Intervju

Razgovor vodila Tamara Nikčević.

Jedan od njih, osnivač i nekadašnji urednik splitskog Feral Tribuna, kolumnista i pisac Viktor Ivančić, za portal Radiosarajevo.ba odgovara na pitanje ko to i zašto mrzi „momke iz Ferala“:

„Paradoks je u tome što hrvatske nacionaliste Novosti ne bi ni približno toliko iritirale da briju na Vučića, svetosavlje i srpsko Kosovo. Nacionalistu je za ono što on smatra regularnom političkom utakmicom potreban protivnik koji će biti njegova zrcalna slika s drukčijim etničkim predznakom. On mu je čak i nužan, iz njega crpi dobar dio svoje legitimnosti. Problem nastaje kada se pojavi akter koji ne priznaje takva pravila igre, koji odbacuje nacionalističku matricu kao takvu. Zbog toga su Novosti nepodnošljive, zbog toga je i Feral bio nepodnošljiv. Početni gard napada svakako jest mržnja prema Srbima, ali stvarni je izvor bijesa izostanak mržnje s druge strane, fatalno odsustvo nacionalističke zažarenosti. P-portal, na primjer, glasilo Srpskog društva Privrednik, kao Vučićeva medijska ispostava u Hrvatskoj, savršeno odgovara ovdašnjim ustašoidima i vrlo rijetko će se desiti da ga obasipaju kletvama. Doduše, zbog skromne profesionalne razine njegov je utjecaj relativno mali. S Novostima je, međutim, druga priča.“

Ustašoidi će Novosti etiketirati kao „četničke“ upravo zbog toga što su, prema njihovim kriterijima, nedovoljno srpske. S jedne se strane to čini idiotskim, no s druge valja znati da suvremeni fašist u pravilu ne dopušta da mu pamet ometa borbene aktivnosti. U svakom slučaju, ako sam s kolegama iz nekadašnjeg Ferala pridonio takvome statusu lista, to me čini spokojnim. Ne znam što bi bio važniji zadatak novinarstva od potkopavanja vladajućih ideoloških narativa.

Ti suvremeni fašisti nedavno su u nekoliko mjesta u Hrvatskoj ispisali grafite koji pozivaju na nasilje nad Srbima, što je prijavljeno policiji. Biće kažnjeni?

Vraga će biti kažnjeni. A i kad bi bili pravno sankcionirani, ne bi bili moralno osuđeni. Čak i kada nisu direktno organizirani od strane režima, ovakvi pothvati uživaju posredno pokroviteljstvo vlasti. Svim tim tobože spontanim izljevima antisrpske histerije prethodila je dugogodišnja sistematičnost, strpljiva proizvodnja ambijenta u kojemu će oni postati normalizirani i uzimati se zdravo za gotovo.

Eskaliralo je prošloga ljeta, nakon Thompsonova koncerta, kada su skupine crnokošuljaša nasilno prekidale ljevičarske festivale i srpske kulturne priredbe, a vlast hinila nemoć i cinično poručivala napadnutima da ne provociraju. Od tada se održava visoki nivo javnog ustašovanja: u parlamentu se izvikuje nacistički pozdrav, trupe opremljene crnim zastavama i megafonima, neometane od policije, okupljaju se ispred stanova kritičara režima da proklinju „neprijatelje države“. Sada su već, recimo, prijetnje smrću koje prima odvjetnica Lina Budak, zbog toga što brani Srbe i novinare, postale toliko uobičajene da ne zavrjeđuju postati novinska vijest…

Hoću reći – stvaraoci „nepoznatih počinitelja“ su nam sasvim dobro poznati. Kakvo se ponašanje očekuje od nekog frustriranog splitskog 20-godišnjaka kada mu spomenik ispred Lore – koji je vlast podigla u slavu logorskih čuvara i ubojica – poručuje da je masakriranje Srba herojsko djelo?

Kao što je spomenik zločincima u Trnopolju ili službeni mural Mladiću u Beogradu trajna inspiracija napadačima na Vladu Arsenijevića i Dinka Gruhonjića. Model rada vlastodržaca je stalno isti: kreiraš političku atmosferu koja motivira na nasilje, a poslije, već prema potrebi, pereš ruke od onih kojima si oprao mozak.

Ko je „oprao mozak“ parlamentarnoj ljevici u Hrvatskoj, koja predsjednika Franju Tuđmana danas „diže u nebesa“?

Parlamentarna ljevica – koja, doduše, ne zaslužuje da se tako zove – odavno je prihvatila petparačku romantizaciju državnosti. Država je vrhovna svetinja, a onda i njen „tvorac“ mora biti svetac najvišeg ranga. Tako se krvopija iz devedesetih opskrbljuje sa sve više anđeoskih atributa. Nema danas u Hrvatskoj većeg tuđmanista od Zorana Milanovića, nekadašnjeg predsjednika SDP-a.

Čak su i prvaci stranke Možemo!, nakon što su osvojili vlast u Zagrebu, prošli obred inicijacije, položivši vijenac na Tuđmanov grob za njegov rođendan. Ne radi se, po mome mišljenju, o pukom revizionizmu. U igri je svojevrsna obaveza da se nacionalna historija formulira i konzumira u religioznom ključu. Da ima zavjetni ton i patos. Da školski udžbenici iz povijesti budu svedeni na kolekciju svetih spisa. A to je žanr u kojemu su činjenice obesmišljene same po sebi. Istina više nije kategorija u optjecaju, niti joj itko pridaje bilo kakvu važnost. Nije važno je li Isus stvarno hodao po vodi ako ste ozbiljan vjernik. A ako niste, poslat ćemo vas u pakao, ili bar u pičku materinu. E, otprilike tako u Hrvatskoj stoje stvari s Tuđmanom i njegovom kolektivnom recepcijom.

Što je sa Domovinskim pokretom (DP)? Jesu li zaista najodgovorniji za stanje društva o kojem govorite ili je DP samo katalizator političkih procesa u Hrvatskoj?

Najprije treba reći da je, s obzirom na ono što se događa zapadno od naših granica, Domovinski pokret danas zapravo najevropskija stranka u Hrvatskoj.

Poustašena Hrvatska nipošto više nije egzotična u evropskim razmjerima, naprotiv, ona se tek bodro pridružuje dominantnim trendovima. U tome je smislu ideal nekakvoga „civiliziranog Zapada“ koji će nas, kao, pripitomiti i disciplinirati, koji će nas privesti „demokratskim standardima“, najobičnija tlapnja, kao što je to uvijek i bio. No, vi ste potpuno u pravu – DP nije taj koji generira stvarnu fašizaciju hrvatskoga društva.

Generira je HDZ, i to već decenijama, još od one Tuđmanove komande da se sruši tri tisuće partizanskih spomenika. DP je HDZ bez mejkapa, i što se mene tiče uopće nema razloga da ih tretiramo kao odvojene stranke. DP je krilo vladajuće partije s licencom za javni nastup bez hipokrizije.

Kada potreba za hipokrizijom sasvim nestane – a već se sad, osokoljeni spomenutim evropskim trendovima, hadezeovci vraćaju retorici ekstremističke desnice – bit će DP odbačen kao krpa. Zasad, tu je radi pirotehničkih efekata i trovanja javnog prostora. DP je zadužen za šovinističku buku, a pravi posao obavlja, recimo, koncilijantna HDZ-ova ministrica kulture, stvorivši sistem po kojemu se knjige Radomira Konstantinovića, ili Danila Kiša, ili Svetislava Basare već ni teoretski ne mogu naći u nacionalnim bibliotekama, niti pak roman Semezdina Mehmedinovića može dospjeti u ruke školske omladine. Ona štiti hrvatsku riječ i hrvatsku uljudbu od zagađenja. Kada se radi o kulturnoj matrici fašizma, retorički bezlična Nina Obuljen Koržinek je stoput opasnija i efikasnija od kreštavaca iz DP-a.

Da, ali upravo Ivan Penava i Domovinski pokret otvaraju pitanje takozvane „hrvatske republike Herceg-Bosne“. Ako je Haški tribunal već rekao šta misli o toj ideji, otkuda ovo pitanje opet na dnevnom redu?

U tome političkom bazenu Haški sud je negativni autoritet: ono što on proglasi zlom, tretira se kao najveće dobro. Vađenje Herceg-Bosne iz naftalina pokušaj je da se politički život upotpuni s još više ratnih strasti. One su i sada napadno prisutne, ali za Penavu i društvo politika i nije ništa drugo nego oruđe kojim se bore za to da mir nikada ne zaživi. Mir u njihovoj viziji u najmanju ruku mora imati obilježja predratnog, a ne bezratnog stanja. A kada zaista počnu padati glave, takvi obično završe u mišjim rupama.

Herceg-Bosna kao ratna tvorevina – ili bolje: ratno-zločinačka tvorevina – čini im se dobrim predloškom za buđenje srdžbe koja će biti politički upotrebljiva, pod firmom „ispravljanja povijesne nepravde“. A tu je, jasno, i nostalgična zamisao o sparivanju Hrvatske i Herceg-Bosne u neku vrstu umanjene, krnje Endehazije. Veličina, naposljetku, nije najvažnija: važno je organsko jedinstvo izabranog naroda i dovoljno bodljikave žice za ostatak stanovništva. Znači, govoriš o Herceg-Bosni, a misliš na Heliodrom i Dretelj.

Ponekad djeluje da premijer Andrej Plenković pokušava da obuzda Domovinski pokret, a ponekad da je samo uzeo ulogu „dobrog policajca“. Što radi?

Dobro ste rekli: uzeo je ulogu. Hrvatskome premijeru neobično se dopada da glumi krotitelja svojeg koalicijskog partnera. Neprestano nam poručuje da bi desničarske svinjarije kakve trpimo bile mnogo gore da ih on nadljudskim naporom ne uspijeva kontrolirati i dovesti na odgovarajuću mjeru. DP zatraži da se obustavi financiranje Novosti, a onda se postigne „kompromisno rješenje“ da im se ukine 40 posto sredstava, tj. da se ne pristupi strijeljanju nego postupnom davljenju.

DP sroči deklaraciju u kojoj zaprijeti obnovom Herceg-Bosne, a onda se postigne „kompromisno rješenje“ u vidu još jednoga patetičnog pamfleta o tragičnoj sudbini Hrvata u BiH, čime se Hrvatska izravno miješa u unutrašnje stvari susjedne zemlje, i to uoči izbora. Manevar je već posve proziran. Sami privid „pregovaranja“ predstavlja nagodbu po kojoj oba partnera profitiraju, bildajući svaki svoj imidž.

Važno je shvatiti, međutim, da između poruke Andreja Plenkovića kako fašistički pozdrav „Za dom spremni“ ima „dvostruku konotaciju“ i navade Josipa Dabre da pjeva pjesmice u slavu Ante Pavelića ne postoji suštinska razlika. Razlika je tek u ambalaži, uz napomenu da je ona Dabrina manje podmukla.

Željko Komšić kaže da, zbog statusa koji ima u Briselu, Andrej Plenković nanosi mnogo više štete interesima BiH nego što to svojim direktnim i sirovim uvredama čini Zoran Milanović. Ima li suštinske razlike u odnosu dvojice najviših hrvatskih zvaničnika prema BiH?

Ne, nema. Jedini njihov odnos prema BiH artikuliran je kroz hinjenu brigu za „Hrvate u BiH“. To je konstanta hrvatske politike, desne i lijeve. „Hrvati u BiH“ su kolektivni entitet modeliran u javnome diskursu tako da, najprije, posluži za unutarhrvatske političke obračune, a zatim da mu se udjeljuje nekakvo „prirodno“ skrbništvo, koje proizlazi iz neke imaginarne plemenske kohezije, da mu se tutorskim glasom obraća iz same maternice hrvatstva, s Markova trga u Zagrebu.

Što je, kako god okreneš, perverzno, pogotovo kada ti pupčanu vrpcu sabotira šengenska granica. Da i ne spominjem kako se radi o političkoj sorti koja ne pokazuje osjetljivost prema bilo kakvoj drugoj nejednakosti osim one nacionalne. Jer u nacionalnoj pripadnosti treba biti sadržan kompletan politički identitet. Na sličnome fonu, postoji i jedna nepriznata potreba da se, u eri obogotvorenja nacionalne države, višenacionalna Bosna predstavi nemogućom. Samo njeno postojanje je izvor potmule nelagode. U ovdašnjem političkom i medijskom govoru tako se ustalila konstatacija da je BiH „disfukcionalna država“, mada ja ne znam po čemu su to Hrvatska ili Srbija funkcionalnije od nje. Štoviše, Hrvatska se pokazuje najgorom upravo u onome u čemu je izrazito funkcionalna.

Funkcionalna je kada, na primjer, isporučuje svoju obalu, šume, vodu i ostale prirodne resurse kapitalističkim hijenama, kada omogućuje kompradorskim elitama da preuzmu zadnje ostatke javnog dobra, na štetu vlastitog naroda. To ide glatko, kao podmazano. Volio bih vidjeti hrvatsku stranku koja će ustati protiv predatorske eksploatacije hrvatskih radnika i ukidanja socijalnih prava sa sličnom žestinom kakvom se osuđuje navodna dominacija Bošnjaka nad Hrvatima u BiH.

Što se pak Komšića tiče, njegov je slučaj zanimljiv utoliko što on drži propovijedi o građanskoj državi sjedeći u instituciji izabranoj po nacionalnom ključu, iako po propozicijama građanske države ta institucija ne bi trebala ni postojati. Umjesto, dakle, da se kao deklarirani protivnik etnicističke politike svim silama zalaže za ukidanje troglavog Predsjedništva BiH, on tu pronalazi političko uhljebljenje. I njega miluje sindrom „dvostruke konotacije“.

Ako se Deklaracija o Domovinskom ratu zaista stavi pod zakonsku zaštitu, tj. ako svako, kako ste jednom kazali, „ko izjavi nešto suprotno od onoga što u njoj piše – na primjer da je Hrvatska vodila agresorski rat u Bosni i Hercegovini – bude podložan krivičnom progonu i zatvorskoj kazni“, izlažete li se riziku da, odgovarajući na moja pitanja o BiH, zaradite robiju?

Još to nisu zakonski precizirali, pa sam zasad miran. Ali hoće, vjerojatno. Čovjek koji je svojevremeno predlagao da se u zakon uvede kazneno djelo „poricanja prirode Domovinskog rata“, uz kaznu od tri do pet godina zatvora, zove se Ivan Turudić i u međuvremenu je postavljen za državnog tužioca. Valja podsjetiti da je rečenu Deklaraciju inicirao SDP iz doba vlade Ivice Račana, što znači da bi njeno stavljanje pod zakonsku protekciju moglo imati širu parlamentarnu podršku. A i veći dio prepariranoga javnog mnijenja stoji na stanovištu da „istina o Domovinskom ratu“ može biti zaštićena samo dok zajednički lažemo o njoj.

Budući da se uz silan trud državne propagande evocira kao čisti mit, i to mit koji sije strah i trepet, pred kojim se građanstvu tresu gaće, „Domovinski rat“ je završen na način da ne bude ostavljen u prošlosti, tj. da i trideset godina po njegovu okončanju možemo loviti dezertere. Požrtvovan je ovo narod. Bez problema će se odreći slobode zbog slobodne Hrvatske.

U verbalnim ratovima predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića akteri jedan drugog često upoređuju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Šta je Vučić u tom igrokazu?

Valjda ga zazivaju kao figuru Univerzalnog Gada, otprilike onako kako evropski lideri mašu mračnim likom Putina. S nešto rezona, ali bez trunke samorefleksije. Milanovića je tu bolje izostaviti, jer on zaista ne posjeduje nikakvu spomena vrijednu političku moć, ali kad Plenković u nekome prepoznaje vučićevske autokratske manire, a ne vidi ih kod sebe, to je znak ozbiljne odlijepljenosti od stvarnosti. Ono što njegov metod vladanja neraskidivo povezuje sa srpskim vođom je okupacija doslovno svih institucija, poistovjećivanje države s partijom, što rezultira zarobljavanjem kompletnoga društva od strane jedne političke sljedbe. Zanemarimo li stilske finese i broj cipela, jedina realna razlika između njega i Vučića je u tome što on nema protiv sebe narod na ulici. Bilo bi super da se i ta razlika ukloni, mada sumnjam da hoće.

Ima li pravo Rajko Grlić kada kaže da su „ustaše potrebne Srbiji više nego iko, baš kao i četnici Hrvatskoj“?

Grlić je, naravno, u pravu. Možda tu inflaciju etiketa treba promatrati s optimističke strane. Što više „ustaša“ u Srbiji, a „četnika“ u Hrvatskoj, pa će se jednom valjda i partizani pojaviti na sceni.

Stanje u medijima u regionu je katastrofalno: sve je više kontrole, a sve manje novca. Kakva je u tom smislu situacija u Hrvatskoj?

Ista je. Na marginama postoje pristojni mediji i novinari, a središnjom strujom valja se ista, stara, mutna vodurina. Jedino primjećujemo da HRT proživljava ubrzanu evoluciju. U centralnome Dnevniku nacionalne televizije sada se svake večeri upoznajemo s cjelokupnim dnevnim itinererom predsjednika vlade. Detaljno smo informirani o tome kada je ustao, što je doručkovao, kamo je otišao, s kime se sastao, s kime se rastao, koga je pohvalio, koga je ocrnio, gdje je prdnuo…

Kada bi se iz dnevnika odstranili prilozi o nevjerojatnim uspjesima premijera i njegove administracije, ostali bi samo sport i vremenska prognoza, s tim da uz ovo drugo često idu obavijesti o mjerama vlade koje pridonose suzbijanju globalnoga zagrijavanja. Nikada nije bila zabilježena takva hipertrofija, pa ni u tzv. olovnim godinama. I Tuđman i Milošević bili su nešto tajnovitiji, ostavljali su neke stvari mašti gledalaca – čak je vrlo moguće da su iz te tajnovitosti crpili dio moći – a danas se pred našim očima odvija neprestani reality show političke klase, realiziran kroz formu ažurnoga novinarskog izvještavanja. Čisto sumnjam da političarima to pomaže, jer ljudi teško mogu podnijeti toliki presing bez ironijskog otklona, ali da novinarstvo trpi priličnu štetu, srozavajući još niže zanatske standarde, u to sam siguran.

Redakcije novinarima šalju instrukcije o načinu na koji mogu da koriste AI. Šta je novinarstvu donijela AI? Je li novinarima olakšala posao ili im je ugrozila egzistenciju?

Pitate krivu osobu, k tome u krivim godinama. Nemam tzv. pametni telefon, ne izlazim na društvene mreže, ne umijem se služiti ni jednim alatom koji bi me učinio boljim novinarom. Moji egzistencijalni strahovi su druge vrste: hoću li za koju godinu, ako poživim, moći uključiti bojler ili vodu u stanu bez neke bijesne aplikacije, hoću li znati kupiti avionsku kartu, hoću li uspjeti slušati muziku koju volim i slično. Pripadam retardiranoj manjini kojoj tehnička sredstva za olakšavanje života otežavaju život, pa ih se klonim dok god mogu. Prema tome, nipošto nisam kompetentan za mudrovanje o AI. Mogu se samo nadati da će biti prepoznata točka od koje težnja ka savršenstvu ide u kontru ljudskosti. Jer ipak je ljudskost ono što bi novinarstvo trebalo zastupati.

Radio Sarajevo, 20.07.2026.

Peščanik.net, 21.07.2026.

Srodni link: Dejan Ilić – Dnevnik novinara