često najavljuju smene policijskih rukovodilaca. Ne postoje zvanična obaveštenja o razlozima njihove smene. Građani o tome saznaju putem medija i tabloida. To nije dobro, niti je transparentno. Da ne bude zabune, ti smenjeni rukovodioci premešteni su na druge pozicije u policiji. Primer je bivši komandant Žandarmerije Bratislav Dikić, koji je postao savetnik direktora policije. To znači da nisu dobili otkaz, a navodno su premešteni jer nisu obavljali svoj posao kako treba. Ili, još gore, okarakterisani su kao saradnici kriminalnih grupa.

Tokom juna 2014. godine građani su slušali izjave političara o tome kako će smene u vrhu policije izmeniti postojeće loše stanje. Pored toga, građani su saznali da je reformu teško izvršiti jer postoje jaki otpori u vrhu policije. Slična priča primećena je i u septembru prošle godine kada je smenjen šef beogradske policije i najavljena ubrzana reforma. Isto je urađeno i u novembru 2012. godine kada je izjavljeno da će vrh policije – uključujući i direktora – biti smenjen zbog prisluškivanja predsednika države i tadašnjeg prvog potpredsednika Vlade.

U junu 2014. godine smenjeno je pet načelnika uprava u sedištu Ministarstva bez jasnog obrazloženja. Za načelnika kriminalističke policije čak je rečeno da je dobro obavljao posao. Razlozi za smenu nisu jasni ili je bolje reći: nedorečeni su. Zbog toga je nemoguće reći da li su opravdani. Ako su načelnici loše obavljali svoj posao, prema Zakonu o državnim službenicima, može da sledi i prestanak radnog odnosa. Ako postoji sumnja da su načelnici uprava povezani sa organizovanim kriminalnim grupama, potrebno je pokrenuti krivičnu istragu.

Nije ni jasno ko je doneo odluku o smeni načelnika uprava. Najpre se oglasio predsednik države, a zatim je održana sednica Biroa za koordinaciju službi bezbednosti. Najzad, predsednik Vlade održao je konferenciju za medije na kojoj je objasnio da je ova odluka o smenama doneta u skladu s inicijativom ministra unutrašnjih poslova, uz saglasnost direktora policije.

Prema Zakonu o policiji (član 23), ministar, po pribavljenom mišljenju direktora policije, imenuje i razrešava policijskog službenika. To znači da ministar donosi odluku, ne inicira je, pri čemu mu nije potrebna saglasnost direktora, već samo njegovo mišljenje. Na kraju, izgleda kao da je Biro za koordinaciju službi bezbednosti doneo odluku, što ne ulazi u okvire njegove nadležnosti. Skupština se nije ni oglasila povodom ovog problema, a ona je zadužena da vrši spoljni nadzor nad policijom.

Politizacija je najvidljivija tokom odlučivanja i upravljanja. Upravljačke odluke se ne donose na osnovu procedura, već na osnovu lične procene rukovodioca.[21] Izbor rukovodioca u najvećoj meri zavisi od interesa političkih stranaka.

Prema istraživanju Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, građani i policijski službenici smatraju da političari uvek ili povremeno ometaju rad policijske službe. Nešto više od dve trećine ispitanih policajaca (77%) smatra da policijski rad uvek ometaju političke stranke, dok takvo mišljenje zastupa nešto više od jedne trećine građana (36%).[22] Ovakvo viđenje uticaja političkih stranaka na rad policije onemogućava potpunu profesionalizaciju policijske službe u Srbiji.

U još jednom istraživanju javnog mnjenja došlo se do sličnog rezultata. Građani koji su odgovorili da policija ne želi ili nije u stanju da se bori protiv različitih bezbednosnih izazova misle da je to zbog korupcije (27%) i uticaja političara i moćnika (26%).[23]

Neretko se u Srbiji dešava da su informacije za koje postoji verovanje da ih MUP poseduje izvučene iz policije i objavljene u javnosti ili predate određenim pojedincima. Često su takve dobijene informacije plasirane u javnost zbog različitih političkih interesa ili ličnih interesa pojedinaca. Takvim činom moguće je ugroziti bezbednost, istragu, privatnost i pretpostavku nevinosti. Različiti mediji su tokom 2013. i 2014. godine objavili informacije o do sada verovatno najvećem broju policijskih afera u jednoj godini od početka demokratskih promena u Srbiji. Zajedničko svim aferama je da su prvo objavljene u tabloidima. Retke su situacije kada je MUP reagovao na optužbe da je policija politizovana ili da je pod velikim uticajem kriminalnih grupa. Naročito je primećeno da je broj medijskih priča o različitim policijskim aferama porastao od februara 2013. godine, mesec dana pre ponovnog izbora Milorada Veljovića za direktora policije.

Problem je u tome što većina policijskih informacija „cirkuliše“ interno u Ministarstvu, te nije jasno uređen pristup podacima. Drugi problem predstavlja to što se ne pokreću istrage nakon „curenja“ informacije, te se sankcije za takvo ponašanje ne primenjuju. Teško je u policiji odrediti izvor iz kog „curi“ informacija. Za razliku od BIA gde je tok informacija unapred određen, u policiji to nije tako.[24] Pored toga, „curenje“ informacija veoma je teško dokazati.[25]

Tokom istraživanja rizika od pojave korupcije u policiji u 2012. godini[26] , kao i procenom korupcije u ovoj službi tokom 2013. godine[27] , primećeno je da na zapošljavanje i napredovanje u policiji utiču interesi političkih stranaka. Stanje nije izmenjeno ni danas. Tako postoje primeri da je na mesto komandira policijske stanice zaposleno lice sa neadekvatnim radnim iskustvom i obrazovanjem, dok se premeštanje iz jedne organizacione celine u drugu najčešće vrši prema pripadnosti političkoj stranci ili prema rodbinskoj ili pak prema prijateljskoj vezi.[28]

Građani i policijski službenici imaju oštar stav kada je reč o načinu zapošljavanja u MUP-u, što zahteva preispitivanje upravljanja ljudskim resursima. Ispitani građani i policajci smatraju da je politizacija naročito vidljiva u upravljanju ljudskim resursima, a posebno tokom postupka zasnivanja radnog odnosa u policiji i Ministarstvu. Skoro dve trećine građana smatra da se kadar u policiji nezakonito zapošljava ili da se zapošljava pod nečijim uticajem. Sličan stav zauzimaju i ispitani policijski službenici. Svega 3% ispitanih policajaca smatra da se zapošljavanje odvija realizacijom javnog konkursa.[29]

Ljudski resursi

Čak i nakon smene nekog od policijskih rukovodilaca, ostaje problem ko će preuzeti tu poziciju jer su kriterijumi za napredovanje u policiji tajni i ne postoji sistem internog oglašavanja. U učinkovitom sistemu upravljanja ljudskim resursima – koji podrazumeva strateški pristup upravljanju procesima ciljnog regrutovanja, selekcije, klasifikacije, zapošljavanja, školovanja, raspoređivanja, ocenjivanja, motivisanja, vođenja, unapređivanja, smenjivanja i otpuštanja zaposlenih[30] – takvo stanje nije moguće. Ipak, ovde je potrebno napomenuti da je MUP uočio ovaj problem, zbog čega se sprovode dva projekta koji bi trebalo da unaprede sistem upravljanja ljudskim resursima.[31]

Prilikom selekcije kadrova i tokom napredovanja zaposlenog u MUP-u ne procenjuje se moguća podložnost kandidata ili zaposlenog korupciji.[32] U praksi se jedino bezbednosnom proverom, kada se tokom policijske terenske provere utvrđuju uslovi potrebni za zasnivanje radnog odnosa, utvrđuju podaci na osnovu kojih je moguće posredno utvrditi podložnost kandidata korupciji.

Zanimljivo je da ovaj problem MUP povezuje sa članstvom policijskih službenika u političkim strankama. U odgovoru MUP-a na pitanje BCBP-a o tome kako se vrši procena podložnosti kandidata korupciji dobijen je podatak da Zakon o policiji ne zabranjuje policijskim službenicima da budu članovi političkih stranaka, već im samo zabranjuje političko delovanje na radnom mestu, bez propisivanja načina kontrole“[33] . U odgovoru nije spomenuto da Ustav Republike Srbije zabranjuje pripadnicima policije da budu članovi političkih stranaka.[34] Zbog toga u praksi postoje primeri gde su policijski službenici aktivni članovi politički stranaka, što je nespojiva delatnost sa policijskim poslom.

Policajcima je zabranjeno da obavljaju delatnosti koje su nespojive sa poslovima policijskog službenika.[35] Međutim, u praksi postoje dva problema. Najpre, zakonski nisu uređeni uslovi i kriterijumi koji utvrđuju kada policajac obavlja dodatni posao. Zatim, još nije jasno koje su to delatnosti zapravo nespojive sa poslom u policiji jer takva lista poslova nije sačinjena. Zbog toga neki policajci pored policijskog posla obavljaju i privrednu ili drugu samostalnu profesionalnu delatnost, što je u suprotnosti sa Zakonom o policiji. Pri tome, oni koriste svoja policijska ovlašćenja, ali i policijske resurse.

Znatan deo pokrenutih disciplinskih postupaka zbog teške povrede službene dužnosti odnosi se, pre svega, na policajce koji se bave takozvanim „crnim obezbeđenjem“ raznih imućnih ljudi, što potencijalno može da predstavlja kriminalni koruptivni akt. Odgovornost za ovakvu praksu snose rukovodioci, jer je njihova obaveza da prate rad zaposlenih i da takve slučajeve sankcionišu. Takođe, policajci često obavljaju poslove obezbeđivanja lokala i klubova, pri čemu zarade od 2.000 do 5.000 dinara za jednu noć. Za to imaju prećutnu saglasnost svojih šefova.

Postoje i situacije u kojima su određeni policijski službenici obavljali dužnost odbornika u opštinskoj skupštini.[36] Ustav Srbije propisuje da policijski službenik ne može da bude član političke stranke.[37] Zakon o policiji uređuje da policajci ne mogu stranački da se organizuju, niti da politički deluju u MUP-u.[38] Zbog toga nije jasno zašto je MUP odlučio 2008. godine da odobri odbornički mandat svojim zaposlenima jer su oni prethodno bili članovi političkih stranaka.[39] Time je prekršen Ustav Srbije, ali je i otvorena mogućnost zaposlenima u MUP-u da započnu političko delovanje u policijskoj službi. Potom, nejasno je na koji način policijski službenik koji je obavljao dužnost odbornika, bez obzira na status mirovanja u policijskoj službi, može nezavisno, nepristrasno i politički neutralno da obavlja zadatke, što je obaveza koja proizlazi iz Zakona o policiji, Kodeksa policijske etike i Zakona o državnim službenicima.

Ministarstvo unutrašnjih poslova zalaže se za usklađivanja sa savremenim standardima u oblasti karijernog napredovanja, kao i u oblasti planiranja i upravljanja kadrovima. Sve to zajedno doprinosi smanjenju troškova organizovanja rada MUP-a.[40] Međutim, kriterijumi za postavljenje (imenovanje) na čelne pozicije u MUP-u i u Direkciji policije utvrđeni su dokumentom koji nosi oznaku „strogo poverljivo“ – Pravilnikom o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta.[41] S obzirom na to da ograničen broj lica može da pristupi takvom dokumentu, otvara se prostor za različite zloupotrebe i onemogućava se transparentan razvoj karijere. Tome treba dodati i nejasne opise radnih mesta, što dovodi do subjektivnog ocenjivanja rada zaposlenih, pri čemu nema utvrđenih procedura za analizu procesa rada.[42] Najzad, nije ispunjena ni zakonska obaveza izrade liste slobodnih radnih mesta za trajni premeštaj iz jedne organizacione celine u drugu u okviru MUP-a. Do sada nije objavljivana lista slobodnih radnih mesta, niti je raspisivan interni konkurs jer nije usvojen propis koji bi trebalo da reguliše ovu oblast.[43] Rečeni razlozi onemogućavaju karijerno napredovanje u MUP-u.

Ne postoji sistem internog oglašavanja slobodnih mesta u MUP-u, što otvara mogućnost za koruptivnu radnju primanja i ugovaranja primanja mita ili usluga za obuku, premeštaj i unapređenje. U slučaju da želi da napreduje ili da traži premeštaj, policijski službenik ne poseduje informacije o slobodnim radnim mestima u MUP-u, čak iako poseduje odobrenje svog pretpostavljenog koje je neophodno za premeštaj. Nigde ne postoji raspisan konkurs za upražnjena radna mesta u MUP-u ili za poziv za dodatnu obuku, u kome će biti navedeni jasni kriterijumi za prijavljivanje.

Stavovi zaposlenih o tome zašto je dobro interno oglašavati upražnjena mesta su pozitivni. Oni smatraju da je neophodno interno oglašavati upražnjena radna mesta. To je važno i za imidž institucije jer je prikazuje kao nekoga ko vodi računa o svojim zaposlenima. Interni oglas utiče na motivaciju zaposlenih i na njihovu mobilnost. Troškovi internog konkursa manji su u odnosu na eksterni. Interni konkurs svima nudi jednake šanse. Takođe, postoje radna mesta koja mogu biti popunjena samo licima već zaposlenim u MUP-u. Manjkavost ovakvog oglašavanja je što obuhvata ograničen broj aplikanata i nije transparentno. Konkurs bi trebalo da bude obavezan za sve pozicije ispod nivoa državnog sekretara. Predlog je da konkurs bude raspisan prvo interno, a tek kasnije, ako se ne pronađe odgovarajući kandidat, eksterno. Potrebno je realizovati bezbednosne provere za radna mesta na visokim pozicijama, koje bi trebalo da radi SUKP.[44]

Ne postoji dovoljno razvijen sistem spoljašnjeg oglašavanja slobodnih mesta u MUP-u, što otvara mogućnost za koruptivnu radnju primanja i ugovaranja primanja mita ili usluga za prijem u radni odnos. Do kraja 2011. godine MUP je raspisao 12 javnih konkursa radi prijema novih lica u sedište Ministarstva i 17 konkursa za prijem lica u policijske uprave. Međutim, tih 29 javnih konkursa raspisano je za mesta na kojima zaposleni nemaju status policijskog službenika, već za mesta na kojima se obavljaju tehnički poslovi (održavanje higijene, administrativni poslovi).[45] Za period do kraja 2013. godine ne postoje tačni podaci o broju raspisanih konkursa.[46] Pri tome, kadar bira rukovodilac organizacione jedinice nakon što utvrdi potrebe službe. Način procenjivanja i izbora zavisi od diskrecione ocene rukovodioca.[47] Ovakvom praksom omogućen je upliv korupcije u proces zasnivanja radnog odnosa u MUP-u za ona radna mesta na kojima zaposleni dobijaju status policijskog službenika i na kojima su zaduženi za obavljanje policijskih zadataka.

Finansije

Uspešno upravljanje finansijama povećava transparentnost i odgovornost MUP-a, koji je jedan od najvećih potrošača budžetskih sredstava u Srbiji, nakon Ministarstva finansija i Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, a koji ima pravo i na sopstvene prihode.[48] Prilikom upravljanja sredstvima uvek je potrebno krenuti od izrade transparentnog proračuna i procene troškova, kao i od analize pravnih praznina za realizaciju nabavki.[49] Potrebno je obezbediti informacije o finansijskom stanju, mogućnostima i stvarnim kapacitetima prilagođavanja okruženju, u kome uvek postoje dokazi o manjku sredstava, kao što je to slučaj u Srbiji.

Ministarstvo unutrašnjih poslova još uvek nije u potpunosti spremno da primeni programski način budžetiranja.[50] Zakonom o budžetskom sistemu predviđeno je da od 2015. godine Srbija umesto linijskog koristi programsko budžetiranje.[51] Izrada i dosledna primena programskog budžetiranja ključni je činilac izgradnje integriteta institucije i smanjenja rizika od pojave korupcije.[52] Ovakav način budžetiranja koristi se kako bi ciljevi u oblasti bezbednosti bili pretočeni u zahteve za uvećanje sposobnosti (kapaciteta), u odgovarajuće programe, a potom i u budžetske zahteve. Njime se uspostavlja transparentna veza između ciljeva institucije bezbednosti, u ovom slučaju MUP-a, i budžeta, kao i između Plana javnih nabavki, programa i tekućih aktivnosti. Ukoliko se budžetiranje vrši na ovaj način, onima koji donose odluke biće razumljivije kako određena odluka o dodeli sredstava, na primer u MUP-u, i raspodela tih sredstava na konkretne aktivnosti i programe može da unapredi bezbednost građana.[53]

Novim Zakonom o javnim nabavkama ukinute su poverljive nabavke. Međutim, ranije su postojali problemi prilikom sprovođenja takvih nabavki, koji sada mogu da utiču na to da – od onog trenutka kada se propis koji uređuje ovu oblast usvoji – nabavke u oblasti bezbednosti i odbrane ne budu odgovarajuće realizovane. Probleme je jasno uočila Služba interne revizije u MUP-u. Najviše se odnosi na to da nisu postojali unutrašnji kontrolni mehanizmi, koji bi obezbedili primenu nabavke u skladu sa internom procedurom.[54]

Nije postojao pisani dokaz o tome da su svi zaposleni u Odeljenju za materijalne poslove upoznati sa internom procedurom koja uređuje postupak poverljivih nabavki. Nije uspostavljen ni kontrolni mehanizam koji bi dokazivao da je šef Odseka za javne nabavke potvrdio da je nabavka predviđena godišnjim Planom poverljivih nabavki,[55] niti da je načelnik Odeljenja za finansije i budžet potvrdio da su sredstva za predmetnu nabavku predviđena u Planu izvršenja budžeta Ministarstva za tekuću godinu. Planiranje trošenja budžetskih sredstava besmisleno je zbog opisanog stanja.

Nije postojao kontrolni mehanizam koji bi, u skladu sa zapisnikom Komisije o prijemu novonabavljenog vozila, obezbedio evidentiranje nabavke vozila u magacinu Ministarstva i u materijalnom knjigovodstvu. Ovde treba dodati da su svi podaci o vozilima koje poseduje MUP poverljivog karaktera, što ograničava javnost rada ove institucije bezbednosti.[56]

Nije postojao ni mehanizam kojim bi se utvrdilo da rešenje o obrazovanju komisije za sprovođenje poverljive nabavke sadrži informacije o imenovanju zamenika članova komisije, rokove za izvršenje odluke i stručnu spremu članova. Na osnovu toga moglo bi se pretpostaviti da su za sve poverljive nabavke postojali isti članovi komisije, što otvara mogućnost za zloupotrebu.

U praksi nije dosledno primenjivan ni kontrolni mehanizam koji bi obezbedio da se konkursnom dokumentacijom od dobavljača zahteva da uz ponudu dostave i podatke o tome da su izmirili poreze i druge javne dažbine. Najzad, nije postojao ni kontrolni mehanizam koji bi obezbedio postojanje pisanog dokaza o tome da je komisija na odgovarajući način izvršila proveru ponuđene cene i finansijsku analizu predmetne nabavke. Praćenje realizacije ugovora korišćenjem aplikativnog softvera nije dosledno primenjivano. Sve ove manjkavosti koje je Služba interne revizije uočila mogu da predstavljaju izazov tokom realizovanja nabavki u oblasti bezbednosti i odbrane, koje su po svom karakteru slične poverljivim.

Strategijom razvoja MUP-a utvrđeno je da obezbeđivanje transparentnog mehanizma praćenja budžetskih troškova i jačanje projektnog upravljanja radi realizovanja međunarodne donatorske pomoći predstavlja osnovu za uspostavljanje razvijenog sistema finansijskog poslovanja i kontrole. Informatorom o radu MUP-a omogućen je uvid u budžetska sredstva koja su planirana za realizaciju javnih nabavki. Međutim, Plan javnih nabavki za 2014. godinu bio je dostupan javnosti tek 1. avgusta 2014. godine, četiri meseca nakon predviđenog roka dostavljanja Upravi za javne nabavke.[57] Trenutno nije moguće komentarisati ovakvo kašnjenje. Napredak je načinjen u samom planiranju jer je od 2011. do 2013. godine broj izmena Plana javnih nabavki sve manji. Tako je, na primer, Plan javnih nabavki za 2011. godinu četiri puta menjan u toku godine, dok je plan za 2012. godinu promenjen dva puta, a za 2013. godinu samo jednom. Ipak, i dalje su planovi javnih nabavki sačinjeni pre kao spiskovi potreba Ministarstva nego kao dokument koji bi trebalo da uredi pribavljanje usluga, dobara i radova.[58]

Državna revizorska institucija je prilikom revizije svrsishodnosti upotrebe službenih vozila u MUP-u utvrdila da skoro 50% vozila ove institucije godišnje pređe preko 18.000km.[59] S obzirom na to da DRI nisu dostavljeni dokazi, odnosno putni nalozi za vozilo i nalog za službeno putovanje, koji bi potvrdili korišćenje vozila u službene svrhe, postoji sumnja u svrsishodnost korišćenja vozila.

Ministarstvo unutrašnjih poslova ne poseduje pouzdane podatke o tačnom broju vozila koja nisu korišćena tokom 2012. godine. To posredno dokazuje nalaz BCBP-a da se planiranje i realizacija većih nabavki za MUP vrši na osnovu slobodne procene, a ne na osnovu analize koja je zasnovana na stvarnim potrebama Ministarstva. U MUP-u su nabavke, poput motornih vozila ili opreme za pripadnike MUP-a, zasnovane na proceni koja je izvedena prema evidencijama MUP-a, koje očigledno nisu dovoljno precizne, bez uvida u stanje na terenu ili u realne potrebe policijskih službenika.[60] Zbog toga postoji velika mogućnost da su takve nabavke nesvrsishodne, odnosno da ne odgovaraju realnim potrebama za izvršenje policijskih zadataka.

Ministarstvo unutrašnjih poslova može da ostvaruje dopunska finansijska sredstva pružanjem usluga koje su u funkciji bezbednosti.[61] Primeri takvih usluga su službena pratnja transporta novca ili vangabaritnog tereta i opasnih materija, te održavanje bezbednosti saobraćaja. Na osnovu ovakvih i sličnih usluga MUP ima sopstvene prihode. Služba interne revizije MUP-a utvrdila je prilikom kontrole prihoda u PU Novi Sad da postoji nekoliko prepreka koje otežavaju kontrolu.[62]

Procedura kojom bi bio propisan postupak ostvarivanja dodatnih prihoda od obezbeđivanja službene pratnje vangabaritnog tereta i opasnih materija ne postoji, niti je ovakva usluga predviđena Pravilnikom o vrstama usluga čijim pružanjem MUP ostvaruje dopunska sredstva. Ne postoji kontrolni mehanizam koji bi obezbedio da policijske ispostave od kojih započinje transport i koje obavljaju pratnju vode evidenciju o primljenim i realizovanim zahtevima i da na taj način dokumentuju datum i vreme dostavljanja. Ovo može dovesti do toga da se određeni teret transportuje bez znanja i kontrole nadležnih u MUP-u. Pored toga, izveštaji o izvršenoj pratnji vangabaritnog tereta ne sadrže sve podatke koje zahtevaju interni propisi.

Ne postoji ni propis kojim bi bio uređen postupak ostvarivanja dodatnih prihoda od obezbeđivanja službene pratnje transporta novca u područnim policijskim upravama. Ne postoji ni kontrolni mehanizam koji bi obezbedio da organizacione celine Direkcije policije, koje pružaju usluge službene pratnje transporta novca, vode evidenciju o primljenim i realizovanim zahtevima. Dosledno se ne primenjuje ni obaveza sačinjavanja pismenog izveštaja rukovodioca zaduženog za praćenje transporta novca i pisanje izveštaja odmah nakon što je usluga pružena.

Manjkavosti postoje u tehničkom i proceduralnom delu realizacije usluga, na osnovu kojih MUP ubira prihode. Takvi problemi utiču na nekvalitetno obavljanje usluga i omogućavaju postojanje zloupotreba, pri čemu diskrecionu moć tokom odlučivanja imaju rukovodioci. Zbog toga je veoma važno da postoji trag u izveštajima koji je moguće kontrolisati.

Zabrinjava praksa MUP-a da javne nabavke u ogromnoj većini (66%) sprovodi po postupku nabavke male vrednosti.[63] Prema ovom postupku naručilac poziva najmanje tri ponuđača po svom izboru. Dovoljno je da jedan od ta tri ponuđača dostavi ispravnu i odgovarajuću ponudu, pa da naručilac može da donese odluku o izboru te ponude i da zaključi ugovor o javnoj nabavci.[64] Po tome je postupak javne nabavke male vrednosti veoma sličan pregovaračkim postupcima koji, sami po sebi, predstavljaju postupke koji ozbiljno ograničavaju postojanje konkurencije.[65]

Pored toga, u Zakonu o javnim nabavkama nije precizno definisana istovrsnost dobara, usluga ili radova, zbog čega dolazi do „usitnjavanja“ nabavki. Takvo postupanje predstavlja ozbiljnu povredu načela konkurentnosti i može ukazivati na težnju da se ugovor zaključi sa određenim ponuđačem.

Unutrašnja kontrola

Unutrašnja kontrola predstavlja sistem propisa, pravila, procedura i tela, koji postoje u okviru jedne institucije. Njen je glavni cilj zaštita i unapređenje integriteta te institucije sprečavanjem i otklanjanjem nezakonitosti i nepravilnosti, koje se mogu pojaviti unutar institucije.[66] Unutrašnja kontrolna tela predstavljaju suštinski deo formalne kontrole državnog dela sektora bezbednosti, koji postoji u praksi najvećeg broja zemalja.[67] Utvrđeno je da u radu SUKP-a postoji niz pravnih praznina i praktičnih problema, koji otežavaju efikasnu unutrašnju kontrolu policije.

Osnovni zadatak SUKP-a jeste da vrši unutrašnju kontrolu rada policije, ali ne i kontrolu zaposlenih u sedištu Ministarstva. Zakonom o policiji (čl. 171, st. 1) nije propisano da SUKP kontroliše sve zaposlene u Ministarstvu, već samo one koji su zaposleni u Direkciji policije. Takvo pravno tumačenje opsega kontrole SUKP-a ima i Sekretarijat MUP-a.[68] Zbog ove pravne praznine, više od 18.000 zaposlenih u sedištu Ministarstva nalazi se izvan kontrole. Takvo stanje predstavlja značajan rizik od pojave korupcije. Pri tome, SUKP-u je zakonski onemogućeno uzimanje izjave od pripadnika u sedištu Ministarstva (čl. 175, st. 2). Takva mogućnost postoji jedino u slučaju kada pripadnik Ministarstva ima status oštećenog lica ili svedoka u postupku.

Prema Zakonu o policiji, nezavisnost rada SUKP-a ugrožena je ovlašćenjem ministra (čl. 177, st. 3), po kome on može da izuzme predmet na kome radi SUKP i da ga dodeli drugoj organizacionoj jedinici. Pri tome, nisu razgraničene nadležnosti u radu tri unutrašnja kontrolora u MUP-u. Takvo stanje nije loše samo zato što ministar ima preveliku diskrecionu moć već i zato što je unutrašnja kontrola rascepkana, što sve zajedno utiče na smanjenje delotvornosti unutrašnje kontrole.

Zakon o policiji (čl. 179) ne obavezuje direktno SUKP da o rezultatima svog rada izveštava Narodnu skupštinu ili nadležni Odbor za unutrašnje poslove. Prema postojećem rešenju, ministar unutrašnjih poslova može da podnese izveštaj o radu SUKP-a tek na zahtev Vlade ili nadležnog Odbora Narodne skupštine. Međunarodni standard o nadzoru policije predviđa da unutrašnja kontrola bude nezavisna tako što neće biti deo izvršne vlasti, dok će izveštaje o svom radu podnositi direktno skupštini.[69] Direktno izveštavanje nadležnom odboru skupštine važno je zbog očuvanja principa demokratskog rada policije, posebno u osetljivim trenucima, kao što je to bio slučaj u Srbiji tokom 2013. godine, kada poslanici Skupštine nisu nijednom pokrenuli temu o odgovarajućoj kontroli nad Žandarmerijom.

Trenutno je u SUKP-u zaposleno 89 ljudi.[70] To nije dovoljan broj ljudi za kontrolu više od 28.000 pripadnika policije. U regionalnim centrima SUKP-a u Beogradu, Nišu i Kragujevcu ne postoji odgovarajući prostor za rad, dok je tehnička oprema na kojoj zaposleni rade zastarela. Regionalni centar u Novom Sadu jedini je izuzetak. Država je obavezna da obezbedi odgovarajuće finansijske i materijalne resurse organima unutrašnje kontrole.[71] Pored toga, ne postoje jasni pokazatelji o kapacitetima unutar SUKP-a, koji bi bili dovoljni za kontrolu trošenja budžetskih sredstava.U praksi SUKP upućuje zahteve Službi interne revizije o mogućim nepravilnostima u radu MUP-a. Međutim, još nije doneta interna procedura koja bi uredila saradnju između dve organizacione celine. Za sada je za svako delovanje Službe interne revizije neophodno odobrenje Kabineta ministra unutrašnjih poslova.

Saradnja SUKP-a sa područnim policijskim upravama nije odgovarajuća. Posledica toga je nepostojanje kontrole pojedinih područnih policijskih uprava i razmene informacija između uprava i SUKP-a. Područne policijske uprave o nezakonitom radu policije češće obaveštavaju samo Direkciju policije i Ministarstvo, dok SUKP u potpunosti zaobilaze. Štaviše, područne policijske uprave ne obavljaju zadatke i provere koje im je SUKP prosledio radi utvrđivanja činjeničnog stanja. To je naročito vidljivo u situacijama kada postoji sumnja da su rukovodioci uključeni u koruptivne radnje. Najzad, policijski službenici u velikoj meri smatraju da SUKP nema kapacitete da sprovodi kontrolu nad područnim policijskim upravama.

U periodu od 2010. do 2012. godine uočen je blagi porast broja sačinjenih operativnih informacija, na osnovu kojih SUKP najviše podnosi krivične prijave protiv policijskih službenika i građana. Tako je tokom 2012. godine više od 50% krivičnih prijava pokrenuto na osnovu operativnih informacija SUKP-a.[72] Veoma mali broj krivičnih prijava pokrenuto je na osnovu dobijenih informacija od organizacionih jedinica u Ministarstvu i područnih policijskih uprava. Navedeno stanje doprinosi tačnosti prethodnog nalaza o tome da još ne postoji odgovarajuća saradnja sa područnim policijskim upravama, što umanjuje delotvornost kontrole policije.

Uočen je blagi trend porasta broja podnetih krivičnih prijava od 2010. do 2013. godine. Međutim, najveći broj krivičnih prijava SUKP-a do kraja 2012. godine odnosio se na krivično delo zloupotrebe službenog položaja iako je u 2012. godini taj broj znatno smanjen. Prema izveštaju Evropskog parlamenta za Srbiju,[73] definicija krivičnog dela zloupotrebe službenog položaja nije usklađena sa evropskim standardima. Pod ovim krivičnim delom moguće je podrazumevati različita dela, te nije jasno šta je, u stvari, zloupotreba položaja, odnosno koja ovlašćenja policijski službenik poseduje prema Zakonu o policiji. Najzastupljeniju vrstu krivičnih dela korupcije, pored zloupotrebe službenog položaja, predstavljaju falsifikovanje službenih isprava, primanje mita, te neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga.

Zakonom o policiji nije posebno uređen mehanizam preventivnog postupanja SUKP-a prema organizacionim delovima Direkcije policije iako SUKP u praksi koristi takvu meru. Ovde je potrebno naglasiti da preventivna kontrola ne predupređuje suštinski nezakonito ponašanje policajaca, već se takvom kontrolom prikupljaju dokazi jer je prethodno potvrđena sumnja u pojedine pripadnike određene organizacione jedinice u okviru Direkcije policije. Preventivna kontrola započeta je 2011. godine, kada je SUKP realizovao ovakvu meru u šest policijskih uprava (Požarevac, Bor, Zrenjanin, Sremska Mitrovica, Čačak i Niš). Tokom sledeće godine nije povećan broj preventivnih postupanja, ali je izvršena kontrola u policijskim ispostavama i u organizacionim jedinicama koje su niže od područnih policijskih uprava. Preventivno su kontrolisane policijske stanice u Barajevu, Lazarevcu i Grockoj, kao i policijske uprave u Subotici, Zaječaru i Novom Pazaru. Sektor unutrašnje kontrole policije je, na osnovu saznanja koja su dobijena prilikom preventivnih kontrola, pokrenuo deset krivičnih prijava.[74]

U MUP-u nisu uspostavljeni mehanizmi horizontalne koordinacije rada četiri unutrašnja kontrolora: Sektora unutrašnje kontrole policije, Odeljenja za kontrolu zakonitosti u radu, Odseka za kontrolu zakonitosti u Radu pripadnika Žandarmerije i Službe interne revizije. Na osnovu odgovora datih na upitnik BCBP-a utvrđeno je da ne postoji jedinstvena i potpuna baza podataka o krivičnoj odgovornosti policijskih službenika, s obzirom na to da u UKP-u krivične prijave protiv policijskih službenika podnose i područne policijske uprave, ali i SBPOK. Pored toga, ne postoji jedinstvena i potpuna baza, koja svedoči o broju predstavki, pritužbi i žalbi građana i policijskih službenika na zloupotrebu policijskih ovlašćenja. Time je otežana realna analiza rizika od pojave korupcije u policiji.

Kabinet ministra je trebalo da usvoji Uputstvo o oblicima i metodama vršenja unutrašnje kontrole do decembra 2013. godine[75] iako je prvobitno planirano da to bude urađeno do septembra 2013.[76] Sektor unutrašnje kontrole policije je u skladu sa Akcionim planom izradio nacrt uputstva u aprilu 2013. i prosledio ga Sekretarijatu koji je sugerisao da se prilikom sačinjavanja uputstva mora imati u vidu da kontrolu rada načelnika SUKP-a, policijskih službenika zaposlenih u Sektoru i drugih policijskih službenika u Ministarstvu zaduženih za unutrašnju kontrolu rada policije vrši ministar.[77] U tom istom članu utvrđeno je i ograničenje rada SUKP-a, koje utiče na njegovu nezavisnost. Ministar može odlučiti da se postupanje po određenom predmetu ustupi drugoj unutrašnjoj organizacionoj jedinici koja je nadležna za pokretanje postupka ukoliko predmet vršenja unutrašnje kontrole prevazilazi nadležnosti SUKP-a, ili ukoliko je povezan sa drugim delima, ili ukoliko je reč o veoma značajnom predmetu. Velika je verovatnoća da ovo zakonsko rešenje neće biti promenjeno, te da će rad Sektora i dalje biti ograničen. Uputstvo će biti usvojeno u sklopu novih izmena i dopuna Zakona o policiji, ali još nije utvrđen vremenski okvir toga kada će Zakon biti izmenjen.[78] Kvalitet nacrta Uputstva nije moguće komentarisati jer MUP nije dostavio dokument.[79]

Prema Akcionom planu Strategije, obaveza Kabineta ministra je da usvoji propise koji bi trebalo da preciziraju rad SUKP-a. Do sada to nije učinjeno. Sektor unutrašnje kontrole policije izradio je nacrt Priručnika o radu SUKP-a. Pretpostavlja se da je reč o dokumentu, bez obzira na različit naziv, u kome su predočene smernice i uputstvo za rad SUKP-a. Svrha Priručnika je da utvrdi: (1) metodologiju rada SUKP-a; (2) načine za lično usavršavanje zaposlenih u SUKP-u; (3) smernice za izradu drugih uputstava i pravila rada; (4) mehanizme prevencije nezakonitog policijskog postupanja; (4) načine za jačanje operativnog rada i uspostavljanje međunarodnih standarda.[80]

Kvalitet nacrta Priručnika za sada nije moguće komentarisati, s obzirom na to da dokument nije javno dostupan i da ga MUP nije dostavio BCBP-u.

Spoljni nadzor

Spoljni nadzor i kontrolu vrše institucije koje su i organizaciono i operativno izvan policijske službe kako bi procenile rad policijskih službenika.[81] Sve te institucije bi trebalo da budu nezavisne. Jedna od najvećih uloga spoljnog nadzora je, sigurno, obezbeđivanje usaglašenosti policijskog rada sa međunarodnim standardima i borba protiv korupcije. Spoljnu kontrolu rada policijske službe u Srbiji vrše Narodna skupština, nezavisni državni organi i civilno društvo. Postoje značajni problemi u spoljnom nadzoru rada policije.

Poslanici ne insistiraju na postavljanju poslaničkih pitanja predstavnicima Vlade koja se odnose na korupciju. Tako je tokom 2013. godine, prema istraživanju BCBP-a, svega 2,9% od upućenih poslaničkih pitanja bilo u vezi sa korupcijom.[82] Pri tome se u medijima stalno pisalo o aferama koje potresaju policiju.

U periodu od jula 2012. godine do februara 2014. godine održano je 17 sednica Odbora za odbranu i unutrašnje poslove, pri čemu se dnevni red neretko svodio na potvrđivanje međunarodnih sporazuma. Održana je samo jedna tematska sednica o delovanju ekstremnih navijačkih grupa i ekstremističkih organizacija.[83] Takođe, samo jednom su razmatrani redovni izveštaji MUP-a. Ovaj Odbor, takođe, nijednom nije razmatrao predlog budžeta MUP-a. Tome treba dodati da ni Odbor za finansije nije počeo da primenjuje ovlašćenja koja mu omogućavaju da kontroliše primenu republičkog budžeta i pratećih finansijskih planova, odnosno zakonitost, svrsishodnost i efikasnost trošenja javnih sredstava državnog dela sektora bezbednosti.

Neusklađeni su Poslovnik Narodne skupštine i Zakon o policiji. Odredba u Poslovniku koja predviđa da Odbor za odbranu i unutrašnje poslove razmatra izveštaj o radu ministarstva nadležnog za unutrašnje poslove o stanju bezbednosti u Republici Srbiji, dostavljen Narodnoj skupštini na njen zahtev (član 49), nije dovoljno jasna. Prema ovoj odredbi nije moguće jasno videti da li je reč o jednom ili o dva izveštaja – jedan o radu ministarstva i drugi o stanju bezbednosti. Druga odredba u Poslovniku (član 229) propisuje da ministar o radu ministarstva informiše nadležni odbor jednom u tri meseca. Obe ove (neusaglašene) odredbe iz Poslovnika nisu u saglasnosti za odredbom u Zakonu o policiji (član 9), koja propisuje obavezu izveštavanja ministra Narodnoj skupštini jedanput godišnje, a ne po zahtevu, kako je to navedeno u Poslovniku.

Državni organi su u periodu od juna 2011. do juna 2012. godine pristupili preko 270.000 puta zadržanim podacima o aktivnostima korisnika elektronskih komunikacija. Ubedljivo najveći broj pristupa iz ovog korpusa izvršio je MUP,[84] odnosno UKP kao posebna organizaciona celina u MUP-u koja ima pravo da primenjuje posebne mere. Odbor za odbranu i unutrašnje poslove nije do sada vršio nadzor nad merama koje primenjuje UKP. Najpre, nije jasno koji je od dva odbora nadležan da vrši nadzor nad primenom posebnih mera. Odbor za odbranu i unutrašnje poslove kontroliše i nadzire rad MUP-a, dok je Odbor za kontrolu službi bezbednosti ovlašćen da nadzire zakonitosti primene posebnih postupaka i mera za tajno prikupljanje podataka uopšte. Zatim, postoje različiti pravni termini koji se koriste za postupke i mere kojima se odstupa od neotuđivih prava građana.

Državna revizorska institucija je prvi put ispitala svrsishodnost korišćenja službenih vozila direktnih korisnika budžetskih sredstava, uključujući u to i MUP.[85] Ovo predstavlja ogroman napredak s obzirom na to da u prethodnom krugu istraživanja DRI još nije imala dovoljno kapaciteta da ispituje svrsishodnost trošenja javnih sredstava.[86]

I dalje nije uređen sistem zaštite uzbunjivača u policiji, što je mera neophodna za otklanjanje rizičnih tačaka pojave korupcije. To je posledica toga što sistemska zaštita uzbunjivača u Srbiji ne postoji. Postoje samo određene zakonske odredbe, koje je moguće naći u različitim pravnim aktima. Ne postoji odgovarajuća zakonska i praktična zaštita onih koji prijavljuju korupciju. Za sada postoji samo skromni Pravilnik o zaštiti lica koje prijavi sumnju na postojanje korupcije. Sačinjen je od sedam članova, a usvojen je radi operacionalizacije Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije.

Organizacije civilnog društva u Srbiji nedovoljno zastupaju borbu protiv korupcije u policiji, iako smatraju da je policija treći akter[87] državne uprave po stepenu korupcije. To je, prvenstveno, zato što organizacije ne poseduju dovoljno znanja o korupciji u policiji. Unutrašnji kapaciteti za istraživanje konkretnih slučajeva korupcije su slabi, dok saradnja organizacija sa policijom nije dovoljno razvijena.

Prilagođeni tekst publikacije o integritetu sektora bezbednosti u izdanju BCBP.

Autor je istraživač u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku, bavi se problemima reforme policije.

Peščanik.net, 05.10.2014.

———–    

  1. United Nations Office on Drugs and Crime. Handbook on Police Accountability, Oversight and Integrity. New York: United Nations, 2011: 9.
  2. Ministarstvo unutrašnjih poslova. Strategija razvoja MUP-a 2011–2016. Beograd: Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2010: 22.
  3. Zakon o policiji, Sl. glasnik RS, br. 101/2005, 63/2009 – odluka US i 92/2011, član 5.
  4. Zakon o policiji, Sl. glasnik RS, br. 101/2005, 63/2009 – odluka US i 92/2011, član 196.
  5. Čupić, Čedomir i Zlatko Minić. Rečnik korupcije. Beograd: Asocijacija nezavisnih elektronskih medija, 2014: 66.
  6. Remiković, Dražen. „Hrvatska povećava transparentnost policijskog rada“, Setimes, 4. mart 2014. godine; poslednji pregled 1. avgust 2014.
  7. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, Narodne novine, br. 092/2014, glava V.
  8. Pogledati stranicu Sektora.
  9. Na internet stranici hrvatskog MUP-a postoji odeljak „Brzi linkovi“ u kome je objašnjeno kako se sprovodi postupak podnošenja žalbi na rad policijskih službenika
  10. Pogledati Izveštaje i istraživanje o stavu građana prema radu policije
  11. TNS Medium Gallup. Stav građana prema radu policije. Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2014. poslednji pristup 2. avgusta 2014.
  12. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  13. Ljubičić, Sani; Stephenson, Paul; Murrill, Robert i Lado Laličić. Procena sadašnjeg stanja u pogledu statistike o korupciji i privrednom kriminalu i preporuke za poboljšanje u merenju napretka u upravljanju predmetima i njihovom praćenju. Beograd: SE, 2013: 11.
  14. Ministarstvo unutrašnjih poslova. Strategija razvoja MUP-a 2011–2016. Beograd: Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2010: 22.
  15. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  16. Erceg, Vladimir. Praksa organa javne vlasti prilikom primene Zakona o slobodnom pristupu informacija od javnog značaja. U: Milošević, Marko i Predrag Petrović (ur.). Slobodan pristup informacijama od javnog značaja – teorija i praksa. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2013: 28.
  17. Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti. „I. A. novinar ‘B92’ protiv Ministarstva unutrašnjih poslova,“ zvanični broj 07-00-03027/2011-03, 3. februar 2012.
  18. Milošević, Marko. Šta je državna tajna u Srbiji. U: BCBP analiza, 2012. poslednji pristup 1. avgust 2014.
  19. Zapisnik, stručne konsultacije „Partnerstvo za integritet sektora bezbednosti“ sa predstavnicima institucija sektora bezbednosti, 7–11. jul 2014. godine.
  20. Đorđević, Saša. Procena korupcije u policiji. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2014: 21.
  21. Zapisnik, stručne konsultacije „Partnerstvo za integritet sektora bezbednosti“ sa predstavnicima institucija sektora bezbednosti, 7–11. jul 2014. godine.
  22. Đorđević, Saša. Procena korupcije u policiji. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2014: 23.
  23. TNS Medium Gallup. „Stav građana prema radu policije“ Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2014; poslednji pristup 2. avgusta 2014.
  24. Zapisnik, stručne konsultacije „Partnerstvo za integritet sektora bezbednosti“ sa predstavnicima institucija sektora bezbednosti, 7–11. jul 2014. godine.
  25. J. L., „Oparnica: niko u policiji nije zaštićen od javnosti“ Danas, 3. jun 2014; poslednji pristup 2. avgusta 2014.
  26. BCBP. „Mapa rizika od korupcije u sektoru bezbednosti“.
  27. BCBP. „A-COP: Civilno društvo protiv korupcije u policiji“
  28. Đorđević, Saša. Policija i Ministarstvo unutrašnjih poslova. U: Petrović, Predrag (ur.). Korupcija u sektoru bezbednosti Srbije. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2013: 62–64.
  29. Đorđević, Saša. Procena korupcije u policiji. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2014: 21.
  30. Žilović, Marko. Upravljanje ljudskim resursima. U: Hadžić, Miroslav i Sonja Stojanović Gajić (ur.). Godišnjak reforme sektora bezbednosti u Srbiji. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2012: 406–426.
  31. To su projekti „Savremeni koncept upravljanja ljudskim resursima“, koji je deo programa pretpristupne pomoći Evropske unije za 2012. godinu, i „Predstavljanje koncepta modernog upravljanja ljudskim resursima Ministarstva unutrašnjih poslova“, koji finansira Švedska agencija za međunarodni razvoj.
  32. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  33. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  34. Ustav Republike Srbije Sl. glasnik RS, br. 98/2006, član 55.
  35. Zakon o policiji Sl. glasnik RS, br. 101/2005, 63/2009 – odluka US i 92/2011, član 133.
  36. Skupština opština Majdanpek, Odluka broj 06-75/2 od 30. oktobra 2013. godine.
  37. Ustav Republike Srbije, Sl. glasnik RS, br. 98/2006, član 55.
  38. Zakon o policiji, Sl. glasnik RS, br. 101/2005, 63/2009 – odluka US i 92/2011, član 134.
  39. Sekretarijat Ministarstva unutrašnjih poslova, Odluka, broj 651/08 od 29. jula 2008. godine.
  40. Ministarstvo unutrašnjih poslova, „Obeležen završetak jednog, a ujedno i početak drugog projekta u okviru IPA 2011.“ 10. jun 2014; pristup 2. avgust 2014.
  41. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  42. Zapisnik, stručne konsultacije „Partnerstvo za integritet sektora bezbednosti“ sa predstavnicima institucija sektora bezbednosti, 7–11. jul 2014. godine.
  43. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  44. Zapisnik, stručne konsultacije „Partnerstvo za integritet sektora bezbednosti“ sa predstavnicima institucija sektora bezbednosti, 7–11. jul 2014. godine.
  45. Odgovor na upitnik BCBP-a, 30. maj 2012. godine.
  46. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  47. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  48. Pogledati Predlog budžeta 2014.
  49. Tagarev, Todor. Izgradnja integriteta i smanjenje korupcije u sektoru odbrane. Beograd: DCAF, 2013: 57.
  50. Zapisnik, stručne konsultacije „Partnerstvo za integritet sektora bezbednosti“ sa predstavnicima institucija sektora bezbednosti, 7–11. jul 2014. godine.
  51. Zakon o budžetskom sistemu, Sl. glasnik RS, br. 54/2009, 73/2010, 101/2010, 101/2011, 93/2012, 62/2013, 63/2013 – ispr. i 108/2013.
  52. Tagarev, Todor. Izgradnja integriteta i smanjenje korupcije u sektoru odbrane. Beograd: DCAF, 2013: 12.
  53. Isto, 2013: 59.
  54. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  55. Plan poverljivih nabavki se od stupanja na snagu novog Zakona o javnim nabavkama više ne izrađuje.
  56. Državna revizorska institucija. Izveštaj o reviziji svrsishodnosti – upravljanje službenim vozilima direktnih korisnika budžeta Republike Srbije. Beograd: Državna revizorska institucija, 2014: 9.
  57. Zakon o javnim nabavkama, Sl. glasnik RS, br. 124/2012, član 51.
  58. Pejović, Danilo. Nabavke u sektoru bezbednosti. U: BCBP predlog praktične politike. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2012: 3.
  59. Državna revizorska institucija. Izveštaj o reviziji svrsishodnosti – upravljanje službenim vozilima direktnih korisnika budžeta Republike Srbije. Beograd: Državna revizorska institucija, 2014: 47.
  60. Đorđević, Saša. Policija i Ministarstvo unutrašnjih poslova. U: Petrović,Predrag(ur.). Korupcija u sektoru bezbednosti Srbije. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2013: 64.
  61. Zakon o policiji, Sl. glasnik RS, br. 101/2005, 63/2009 – odluka US i 92/2011, član 182.
  62. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  63. Odgovor MUP-a na upitnik BCBP-a, 27. januar 2014. godine.
  64. Zakon o javnim nabavkama.“Sl. glasnik RS, br. 124/2012, čl. 39.
  65. Varinac, Saša. Korupcijska mapa javnih nabavki u Republici Srbiji. Beograd: Misija OEBS u Srbiji, 2012: 13.
  66. Petrović, Predrag. Nadzorna i kontrolna uloga izvršne vlasti u sektoru bezbednosti U: Hadžić, Miroslav i Sonja Stojanović Gajić (ur.). Godišnjak reforme sektora bezbednosti u Srbiji. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2012: 297–315.
  67. Milosavljević, Bogoljub. Građanski nadzor nad policijom: mogući model za Srbiju. Beograd: Centar za antiratnu akciju, 2004: 26.
  68. Sektor unutrašnje kontrole policije. Uočeni problemi, aktivnosti, vizija i misija. Beograd: Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2013: 7.
  69. European Partners against Corruption. Police Oversight Principles. Laxenburg: European Partners against Corruption, 2012: 6.
  70. Sektor unutrašnje kontrole policije. Uočeni problemi, aktivnosti, vizija i misija. Beograd: Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2013: 18.
  71. European Partners against Corruption. Police Oversight Principles. Laxenburg: European Partners against Corruption, 2012: 7.
  72. Sektor unutrašnje kontrole policije. Izveštaj o rezultatima rada za 2012. godinu. Beograd: Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2013: 9.
  73. European Parliament. „European Parliament resolution of 29 March 2012 on the European integration process of Serbia [2011/2886(RSP)]” 29. mart 2012; poslednji pristup 3. avgust 2014.
  74. Sektor unutrašnje kontrole policije. Izveštaj o rezultatima rada za 2012. godinu. Beograd: Ministarstvo unutrašnjih poslova, 2013: 14.
  75. Kvartalni izveštaj o sprovođenju Strategije razvoja MUP-a 2011–2016, sept. 2013.
  76. Nacrt Akcionog plana za sprovođenje Strategije razvoja MUP-a 2011–2016, decembar 2011.
  77. Zakon o policiji, Sl. glasnik RS, br. 101/2005, 63/2009 – odluka US i 92/2011, član 177.
  78. Prilikom poslednje izmene Zakona o policiji nije bilo javne rasprave, već se zakon menjao po hitnom postupku. Time je onemogućeno upućivanje sugestija i komentara na sadržaj propisa.
  79. Odgovor na upitnik BCBP-a, 20. septembar 2013.
  80. Odgovor na upitnik BCBP-a, 20. septembar 2013.
  81. Born, Hans; Wills, Aidan; Geisler, Gabriel i Matthias Erny. External Oversight and Control. U: Aepli, Pierre (ed.) Toolkit on Police Integrity. Geneva: DCAF, 2012: 189–216.
  82. Erceg, Vladimir. Poslanička pitanja kao mehanizam kontrole sektora bezbednosti. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2014.
  83. Narodna skupština Republike Srbije, Odbor za odbranu i unutrašnje poslove, 05 Број: 06-2/438-13, 7. novembar 2013.
  84. R. H. „Šabić i Janković ukazuju na kršenje prava građana“ Politika, 7. jul 2012; poslednji pristup 11. avgust 2014. godine.
  85. Državna revizorska institucija. Izveštaj o reviziji svrsishodnosti – upravljanje službenim vozilima direktnih korisnika budžeta Republike Srbije. Beograd: Državna revizorska institucija, 2014.
  86. Đorđević, Saša. Policija i Ministarstvo unutrašnjih poslova. U: Petrović, Predrag (ur.). Korupcija u sektoru bezbednosti Srbije. Beograd: Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2013: 69.
  87. Đorđević, Saša. Učestvovanje civilnog društva u borbi protiv korupcije u policiji. Beograd, Beogradski centar za bezbednosnu politiku, 2014.