- Peščanik - https://pescanik.net -

Boris Tadić – intervju

Razgovor vodila Софико Шеварднадзе.

Danas je sa nama Boris Tadić, bivši predsednik Srbije, počasni predsednik Demokratske stranke. Drago mi je što ste sa nama. Hvala vam što ste došli. Sudeći po poslednjim novostima, Ban Ki-Mun vam je predložio mesto poslanika UN na Severnom Kavkazu. Da li je to tačno?

Povodom mog aktivnog učešća u procesu podrške miru, mnogo je raznih priča koje danas kruže svetom. No za sada su to samo priče. Ne, ja nemam nameru da se time bavim. U svakom slučaju – za sada ne.

Samo što ste se vratili iz SAD gde ste prisustvovali svečanoj inauguraciji predsednika Obame. Sadašnji predsednik Srbije Tomislav Nikolić, na ovu svečanost nije bio pozvan. Kakva osećanja ta činjenica kod vas izaziva?

Mislim da to ko je bio pozvan a ko ne, nema nekakvog naročitog značaja. Ja sam tamo stigao po nezvaničnom pozivu, a ne kao predsednik Srbije. Uostalom, primetio sam da mnogi predsednici raznih zemalja nisu bili prisutni na ovoj inauguraciji.

A da li su vam upućene još nekakve ponude? Ovo vas pitam jer znam da su vam UN nedavno ponudile mesto glavnog pregovarača za sirijski problem, koje ste – pozivajući se na to da ste sada potrebniji svojoj stranci i svojoj zemlji – ljubazno odbili. Ali vi više niste predsednik Srbije, a odlučili ste da napustite i mesto lidera svoje partije. Čime se sada bavite?

Mnogo putujem. Putujem po svetu i držim predavanja. Družim se s mojim prijateljima i drugovima, sadašnjim predsednicima i premijerima drugih zemalja. Pokušavam da napišem nešto značajno, nešto što je za našu zemlju strateški važno, nešto što bi trebalo da bude buduća osnova spoljne politike Srbije: šta u bližoj budućnosti treba činiti na planu ekonomije. Pregovaram s ljudima koji mi nude razna mesta u spoljnopolitičkim ustanovama i međunarodnim organizacijama.

Kada sam pre četiri godine, radi intervjua s vama prvi put došla u Srbiju, vi ste bili 10-i na spisku najuticajnijih političara Evrope. Tada ste bili vrlo popularna ličnost, jedan od najomiljenijih predsednika i lider vodeće partije u parlamentu. Šta se to desilo? Kako vam je uspelo da prokockate tako visok stepen poverenja?

U zemljama kao što je Srbija, takav tok događaja je najčešći. Tada kada sam vam davao prvi intervju, već četiri godine sam bio na mestu predsednika. U tom četvorogodišnjem periodu, zbog nesrećnog spoja vlade Vojislava Koštunice i moje predsedničke vlasti, nedostajali su mi instrumenti kojima bi se moglo pomoći takozvanim običnim ljudima. U sledećih četiri godine, te sam instrumente imao na raspolaganju, ali tada su nas zadesile posledice globalne ekonomske krize. Srbija je zbog svojih hroničnih problema inače veoma ranjiva zemlja i u jeku ove krize mi nažalost nismo uspeli da rešimo probleme običnih ljudi. U isto vreme smo se sudarili sa izazovom koji nam je uputilo Kosovo, a trebalo je pokazati realne rezultate i povodom problema učešća Srbije u ratovima iz 90-ih. I mi smo sve te probleme uspešno rešili.

Za mene je glavni izazov bio kako ostvariti pomirenje u srpskom društvu. Moji oponenti su nastupali sa sasvim obratne strane političkog spektra i oštro me napadali po svim mogućim i nemogućim osnovama. Ali mi smo ipak stvorili neuporedivo bolje uslove za politički život Srbije. Nismo se tukli među sobom kao nekad. Među demokratima s različitim pogledima na svet danas je uspostavljena normalna, civilizovana komunikacija. A i oko strateških pitanja, kao što je na primer treba li Srbija da postane članica Evropske unije ili ne, takođe je postignuta saglasnost. Danas su skoro svi saglasni s tim da naša zemlja treba da postane punopravna članica Evropske unije. To je veoma važna strateška odluka. Srbija danas ima mnogo stabilnije društvo nego što ga je imala ranije i za sav taj trud je trebalo platiti određenu cenu.

Da li ste razočarani?

Ne. Psihologija ovog procesa za mene nije nikakva tajna. Ja sam sve što mi se desilo očekivao, jer bilo ko ko se trudi da postigne bilo kakve pozitivne rezultate za srpsko društvo, redovno tako prolazi.

Mnogi govore da ste u stvari vi stvorili Nikolića onakvog kakav je danas, to jest da ste mu vi kao predsednik pomogli da osnuje sopstvenu partiju i da se kandiduje, a da onda, na ovim poslednjim izborima i pobedi. Zašto ste mu uopšte pomagali? Nije li upravo on bio zastupnik sveg onog protiv čega ste vi bili?

Pre svega, po pitanju strateškog puta Srbije, Nikolićeva gledišta su pre četiri godine bila na sasvim suprotnoj strani od mojih. Da podsetim da je on prilikom potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom oštro nastupao protiv mene. Sumnjam da se običan svet toga danas seća, ali Nikolić se pre četiri godine baš tako odnosio prema tom pitanju. Danas je on za članstvo Srbije u Evropskoj uniji. Zašto sam se trudio da razgovaram sa Nikolićem i da ga priključim ovim političkim snagama? Zato što sam mislio da Srbija treba da ima politički harmoničnije društvo i da putem pomirenja među političarima Srbije treba stvoriti nacionalni konsenzus. Mi ne možemo dugo da živimo podeljeni. To vodi u nestabilnost, a nestabilnost u uslovima naših ekonomskih teškoća, može da bude pogubna. Eto zašto sam toliko radio na stvaranju jednog takvog nacionalnog konsenzusa. I na kraju, u tome uspeo.

Nikolić je takođe ponešto uspeo. On je takođe preuzeo određeni politički rizik i na kraju pobedio na izborima. Nije to bila neka velika pobeda, blizu 2%. On nije uspeo da osvoji 50% glasova srpskog naroda. Ali sve je bilo u saglasnosti sa našim izbornim zakonom i on je postao novi predsednik Srbije. Sada je on taj pred kojim stoje neodložne obaveze. Njegov je položaj sada drugačiji.

Ali niste li vi sami, svojim rukama stvorili čoveka, ili kako bi to Amerikanci rekli, monstruma koji vas je na kraju uništio?

To je dobro pitanje. Mnogi ljudi iz moje stranke su me pitali – a zašto si to uradio. Ja nisam političar koji misli samo na sebe, samo na svoj položaj. Ja sam političar koji misli o opštim interesima zemlje. Ako me pitate da li danas žalim što se tako desilo, odgovoriću vam ne, ne žalim. I ne samo da ne žalim, već mislim da je to za mene bilo veoma važno dostignuće. Srbija je tokom 20 godina bila podeljena, a danas ona to više nije. Važno je da se to i nastavi, da se postigne stabilnost u politici, da se uspostave povoljniji uslovi za nova ulaganja iz inostranstva. Jer ko je taj koji će doneti 2, 3 ili 4 milijarde evra u Srbiju koja je politički podeljena? To je po mom mišljenju glavni prethodni uslov koji mora biti ispunjen: stabilnost u politici i razvoj s ciljem stvaranja stabilnog društva. Mislim da je to mnogo važnije od moje pozicije u vlasti.

Često ste govorili da je vaša glavna zasluga to što oni koji su vas nasledili, sada koriste vašu retoriku i da se to pre par godina nije moglo ni zamisliti. Zašto vi to nazivate vašom zaslugom? Meni se čini da je razlika između „levih“ i „desnih“ u politici (ne samo u Srbiji) već odavno postala čista formalnost.

Ja ne mislim da je to baš tako. Na kraju krajeva, u našoj politici nije važna samo retorika. Važni su i praktični politički koraci koji će Srbiju uvesti u Evropsku uniju. Bez takve strateške orijentacije teško da ćemo rešiti naše inače veoma teške probleme. A naš glavni problem je izuzetno slaba ekonomija: nezaposlenost na nivou od 25%, ogroman državni dug, deficit. I da se vratim na retoriku. Da ste kojim slučajem proveli neko vreme u Srbiji 90-ih godina, vi biste razumeli zašto su reči toliko važne. Ljudi koji su tada rukovodili političkim partijama koristili su retoriku koja je bila zasnovana na fizičkom nasilju i pozivanjem na ubijanje, gurajući tako čitavu zemlju ka političkim odlukama sa bukvalno baš takvim ishodom. Imajući u vidu vaše poreklo, verovatno bi trebalo da razumete kako je uopšte moguće da se danas politička frazeologija toliko promenila. Drugi ljudi to prosto ne mogu da shvate. Naša politička kultura se iz korena promenila i to jeste važno, mada ne i dovoljno.

Ali ako danas pitate ljude da li i oni žele da Srbija postane članica Evropske unije, iz svih tih razloga koji ste i sami naveli – visoki procenat nezaposlenih, niska primanja, potpuna ekonomska stagnacija – nije li kod njih već sasvim prestalo svako interesovanje za tu stvar? Nije li narodu postalo već sasvim svejedno hoće li Srbija postati članica EU ili ne?

Da, to je istina. Ali to se ne dešava samo u Srbiji. Nešto slično se dešava u celoj Evropskoj uniji, zajednici koja se danas sudara sa veoma velikim unutrašnjim problemima.

I vi smatrate da Srbija treba da postane punopravna članica EU, bez obzira na sadašnje stanje u ovoj zajednici?

Naravno, i objasniću vam zašto. Sva ostala rešenja za razvoj Srbije su manje realna od ovoga. Sve velike sile kao što su SAD, Rusija, pa i Kina, a među njima je ne zaboravimo i Evropska unija, imaju na raspolaganju dovoljno velike resurse za rešavanje svojih aktuelnih problema, u prvom redu finansijskih. A Evropa je nama po svemu najbliža, što znači da je za rešavanje naših problema, to jest problema vezanih za budućnost Srbije, ona ubedljivo najrealnije rešenje.

Jedan od glavnih uslova Zapada bio je predaja Karadžića, Mladića i Hadžića Haškom tribunalu. Trebalo vam je malo više vremena, ali vi ste takozvanu „hašku trojku“ ipak poslali u Hag. Po vašem mišljenju, da li im se sudi pravedno?

A! Hag! Ta institucija međunarodnog pravosuđa osnovana je odlukom UN i sve njene članice su tu odluku podržale. Kao predsednik Srbije, koja je takođe članica UN, ja sam morao da ispunjavam obaveze naše zemlje u odnosu na Haški tribunal. Sve zemlje članice UN, svi redom su me molili da to uradim i ja sam im to obećao, i na kraju svoje obećanje i ispunio. Da li je taj sud pravedan? Za mene kao predsednika koji je sa tim sudom sarađivao, a što je bilo sasvim u skladu ne samo sa našim međunarodnim obavezama već i sa našim domaćim pravosuđem, ovo je pitanje izuzetno važno. A moj odgovor je – ne znam. Ja ne znam i ova će me dilema pratiti do kraja života. Jer kada su sa Gotovine i Markača bile skinute sve optužbe i kada su odmah potom bili oslobođeni, nema nijednog Srbina koji misli da je konkretno ta odluka ovog suda bila pravedna. Tako ne misle ni obični ljudi, tako ne mislim ni ja kao bivši predsednik Srbije.

Vaše „kolege“ iz Hrvatske misle da njihovi generali nisu krivi. A vi, da li vi mislite da si ona trojica koje ste predali Haškom sudu prestupnici?

Budući da neću da se mešam u obaveze Haškog tribunala, na to pitanje vam mogu odgovoriti tek nakon završetka sudskog procesa. Ja naravno imam svoje mišljenje o tome, ali kao bivši predsednik, pre nego što Haški sud završi svoj rad na predmetima Kardžića, Mladića i drugih optuženih, ja nemam pravo da istupam u svojstvu privatnog lica.

A zar niste pomislili da bi bilo ispravnije suditi im u Srbiji? Zašto ih je trebalo, pod pritiscima iz inostranstva, slati u Hag?

Zbog obaveza po zakonima koji se odnose na saradnju sa Haškim tribunalom. Ali iskreno govoreći, bez bilo kakvih međunarodnih pritisaka, tim ljudima koje ste pomenuli je trebalo suditi u Srbiji. I to ne važi samo za srpske generale. Ja mislim da je tako trebalo da izgleda kraj rata u bivšoj Jugoslaviji. Isti pristup je trebalo da bude primenjen i u Bosni, i u Hrvatskoj. I ne samo za generale već i za političare. Oni su bili ti koji su uništili jednu tako izvanrednu zemlju kao što je bila Jugoslavija, zemlju ogromnih potencijala i velikih mogućnosti.

Jugoslavija u vama izaziva nostalgična osećanja?

Ne, to nije nostalgija. Jugoslavija se više ne može vratiti. Ali ja sam u toj zemlji odrastao i sećam se da je, za takozvane obične ljude, to bila zemlja velikih mogućnosti. I ne samo za njih. Kao nekad o Americi, mnogi su maštali o uslovima života kao što su bili oni koje smo mi imali u Jugoslaviji. I ne samo u SSSR-u, u Mađarskoj, Poljskoj ili Bugarskoj, već i u svim ostalim zemljama koje su tada pripadale takozvanom socijalističkom lageru. I mada sam ja tada, kao još mlad student, s tačke gledišta politike bio protiv Tita, svejedno je to ipak bila zemlja velikih mogućnosti, zemlja koja je vođena kratkovidim političarima neverovatno brzo bila uništena. Mašta tih ljudi nije umela da dosegne do viđenja pune slike toga što se tada događalo u svetu, u Evropskoj uniji, kao i to da nasilje i ratna dejstva nisu put kojim se mogu obezbediti bolji uslovi života. Bila je to stara garda političara koja je sledila svoje stare ideje o svetu koji ih okružuje.

Vi ste ispunili praktično sve uslove koje vam je postavio Zapad. No i pored toga, SAD i velika većina zemalja Evropske unije, priznale su nezavisnost Kosova. Ne čini li vam se da su vas oni na neki način izdali?

Ne. Ja sam učinio sve što je tada odgovaralo našim interesima. Uvek sam mislio o interesima Srbije, a ne o interesima SAD ili Evropske unije. Ali kada su se naši interesi poklapali, ja sam im uvek rado izlazio u susret. I sasvim je jasno da nisam uradio sve što su me molili da uradim. Ja se nisam odrekao Kosova. Moja administracija je naravno započela tehnički dijalog i tako tamošnjem stanovništvu obezbedila mnogo podnošljivije uslove života, ali mi nismo priznali nezavisnost Kosova. Smatram da predsednik ne samo da ne može pristati na cepanje svoje zemlje, već mora da štiti njene interese i van Kosova, to jest u drugim regionima Srbije gde postoje i druge snage koje bi da stvore slične uslove nestabilnosti. Ja i danas mislim da je to sasvim normalan pristup.

Nakon izgubljenih izbora, ja više po tim pitanjima ne snosim odgovornost. Očekujem da će nova administracija nastaviti moju već započetu politiku. I oni to za sada i rade. Oni se ne odriču našeg teritorijalnog integriteta i suvereniteta nad Kosovom, i u isto vreme traže funkcionalna rešenja. Faktički, novi predsednik i nova vlada nastavljaju moju politiku po pitanju Kosova: ne odlažu probleme i ne prete ratom, što su, uzgred, ranije redovno činili.

Srbija neće moći da vrati Kosovo, ali ako interesi Srba koji tamo žive budu zaštićeni, da li ste vi spremni na to da priznate njegovu nezavisnost? Mislim da bi to bilo u interesu i same Srbije, i onih Srba koji tamo žive.

Ne. Srbija ne može priznati nezavisnost Kosova. To od nas ne traže čak ni zemlje članice Evropske unije koje su inače priznale njegovu nezavisnost. Uzgred, to je još jedan među mnogim uspesima koji smo mi za poslednje četiri godine postigli.

Kakva je bila vaša prva reakcija na vest o tome da je Rusija priznala nezavisnost Abhazije i Južne Osetije?

Moram vam priznati, prilično negativna. Ta odluka Rusije ne odgovara našim interesima.

Vi smatrate da je to bio simetrični odgovor Rusije zemljama Zapada, na njihovu odluku o priznavanju nezavisnosti Kosova?

Da. Ali ova se odluka tiče odnosa Rusije i ostalih velikih zapadnih zemalja. Ona nema nikakve veze sa našim bilateralnim odnosima, odnosno, ne tiče se odnosa Srbije i Rusije.

Vi se nikada niste izjašnjavali za to da Srbija treba da uđe u NATO. Ali kako su danas sve zemlje oko vas postale natovske države, ne mislite li da i Srbija treba da postane članica ovog vojnog bloka?

Sve do onog dana kada je Kosovo jednostrano proglasilo svoju nezavisnost, ja sam mislio da Srbija treba da bude članica NATO. A nakon tog separatističkog čina, mislim da je to potpuno nerealno. Čisto tehnički, ja ne verujem da je za ovakvu političku odluku danas moguće pridobiti podršku većine srpskog stanovništva. Zato mislim da su razmišljanja nekih naših političara u tom pravcu danas apsolutno nerealna. Dok sam bio predsednik Srbije, ja sam se trudio da izgradim što je moguće bolje odnose s NATO. Formirali smo svoje oružane snage po njihovim standardima i učestvovali u „Partnerstvu za mir“, političko-vojnom programu u kome je, ako me pamćenje ne vara, i Rusija aktivno učestvovala. Mi bi i dalje mogli da širimo našu saradnju, ali samo do onog stepana koji je ovim programom dopušten.

Ako na naše odnose gledamo racionalno, možete li nam reći otkuda to da je Rusija uvek bila izuzetno zainteresovana za Srbiju? Jer priznaćete, Srbija je zemlja bez prirodnih bogatstava, bez izlaza na more, bez realnog političkog uticaja u regionu, a uloga iracionalnog, metafizičkog „narodnog sećanja“ i „bratske ljubavi“, očigledno je više nego preuveličana.

Otuda što je Rusiji potreban čvrst i pouzdan saveznik ne samo na Kavkazu, već i na Balkanu i zato što su ti interesi savršeno jasni. Srbija nije zemlja poznata po obilju prirodnih bogatstava. Mi na svojoj teritoriji nemamo ni naftu, ni gas, ni dijamante. Doduše, mi imamo veoma ozbiljna nalazišta litijuma – najveća u Evropi, 10% ukupnih svetskih rezervi ili 90% evropskih – ali za Rusiju to nije naročito značajno jer ona, barem za sada, ne proizvodi hibridne motore. Srbija je tokom svoje istorije uvek bila najpouzdaniji partner Rusije, a imati dobrog druga, potencijalnog člana Evropske unije, strateški je sasvim pravilan izbor. Mislim da je to razlog zainteresovanosti Rusije za Srbiju.

A tokom vaša dva predsednička mandata, da li ste vi lično osećali podršku Rusije ili je, naprotiv, bilo obratno?

Rusija je uvek brinula svoje brige i bavila se svojim sopstvenim interesima. Naravno, mi smo međusobom zaključili veoma važne ugovore o isporukama gasa i o investicijama u naše kompanije. Da, to jeste za nas veoma važno, ali to takođe sasvim zadovoljava strateške interese Rusije. Mi smo tako dobili mogućnost da modernizujemo preradu gasa i gas koji koristimo je sada mnogo boljeg kvaliteta nego ranije. To nam takođe omogućava i mnogo bolju zaštitu životne sredine u Srbiji. Mislim da je to veliko dostignuće i to što sam ja, zajedno sa mojim drugovima iz Rusije učestvovao u ovom projektu, u meni izaziva osećanje nemale gordosti. Ali s tačke gledišta politike, Rusija je velika država i ona se uvek bavila svojim sopstvenim interesima. I to je normalno. Ja i ne očekujem da će Rusija ovaj svoj pristup menjati, a što se mene lično tiče, ja imam veoma dobre odnose s vašim predsednikom Putinom.

Vi znate ruski?

Da, ali ne dovoljno dobro.

Vas na Zapadu vole. Nude vam poslove u međunarodnim organizacijama, pozivaju vas na inauguraciju Obame itd. Šta je za vas važnije: to što o vama misli Zapad ili to što o vama misle ljudi u Srbiji? U neku ruku mi se čini da ste vi srpski Gorbačov – u svetu popularan, a kod kuće protivrečna figura?

Pogrešno vam se čini. Ako biste kojim slučajem odlučili da sa mnom zajedno prošetate ulicama Beograda, sami biste se osvedočili o tome da ja takvih problema nemam. Čak i danas, kada više nisam neposredni učesnik u političkom životu zemlje, ja i dalje uživam veliku podršku srpskog naroda. Ja više nemam nameru da se kandidujem za predsednika, niti želim da budem premijer, ali mnogi ljudi pamte i shvataju šta sam sve uradio za našu zemlju, mole me da se vratim u politiku i nagovaraju me da ponovo pokušam da se uključim u borbu za vlast. Ljudima je jasno da je poslednjih godina bilo rešeno nekoliko za našu zemlju kritično važnih problema: pomirenje među političkim partijama, stvaranje geostrateške orijentacije, jednodušna saglasnost o smeru geostrateške orijentacije, a takođe i raskid s politikom konfrontacije sa susednim državama u regionu. I sve to bez većinske podrške mojoj politici.

Znate li vi da za 20 godina do mog dolaska na vlast, u Srbiji nije izgrađen nijedan kilometar puta i nije završena izgradnja nijednog jedinog mosta, a osnovne investicije u energetiku su započete tek nakon toga. Tokom mog boravka na vlasti, u Srbiju su stigli naši osnovni strateški investitori – Simens i Boš iz Nemačke, Fiat iz Italije, Gasprom iz Rusije i mnoge druge kompanije. Svi su oni došli u Srbiju tokom moja dva predsednička mandata i stvorili osnovu za budući razvoj naše zemlje. Nažalost, u znatnoj meri nas je usporila globalna kriza, ali ja nisam primetio da je bilo ko od ovih investitora imao toliko velike teškoće i odlučio da zbog toga ode iz Srbije. I zato, te probleme koje je imao Gorbačov, ja nemam.

Vi pripadate plejadi političara takozvanog novog talasa, takvih političara kao što su Sarkozi, Saakašvili, Kačinski, takozvanih „brucoša“ u svetu politike. Svi ste vi znali da se mnogo toga promenilo, da je svet postao prozračan i da je važno ići u korak s ovim procesom koji je nepovratan. I vi ste svi zajedno preduzeli mnogo nepopularnih mera kako bi sve te zemlje postale deo tog globalnog procesa. A na kraju, u svim tim zemljama uključujući i Srbiju, na vlast su došli ljudi prošlosti. Zašto su po vašem mišljenju ljudi na biračkim mestima glasali za prošlost?

Kao psiholog, ja potpuno razumem to da ljudi često uviđaju problem tek na sam dan izbora. I to je razumljiv proces. Kada biraju novu varijantu, oni se osećaju nesigurno, a kada se odlučuju za staru, njima se čini da će biti bolje zaštićeni. Za rešavanje svih problema sa kojima je godinama bilo suočeno srpsko društvo, jedan ili dva mandata nisu bili dovoljni. Posebno kada se imaju u vidu vlada koja odmaže i svi ostali problemi koje sam već pomenuo u početku.

A Nikolić nije novi čovek u politici. On je političar iz 90-ih, veoma dobro poznat u godinama kada mene još niko nije poznavao. Već kao zamenik Šešelja, Nikolić je godinama bio poznat po užasnoj ratnohuškačkoj retorici. No on se potrudio da vremenom promeni svoj imidž, i posle globalne krize koja je uzdrmala Srbiju, on se srpskom biraču učinio kao najbolji. I mada nije osvojio apsolutnu većinu, osvojenih 47% glasova mu je po važećem izbornom zakonodavstvu omogućilo da zauzme mesto predsednika. Ja sam pre toga već koristio dva predsednička mandata.

A zašto ste se kandidovali i treći put?

To je dobro pitanje. I ja sam o tome dugo mislio. I ja sam takođe mislio da treći put ne bi trebalo da učestvujem u predsedničkoj kampanji. Ali znajući da mi je ostala još jedna, poslednja obaveza, to jest poslednji nerešen problem u regionu a to je Kosovo, ipak sam odlučio da se kandidujem i treći put. Bilo je to u potpunoj saglasnosti s našim ustavom, jer on je tokom mog drugog predsedničkog mandata bio promenjen, i moja treća kandidatura je bila sasvim u skladu s važećim zakonom.

Znao sam da mi to neće omogućiti da postignem finalni uspeh i obezbedim zvaničan prijem Srbije u Evropsku uniju, ali namera mi je bila da stvorim uslove za nepovratan proces. U mom prethodnom mandatu, Srbija je stekla status kandidata i bez razrešenja kosovskog problema, ali ostala se pitanja nisu mogla dalje rešavati. Ja to razumem kao naš nacionalni interes i zato sam se spremao da ispunim i tu, poslednju obavezu. Eto to bi bio moj odgovor na pitanje zašto sam ponovo istakao svoju kandidaturu. Meni lično je bilo mnogo lakše unapred se odreći trećeg mandata i reći: to što sam uradio – uradio sam.

Uskoro će biti 10 godina od kada je ubijen Zoran Đinđić. Zahvaljujući talasu njegove ogromne popularnosti posle ubistva, vaša prva predsednička kandidatura je bila ovenčana slavom pobede. Mnogi su mislili da ste vi njegov učenik i smatrali da ćete vi postati njegov naslednik – Đinđić 2.0. Danas vas pak mnogi optužuju da ste vi „proćerdali“ njegove ideale i da tu činjenicu najbolje ilustruje to što su vas na poslednjim izborima pobedili ljudi direktno povezani sa imenima kao što su Šešelj i Milošević.

Smatram da je takav način razmišljanja sasvim opravdan. Ali istovremeno mislim da on ne odgovara istini. Zoran Đinđić je godinama bio moj dobar drug. I tada, kao i danas, ja sam odlično znao na čemu se zasnivala njegova politička strategija – sarađivati sa svima sa kojima se mogu postići određeni politički rezultati. Sećam ga se kako je 1993. prvi put rekao: „Spremni smo da uđemo u koaliciju čak i sa Miloševićem, ako nam ta koalicija nešto daje“. Tu sam strategiju i ja sledio i tako, u borbi za prestiž na političkoj sceni Srbije moju stranku uvodio u koalicije sa našim političkim suparnicima, tako ozbiljnim kao što je na primer bio Koštunica. Ali zato nikada nisam pravio koalicije sa bivšim radikalima i, kasnije, naprednjacima.

To je bila tendencija moje stranke, smer određen Zoranom Đinđićem. Mi uvek biramo racionalni pristup i nikada se ne odričemo nacionalnih interesa. Budući da nije imao dovoljno podrške u srpskom narodu, Zoran Đinđić se često sudarao s veoma ozbiljnim problemima. Godinama je bio izložen zloslutnim pretnjama i opasnostima. Ali bez obzira na sve, on je svojim neumornim radom uporno istrajavao na modernizaciji srpskog društva i promovisanju ideje o Srbiji – punopravnoj članici Evropske unije. U poslednjih 10 godina, urađeno je mnogo toga za šta se on tada borio. To možda sad i nije tako jasno, ali kroz par godina će sve to biti mnogo uočljivije.

U vreme kada je Zoran Đinđić tragično napustio našu politički scenu, situacija je bila neuporedivo drugačija od ove koju sada znamo. Ja sam tada morao da pobedim svoje protivnike u uslovima kada je moja stranka imala stvarno minimalnu podršku društva. I to je zaista bilo izuzetno teško. Niko nije mogao da očekuje da ću ja kroz šest meseci postati predsednik zemlje. Bilo je to teško čak i zamisliti. Ali to se ipak dogodilo. Možda je to neko čudo, ali se ipak dogodilo. U tim za mene novim uslovima, ja sam dao sve od sebe da zaista stupimo na evropski put.

2008. sam ponovo naneo poraz svojim političkim suparnicima i nastavio da sledim kosovsku politiku koju je zacrtao Đinđić. On je praktično celu poslednju godinu do njegovog ubistva potrošio na razradu plana naše buduće politike na Kosovu. I na kraju, štiteći naše interese na Kosovu, mislim da sam ja nastavio to što je zapravo on bio započeo. A svima onima koji govore da danas imamo novu vlast, to jest novu političku strukturu zato što ja nisam uradio jedno, drugo ili treće, odgovoriću sledeće: za osam godina na vlasti, u uslovima koje pruža takvo društvo, bilo je prosto nemoguće uraditi više od toga što je urađeno.

Koja je vaša najveća politička greška?

Moja najveća politička greška je to što nisam smenio ljude koji na svojim mestima nisu ostvarili očekivane rezultate.

Bili ste isuviše meki? Mnogima ste bez osnova verovali?

Možda vi i ne znate, ali u vladi je tada bila sasvim drugačija situacija. Bilo je 11 političkih partija. Mi smo istovremeno morali da sarađujemo sa 11 partija. Kao što sam već rekao, moja osnovna greška je to što nisam na vreme menjao ljude koji nisu odgovorili zadatku. No kad god sam se odlučivao na takav korak, ja sam morao da pregovaram sa 11 lidera i 11 političkih partija. Bio je to ogroman posao, često bez željenog rezultata. I to je bila moja osnovna greška. Često nisam istrajavao na zameni ljudi koji nisu završavali poslove za koje su bili zaduženi.

Da li je tačno da na sledećim izborima vi sigurno više nećete isticati svoju kandidaturu? Nijedan zakon vas u tome ne sprečava.

Ne, ja više nemam takvih namera. Ja nemam nameru da ceo svoj život provedem na vlasti. Moje se ambicije svode na dostizanje nekakvih uspeha, na ostvarivanje konkretnih rezultata. Sećam se kako su moji protivnici Nikolić i Vučić bili iznenađeni što nakon izbora 2008, kada se za to pojavila mogućnost, nisam objavio nove izbore 2009. Oni su očekivali da ćemo tada napraviti koaliciju. Ali ja nisam bio zainteresovan da svim svojim političkim protivnicima nanesem udarac i svečano objavim njihov poraz. Mene su mnogo više interesovali konkretni rezultati – više mostova, više puteva, više tesnih veza s Evropskom unijom, što više rešenih konkretnih, životno važnih problema. Postati predsednik, za mene znači sredstvo za dostizanje određenih ciljeva. To su bili moji motivi za bavljenje politikom. A u unutrašnjoj politici koju danas imamo, mislim da za mene nema budućnosti.

Radio Eho Moskve, 29.01.2013.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 04.02.2013.