- Peščanik - https://pescanik.net -

Intervju sa Albertom Rohanom

Pregovori o Kosovu

Nisam imao nikakvih problema u razgovorima sa srpskim pregovaračima, u smislu da su svi bili veoma profesionalni. Pregovarali smo na engleskom, oči u oči. Naravno da su nam bile poznate njihove pozicije i njihov stav poricanja realnosti, a to je da je Kosovo 1999. već izgubio Milošević.

Gledano unatrag, međunarodna zajednica je napravila veliku grešku što 1999. nije rešila taj problem za sva vremena. Umesto toga, prihvaćeno je nekakvo privremeno rešenje, kojim je Srbiji uskraćeno da upravlja Kosovom, a s druge strane je potvrđen jugoslovenski suverenitet na Kosovu ostavljajući budući status otvorenim. Bilo bi bolje da je problem rešen tada i do sada bi taj sukob već odavno bio gotov. Stvari je naročito otežavalo odbijanje premijera Koštunice da prihvati stvarnost. Rasprave sa srpskim kolegama nisu bile problem.

Napadi na Ahtisarija i mene lično nisu me mnogo iznenadili, sve to ide u rok službe. Ali postojala je suštinska razlika u pogledu rešenja ovog problema između nas i Beograda. Oni su jurili za fatamorganom, mislili su da će Kosovo moći da ostane pod srpskom vlašću. Za nas je to bilo daleko od stvarnosti i pokušali smo da se usredsredimo na to kako da zaštitimo srpsku zajednicu na Kosovu. Ali onu su se usredsredili samo na suverenitet Srbije i trošili su svu energiju, novac i dobru volju na nešto što je, po našem mišljenju, bilo u potpunosti uzaludan posao. Vrlo brzo nakon početka pregovora shvatili smo da je dogovor nemoguć i da možemo da pregovaramo i 20 godina, ali bez ikakvog napretka.

U svom predlogu morali smo da uzmemo u obzir nedavnu istoriju sukoba. 1989. Milošević je ukinuo autonomiju Kosova, nakon čega je usledila sistematska represija nad kosovskim Albancima, kršena su ljudska prava, a 1998. izvedeno je etničko čišćenje, koje je navelo međunarodnu zajednicu da interveniše, što je dovelo da kraja vladavine Srbije na Kosovu 1999. i do uspostavljanja vladavine administracije UN. U takvim okolnostima bilo je nezamislivo prosto se vratiti na autonomiju iz 1989, kao da se ništa nije dogodilo.

Znali smo da nekakva nezavisnost mora biti osnova rešenja. Ali pokušali smo da sagradimo most između nezavisnosti kao osnove rešenja i interesa Srbije, a naročito kosovskih Srba, zato što su oni bili najugroženija grupa. Pregovori su se bavili pravima manjinskih zajednica, zaštitom pravoslavnih crkava, decentralizacijom. Decentralizacija je podrazumevala da se omogući Srbima koji žive u većinski srpskim opštinama da upravljaju svojim sredinama u okviru Kosova.

Bio je to dijalog gluvih, zato što smo mi želeli da postignemo jedno, a oni nešto sasvim drugo.

Šteta je što nikada nisu uzeli u razmatranje prihvatanje našeg predloga, koji srpskoj zajednici daje prava koja nijedna manjinska grupa nema nigde na svetu, a naročito ne ona koja predstavlja samo pet ili deset odsto stanovništva, u zavisnosti od toga hoće li se izbeglice vratiti. Srbi će imati pravo na bar jedno ministarsko mesto u svakoj budućoj vladi Kosova. Ako u vladi bude više od 12 ljudi, onda će za njih biti rezervisana dva mesta. Srbi će imati deset zagarantovanih mesta u parlamentu, a ako na izborima osvoje više – lepo, onda će imati i više. Isto važi i za vrhovni i ustavni sud i sve ostale važne institucije.

Ove odredbe omogućuju Srbima na Kosovu da na više nego adekvatan način učestvuju u procesu odlučivanja. Ne možemo da im garantujemo bogatstvo, ne možemo da im garantujemo radna mesta, jer nezaposlenost je ogromna i pogađa i Albance, ali možemo da im garantujemo normalan i bezbedan život. Ovo je jedinstvena ponuda i tužno je što po uputstvima srpske vlade iz Beograda kosovski Srbi ne učestvuju u tome i ne sarađuju. Mi možemo da im ponudimo sva ova prava, ali oni moraju da ih sprovode.

Jednu stvar nikako nismo mogli da razumemo – a imali smo mnogo razumevanja za stavove srpske delegacije – kako je moguće da oni ne mare previše za Srbe na Kosovu. Te ljude su koristili kao pione na šahovskoj tabli ne osvrćući se na njihovu dobrobit.

Ahtisarijev plan je jedina realistična opcija. On se sada primenjuje, hteo to Beograd ili ne. Lako je primeniti one odredbe u kojima nije potrebna saradnja kosovskih Srba. Međutim, za primenu svih mera koje se tiču Srba na Kosovu, potrebna je njihova saradnja. Ne možemo ustanoviti srpske opštine, ako oni ne postave gradonačelnike ili ako ne izaberu skupštine opština. Možete im ponuditi sva moguća prava i ovlašćenja, ali oni moraju da počnu da ih konzumiraju. I dalje se nadamo da će se vremenom probuditi smisao za saradnju, naročito u enklavama.

Vidim da postoji razlika u stavovima na severu i u enklavama. U prošlosti smo se već sretali sa nekim liderima kosovskih Srba koji su bili skloni saradnji, ali se nisu usuđivali na to zbog pretnji iz Beograda. To može da se promeni i možda će se sa novom vladom u Beogradu atmosfera lagano poboljšati i proizvesti povoljniju klimu za saradnju.

Spremnosti na saradnju tokom pregovora uopšte nije bilo ni na radnom nivou, kojim su rukovodili g. Samardžić i g. Kojen, naročito ne sa strane predstavnika iz severne Mitrovice. Oni su imali jako agresivnu retoriku. Optuživali su pregovaračke partnere sa druge strane stola da su teroristi i ubice. Kada god bi ljudi poput g. Jakšića otvorili usta, iz njih bi izašao najgori govor mržnje, koji je uništavao svaku mogućnost da se dođe do nekakvog razumnog rešenja.

Pregovori su vođeni tako što smo imali dve delegacije koje sede jedna naspram druge. Bili su to neposredni, a ne posredni pregovori. Ja sam predsedavao većinom sastanaka, davao sam reč jednoj ili drugoj strani i intervenisao samo kada je bilo neophodno. Ali govoru nekih srpskih delegata zaista nije mesto u normalnim diplomatskim pregovorima. Albanski delegati su na to reagovali prilično smireno, trudili su se da ne budu izazvani. Ali kada bi neko poput g. Jakšića počeo da nabraja koliko je hiljada Srba pobijeno, koliko je crkava uništeno, naravno da bi Albanci uzvratili optužbama protiv Srba. Onda bih morao da se umešam i da kažem: „Slušajte, ovo nije aukcija, nije reč o tome ko je ubio više ljudi, ko je uništio više bogomolja, to nije svrha ovog sastanka.“ To se neprestano ponavljalo. To nisu radili delegati iz Beograda, već iz Mitrovice.

Ne znam da li se Samardžić slagao sa time ili nije. Moram da kažem da su se i Samardžić i Kojen ponašali profesionalno i dosledno. Sa njima nikada nisam imao ozbiljnih problema. Bili su žestoki, tvrdi, ali to je normalno ponašanje na ovakvim sastancima.

Nikada nismo postigli da dve delegacije večeraju zajedno. U pauzama pregovora smo imali obroke i ponekad su razgovarali međusobno stojeći tu i tamo. Ali nikada ih nisam video da zajedno ručaju sedeći za istim stolom. Na obe strane je bilo razumnih ljudi, ali jedna ili dve crne ovce davale su čitavoj stvari ton na kakav nisam navikao.

O Beogradu

Moram da kažem nešto o svojoj vezi sa Srbijom. U Beogradu sam imao svoj prvi diplomatski posao početkom šezdesetih. Za svakog diplomatu prvi posao je kao prva ljubav. Uvek vam ostane neka posebna naklonost prema tom mestu. 1989. vratio sam se u Beč iz Buenos Airesa, gde sam bio ambasador, i preuzeo sam odeljenje za Istočnu i Jugoistočnu Evropu u austrijskom ministarstvu spoljnih poslova, koje je pokrivalo čitav Sovjetski Savez, Srednju Evropu i Balkan. Čim sam ga preuzeo, sve se raspalo, od Sovjetskog Saveza do Jugoslavije. Bila su to veoma zanimljiva vremena.

Od tada sam neprestano dolazio u Beograd, tako da se ovde osećam kao kod kuće. Poznajem mnogo ljudi u Srbiji, imam ovde stare, dobre prijatelje. Upoznao sam mnoge političare, uključujući i Đinđića, Draškovića i druge. Dakle, Srbija i ja imamo dugu istoriju.

5. oktobra 2000. bio sam u Beču, na mestu generalnog sekretara austrijskog ministarstva spoljnih poslova. Gledao sam demonstracije ispred skupštine i kako narod zauzima televiziju i rekao sam sebi: „Moram da odem u Beograd.“

Narednog jutra sam seo u avion, došao u Beograd i te večeri sam šetao sa prijateljima pored skupštine. Bio je to veoma sablastan trenutak, svi su očekivali reakciju policije ili vojske, ali ništa se nije dogodilo. Onda sam se vratio u hotel i na televiziji sam video da se Koštunica sreo sa Miloševićem i da će Milošević prihvatiti rezultate izbora i povući se s vlasti. Narednog jutra sam imao dugačak sastanak sa Koštunicom u zgradi vlade na Novom Beogradu, i to u svojstvu specijalnog izaslanika Austrije, kao predsedavajuće OEBS-a. U tom svojstvu sam i zatražio sastanak sa budućim predsednikom i razgovarali smo gotovo dva sata. Stekao sam izuzetno povoljan utisak o njemu, razgovarali smo o svemu, čak i o Kosovu, mada je na tu temu bio prilično tih, ali bilo je mnogo pitanja o kojima se moglo raspravljati u okviru OEBS-a. Ostavio je dobar utisak na mene i te večeri sam prisustvovao njegovoj zakletvi.

Iz tih dana se sećam da su mi svi prijatelji u Beogradu rekli: „Dosta nam je Kosova, rata, ne želimo više da slušamo o umiranju za Kosovo, želimo normalan život, ekonomske mogućnosti, želimo da putujemo kao svi drugi u Evropi.“ Svi smo mislili da je Kosovo skoro rešen problem. A onda je Koštunica nekako počeo da iznova instrumentalizuje taj problem, i mislim da su slušajući nacionalističke slogane i retoriku u medijima iz dana u dan, ljudi ponovo počeli emotivno da reaguju na ovu temu. Velika je šteta što nisu mogli tome da pristupe hladne glave i da kažu: „Eto, Kosovo je otišlo, hajde da pokušamo da napravimo dobar dogovor za svoje sunarodnike, Srbe na Kosovu, i hajde da gajimo dobrosusedske odnose. Za nekoliko godina svi ćemo biti u Evropskoj uniji i tada granice više neće igrati tako značajnu ulogu.“ To bi bio racionalnan način razmišljanja.

Kada sam se sreo sa Koštunicom tokom ovih pregovora, sve je, naravno, bilo mnogo drugačije od našeg sastanka 2000. Bio je žestok i ogorčen i izgledalo mi je kao da iskreno veruje da Kosovo može ostati pod suverenitetom Srbije.

Ne znam kako da objasnim tu promenu stava, nisam psihoanalitičar. Postoje dve mogućnosti. Ili se osoba promenila ili smo o njoj stekli pogrešan utisak na početku. To je sasvim moguće. Prosto ne znam.

Pri prvom susretu sa njim 2000, stekao sam utisak da je on prijatan sagovornik. Bio je sažet, ne baš rečit, relativno precizan. A i prilično skroman. Sećam se, kada smo pričali o tome šta se sve očekuje od njega i novog demokratskog režima nakon Miloševića, rekao je: „Slušajte, ja sam samo predsednik, imamo vladu i premijera koji su odgovorni za sprovođenje raznih mera“. Ja sam odvratio: „Vi ste jedini igrač u gradu, jer vi ste nasledili Miloševića. Vi ste najznačajnija osoba i zato ceo svet gleda u vas i očekuje neke stvari. Bez obzira na to kakva su po ustavu vaša ovlašćenja, vi ste ovde vlast.“ Nije izgledao presrećan zbog toga, ali i to se možda promenilo.

Zbog svoje veličine, položaja, istorije, Srbija je, naravno, ključni faktor u ovom regionu. Ona može da ima i veoma pozitivan i veoma negativan uticaj na situaciju. Mogu samo da kažem: „Ljudi, živimo u XXI veku, nikoga na svetu ne zanimaju mitovi o caru Lazaru, niti Lazareva garda, niti radikalni nacionalizam.“ To je prevaziđeno u Evropi pre sto godina, ili bar pre 50 godina, nakon Drugog svetskog rata. To su tempi passati. Nema apsolutno nikakvog razloga da Srbija ostane u srednjem veku, dok se čitav svet pretvara u moderan, globalizovani svet, u kojem zemlje i regioni sarađuju, u kojem granice gube na značaju. Niko više ne može da shvati ljude i političare koji još uvek koriste slogane iz prošlih vekova.

Ne želim da nagađam kakvu bi štetu Srbija mogla da napravi, radije bih pričao o tome kako ona može pozitivno da utiče na stvari. U Srbiji postoje mnogi mitovi, a jedan od njih je da postoji „zavera Zapada“ protiv Srbije. To je totalna budalaština, Srbija je veoma popularna u Evropi, i danas, i nakon Miloševića. Ona ima toliko mnogo prijatelja. Svi su se radovali kada je vaša prelepa teniserka osvojila Rolan Garos pre nekoliko dana. Đoković je jedan od najpopularnijih tenisera u Austriji.

Pasoši

Postoji još mnogo primera koji pokazuju da postoji ogromno saosećanje sa Srbijom i da se zemlje Evropske unije trude da pomognu Srbiji. Austrija je jedna od njih. Ona podržava Srbiju na putu ka EU, uključujući i dobijanje statusa kandidata. Tu je i plan za ukidanje viza Srbiji, kao i nekim drugim zemljama iz regiona. U svim zemljama EU ministri unutrašnjih poslova kažu: „Ako ukinete vize, doći će vam teroristi i kriminalci.“ Odgovaram im da teroristi i kriminalci sigurno imaju načina da dođu do viza koje su im potrebne. EU je predložila ukidanje viza, ali pod određenim uslovima. Uglavnom su to razumni uslovi: novi pasoši koji se ne mogu falsifikovati, baza podataka o kriminalcima itd. Sada sve zavisi od vaše vlade – ako ona ispuni ove uslove, sutra možemo da ukinemo vize.

Želim da ponovim da postoji suštinski osećaj prijateljstva prema Srbiji, koja je veoma poštovana u mnogim zemljama. Samo treba da kažete: „Da, želimo da budemo deo Evrope“ i da se otarasite ostataka prošlosti kao što je priča o Kosovu. Ne postoji zemlja u Srednjoj Evropi, uključujući i moju, kojoj nisu menjane granice. Pogledajte Austriju od pre sto godina i pogledajte je sada. Izgubili smo južni Tirol, koji je bio deo Tirola, eto izgubili smo ga, a ipak su danas svi srećni. Južni Tirolci imaju odličan status u Italiji i mi imamo sa njima bliske specijalne veze bez ikakvih problema. Mađari su pretrpeli slične gubitke, o Nemcima i da ne govorim.

Srbija nije jedinstven slučaj. Ta ideja o izuzetnosti je zabluda. Srbija je normalna, velika, lepa zemlja sa lepim i nadarenim ljudima, koja ima ogroman potencijal. Ništa manje i ništa više. Vrata Evrope su širom otvorena, ali Srbija sama mora da prođe kroz njih, mi ne možemo i ne želimo da je prisiljavamo na to. Mogućnost je tu, uz izvesne uslove koje treba ispuniti, ali to moraju da učine sve zemlje kandidati, ti uslovi su isti za sve. Postoje neki posebni zahtevi za Srbiju, koje nije tako teško zadovoljiti, i onda Srbiju čeka svetla budućnost u Evropi.

O Evropi

Ne bih se složio sa stavom koji ovde postoji, a to je da je Srbija dete zaostalo u razvoju kojem je potrebno roditeljsko staranje. Nikako ne bih na taj način gledao na stvari. Činjenica je da i Evropska unija ima problema. To nema veze sa Srbijom, Balkanom ili Hrvatskom. Imamo problema zato što unutar same Unije postoje neslaganja oko toga šta bi Unija trebalo da bude. O tome još uvek nije doneta odluka. Ima onih koji bi hteli veoma čvrstu političku Uniju, nešto kao Sjedinjene Evropske Države, a drugi bi više voleli jedan ekonomski prostor sa labavom političkom kohezijom. Većina zemalja EU je po svom stavu o tome negde između.

Nažalost, ono što radimo je kao zidanje kuće bez arhitektonskog plana. Rešavamo probleme jedan po jedan, onako kako nailaze, a onda uvek dolazi do zastoja. U Srbiji – a i drugde – to sigurno stvara konfuziju. Ali i mi smo zbunjeni.

S druge strane, uvek je bilo kriza. Pogledajte unazad proces integracija. Na primer, pregovori sa Velikom Britanijom su počeli pre nekoliko decenija, prekinuti su, pa su ponovo započeti i uspešno završeni. Isto se desilo sa raznim sporazumima o Uniji. Nekako se taj proces uvek nastavljao i lagano se napredovalo. Nezamislivo mi je da se proširenje obustavi. Istina je da je irsko „ne“ otežalo stvari. Lisabonski sporazum bi olakšao institucionalne aranžmane za naše sadašnje članice, ali i za nove. Sada moramo da nađemo neki drugi način. Niko ne zna šta će EU da učini, ali siguran sam da će se to razrešiti u narednih nekoliko meseci. Biće sastanaka na vrhu na kojima će se raspravljati o svim opcijama. Neki će predlagati da se oformi „jezgro Evrope“. Drugi će se – poput moje zemlje – tome suprotstavljati. Šta god da se desi, siguran sam da će se pronaći neko kompromisno rešenje.

Hrvatska će ubrzo postati članica, uveren sam, a onda je red na Srbiju i druge zemlje. Sigurno ne doživljavamo Srbiju kao neko zaostalo dete. EU prosto nema taj stav ni prema jednoj zemlji. Usredsređujemo se na one koje su u raznim vezama sa EU u Jugoistočnoj Evropi, zato što je to poslednja oblast u koju EU može da se proširi. Gledamo na njih kao na odrasle osobe, koji moraju da donose sopstvene odluke. Ne možemo da ih prisiljavamo, ne možemo ničemu da ih podučavamo. Možemo da kažemo: „Dobrodošli, ovo su uslovi, oni su isti za sve.“ Za Srbiju postoje i dva dodatna, specifična uslova: saradnja sa Haškim tribunalom i – ovo kažem krajnje otvoreno – kooperativan stav prema misiji EU na Kosovu.

Kosovo je nezavisno i nema svrhe verovati da je povratak na staro moguć. Misija EU je uspostavljena i lagano će početi da radi. Potpuno je nerealistično verovati da bilo ko može to da spreči i boriti se protiv toga znači gubiti vreme, novac i energiju. Dakle, šta očekujemo od nove srpske vlade, kakva god da je? Niko od nje neće tražiti da formalno prizna nezavisnost Kosova. Ali očekuje se nekakav kooperativan stav.

Moj prijatelj Volfgang Išinger me je u poslednjoj rundi pregovora prošle jeseni podsetio na vezu između Demokratske Republike Nemačke i Savezne Republike Nemačke. One se nisu bile međusobno priznale, ali budući da su bile susedi, morale su da sarađuju na graničnim prelazima, zatim u pitanjima prevoza, saobraćaja, infrastrukture i tome slično. Na takav način se, po mom mišljenju, treba ophoditi prema Kosovu.

Unija je postavila crvenu liniju koja se ne može preći. Ne možemo prihvatiti da se Srbija aktivno suprotstavlja misiji EU, a da istovremeno želi da postane članica EU. Ovo i saradnja sa Haškim tribunalom jesu jedina dva posebna uslova za Srbiju.

Ne znam da li će Ratko Mladić biti isporučen, nisam prorok. Ali saosećanje sa Srbijom je toliko da mogu da zamislim kako će se Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ratifikovati i bez Ratka Mladića u Hagu. Ovde svi raspravljaju o tome hoće li on biti ratifikovan u Srbiji. Mnogo veći problem je, međutim, da li će biti ratifikovan u svim zemljama EU. Neki u Evropskoj uniji kažu: „Stavljamo ove uslove na sto i oni se moraju ispuniti.“ Većina zemalja, međutim, predvođenih Francuskom i Austrijom, kaže: „Ne bi trebalo da postavljamo ove uslove za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Nismo to uradili sa Hrvatskom; Gotovina je bio uslov za početak pregovora o članstvu, a ne za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, dakle, zašto bismo se prema Srbiji ponašali drugačije? Stoga bi trebalo da zažmurimo i da ga ratifikujemo.“ Mislim da će se verovatno to i desiti.

Naredno pitanje je status kandidata za Srbiju, što je korak dalje. Mnogo je lakše razumeti šta znači kandidatura, nego šta je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Podržao bih odobrenje statusa kandidata Srbiji bez Mladića u Hagu. Ali ne mogu da vidim kako počinju pregovori o članstvu, sve dok se ne ispuni ovaj uslov i sve dok se ne promeni stav prema Kosovu. Kao što sam rekao, EU će igrati glavnu ulogu na Kosovu; niko ne može da se pridruži klubu, a da se istovremeno bori protiv njega, to tako ne ide.

Ne smete da zaboravite, međutim, da pregovori o članstvu sa Unijom nisu zaista pregovori. To je ispit, čiji je cilj da se utvrdi da li je sistem zakona zemlje kandidata u skladu sa propisima i pravilima Evropske unije. To sada činimo sa Hrvatima i Turcima. Niko ne pregovara, već oni moraju da kažu: „Ovo su naši zakoni“, a onda im se kaže da li su ti zakoni u skladu sa zakonima EU. Ne tako davno i mi u Austriji smo prošli kroz istu takvu proceduru.

Kakvu god vladu Srbija da izabere, to je stvar Srbije, a ne naša stvar. Istina je da se nadamo da će grupa oko predsednika Tadića moći da napravi vladu. Moram da dodam da nije baš prijatna pomisao da stara Miloševićeva partija odlučuje o tome ko će doći na vlast. Sa druge dve partije u svojoj koaliciji oni imaju sedam odsto glasova, sami imaju oko četiri, četiri i po odsto. Dakle, grupica oldtajmera predstavlja odlučujuću faktor pri formiranju vlade Srbije. Nije lepo to gledati, ali stvari tako stoje, a u politici morate da budete fleksibilni. Stoga u potpunosti razumem ako predsednik Tadić i njegova patija prime SPS u svoje okrilje. Uvek moramo da razmišljamo o alternativama, a u ovom slučaju alternativa je mnogo gora. Nadamo se da će se ova vlada sklopiti i razumemo da je rukovodstvo SPS-a proevropski orijentisano. Ne očekujem odmah čuda od njih, niti dramatične promene u politici. Očekujemo da će SSP biti ratifikovan u skupštini; trebalo bi da bude dovoljno glasova za to. To ne menja odmah ničiji život, ali je polazna tačka za raspravu o statusu kandidata.

Veliki problem će biti ekonomija, ali o tome treba da odluči vlada. Imate visoku inflaciju i visoku stopu nezaposlenosti. Voleo bih, kao prijatelj Srbije, da se više energije posveti pravim, a ne fantomskim problemima kao što je Kosovo.

Na Kosovu je došlo do pozitivnog razvoja događaja: nije bilo egzodusa Srba nakon proglašenja nezavisnosti, a nasilje se svelo na dva žaljenja vredna incidenta. Nadamo se da će situacija ostati mirna, da će vlada u Prištini, koja se zaista veoma trudi da dopre do srpske zajednice, dobiti nekakvu povratnu reakciju, da će u njima steći nekakvog partnera i da će se lagano, lagano situacija normalizovati. Ako se ispune ova umerena očekivanja, mislim da se možemo nadati lepoj budućnosti.

O regionu

Hrvatska je, očigledno, najnaprednija zemlja u regionu i gotovo je deo EU. Sve ostale zemlje imaju svoje teškoće, i to različite. Albanija nema veliki politički problem, ali je zbog svoje istorije u poslednjih 40 godina krenula sa niskog nivoa ekonomskog, društvenog i institucionalnog razvoja. Dobro im ide, ali za te stvari je potrebno vreme. Prevazišli su unutrašnje poteškoće, sukobi se više ne odvijaju na ulici nego u parlamentu, što je veliki napredak.

Bosna i Hercegovina ima to veoma teško ratno nasleđe, status države je još uvek slab, dovode je u pitanje neki njeni elementi, nije izgrađena bosanska nacija. Dejtonski sporazum, kao što znamo, nije funkcionalan. S druge strane, veoma je teško popraviti ga zato što svi čuvaju svoje interese i protive se promenama.

Ekonomska situacija u Republici Srpskoj je iznenađujuće dobra. S druge strane, Republika Srpska pokušava da spreči sve što bi moglo da ojača centralnu vlast. To su problemi Bosne koji se na duge staze mogu pokazati kao najozbiljniji od svih. Jer kako ćete upravljati državom čiji sastavni elementi to ne žele? G. Dodik je izjavio da ne želi da se odvaja od Bosne i da vidi budućnost Republike Srpske u zajedničkoj državi, ali u veoma labavoj federaciji. To nije lako ostvariti.

U Crnoj Gori ne vidim velike probleme, njima lepo ide.

Makedonija ima ozbiljan problem. Srž makedonske situacije uvek je bila međuetnička veza između Albanaca i Makedonaca. To je bilo rešeno u Ohridskom sporazumu, koji je primenjen i doneo je veliki napredak. Preostali problem je sukob sa Grčkom oko zvaničnog imena. Mnogi u Evropi su skloni tome da na to pitanje gledaju kao na prostačko, bizarno. Uvek sam upozoravao da to može da ima ozbiljne posledice, zato što je jedna od glavnih motivacija Albanaca da ostanu u Makedoniji bila nada da će Makedonija uskoro postati deo transatlantskih struktura, NATO-a i EU. I istina je da je Makedonija kandidat za članstvo u EU i da je blizu pozivu da postane članica NATO-a. Problem sa imenom bi mogao sve ovo da spreči, što bi dovelo do ozbiljne destabilizacije Makedonije.

Stoga bi, po mom mišljenju, EU morala intenzivnije da se umeša u pronalaženje rešenja. Do sada je sve bilo prepušteno Ujedinjenim nacijama i specijalnom izaslaniku UN u Njujorku, koji je pokušao da pregovorima dođe do nekakvog kompromisa. To nije uspelo. Do sada EU nije htela da se meša u to, jer je Grčka njena članica, a Makedonija nije, pa je teško posredovati između članice i ne-članice. Iskreno mislim da je ovakav stav pogrešan, jer ovo pitanje bi moglo da postane ozbiljan problem za EU. Uz malo dobre volje, kada bi neko uspeo da ovaj problem iznese iz unutrašnjih okvira Makedonije i Grčke, obrazujući nadnacionalne platforme u obema zemljama, moglo bi da se pronađe rešenje.

O Kosovu smo već govorili. U poslednjih devet godina, otkako su UN preuzele privremenu administraciju, razvijene su državne institucije koje su postepeno preuzimale ovlašćenja. UN je preostalo veoma malo ovlašćenja. Po našem planu, vlada Kosova će upravljati svojom zemljom kao u bilo kojoj drugoj državi. Međunarodni faktor će imati ograničena, ali veoma snažna ovlašćenja unutar tih granica. Svrha međunarodnog civilnog prisustva jeste da osigura da se Ahtisarijev plan primenjuje, naročito na relaciji Kosovo–srpska zajednica. On je garancija za kosovske Srbe i druge, malobrojnije manjine, da se sva prava koja su im data ostvaruju. To je jedina uloga međunarodnog civilnog predstavnika.

Osim toga, misija EU ima neka ograničena ovlašćenja u pravosuđu, policiji, kontroli granica. Ako kosovski ministar finansija, na primer, napravi ludački budžet, to je njegovo pravo; međunarodna zajednica neće intervenisati. Danas je najavljeno osam ili devet kosovskih ambasada u inostranstvu, za koje sada moraju da pronađu ljude, da ih obuče za to. To je težak proces, ali uspeće oni.

O Đinđiću

Izaberite bilo koji duži period u istoriji i videćete da je uvek bilo tragedija, ubistava, ali život se ipak nastavljao, zemlje su nastavljale svojim putem. Poznavao sam Đinđića prilično dobro, često sam se sa njim sretao od početka devedesetih i veoma sam ga poštovao. Njegova smrt je unazadila proces normalizacije i pozitivnog razvoja u Srbiji, to je sigurno. Ali niko nije nezamenljiv. Naravno, njegovi naslednici su drugačiji ljudi, sa drugačijim slabostima i vrlinama. Svima nam je bilo jako žao kada je Đinđić ubijen, osudili smo taj čin i videli smo koliko to otežava situaciju u Srbiji. Ono što je Srbiji potrebno sada – kao i tada – jeste snažno vođstvo koje će pravolinijski povesti zemlju prema cilju, a to je da se od Srbije napravi moderna evropska država.

O prošlosti

Ubijanjem hiljada ljudi u Srebrenici i na drugim mestima, Mladić je postao simbol svih zločina počinjenih u ime Srbije i srpskog naroda. Uvek sam smatrao da je rad Međunarodnog tribunala veoma značajan iz raznih razloga. Pre svega, formalno priznavanje zločina pomaže žrtvama i porodicama žrtava da prevaziđu to užasno iskustvo. To je deo procesa zarastanja rana. Podjednako važno je to što se individualizovanjem krivice skida kolektivna krivica sa naroda. Nije srpski narod počinio te zločine, niti Srbi uopšte. Bili su to pojedinci i morate ih identifikovati da biste zaštitili naciju. Upravo to radi Haški tribunal i zaslužuje punu podršku, u interesu Srbije.

Kada već govorimo o tome, od ključnog je značaja da se u samoj Srbiji načine napori u cilju suočavanja sa onim što se desilo. O ovom trenutku mnogi ovde – takav je moj utisak – prosto poriču da se bilo šta loše dogodilo i da su Srbi činili zločine. A tu je i onaj stari mit o Srbiji kao večitoj žrtvi. Naravno, tačno je da situacija nikada nije crno-bela. I Srbi su ubijani, Bošnjaci su ubijani, Albanci su ubijani. Na svim stranama je bilo i zločina i zločinaca. Ali morate priznati da su koreni svih tih tragedija ovde, u obliku Miloševića koji je sve to započeo, i da su najužasnije zločine počinile srpske paravojne grupe i ljudi poput Mladića. Proces suočavanja sa istorijom po mom mišljenju još uvek nije započet u Srbiji.

Nakon Drugog svetskog rata mnoge zemlje, uključujući i moju, imale su slična iskustva. I nama i drugima bilo je potrebno mnogo vremena da prihvatimo potrebu za Vergangenheitsbewältigung-om, kako mi to kažemo na nemačkom, to jest za suočavanjem sa prošlošću. Ali pre ili kasnije to mora da se uradi i odgovornost je na političarima i istoričarima da kažu narodu istinu. Čak i ako ona boli.

Doktor pravnih nauka, bivši austrijski ambasador u Argentini, Urugvaju i Paragvaju, bivši generalni sekretar austrijskog ministarstva spoljnih poslova, zamenik Martija Ahtisarija u pregovorima o statusu Kosova, autor knjige Diplomata na rubovima svetske politike (Diplomat on the Fringes of World Politics, Molden, oktobar 2002.)

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 25.06.08.