- Peščanik - https://pescanik.net -

Ironični osmeh S. Inića

 
Sve do početka devedesetih godina, Slobodana nisam lično poznavao, već pre svega po knjigama koje je napisao. Njegova knjiga Teškoće socijalizma pokazala je intelektualca koji je potpuno svestan krize socijalizma kao političkog sistema, ne samo u Jugoslaviji, već i u svetu u celini. Njegova studija je više pokušaj anatomije krize socijalizma, a ne predlog mogućih rešenja, ali svakako je bila zanimljiva kao traganje za razvitkom modela društva zasnovanog na ideji solidarnosti. Onda kada je većini ljudi već moralo biti jasno da se u slučaju Jugoslavije ne radi samo o krizi socijalizma, već i o krizi same državne ideje, on je pokazao doslednost u odbrani svojih levih političkih ubeđenja.

Mislim da je ta knjiga najjasnije pokazala ne samo politička ubeđenja, već i glavne osobine njegove ličnosti. Doslednost u odbrani vlastitog stava i hrabrost da se on brani i onda kada više nema većinsku podršku. Sve što će on zastupati tokom raspada Jugoslavije i krvavog rata koji je vođen na njenoj teritoriji, vezano je za ove njegove osobine. Za razliku od velike većine svojih političkih istomišljenika, Slobodan Inić nikada nije prihvatio Slobodana Miloševića i njegovu Socijalističku partiju kao prirodnog naslednika levih ideja u Srbiji. On je potpuno opravdano, u klimi početka političkog pluralizma u Srbiji, pokušao da nađe novi politički okvir za nastavak svog javnog angažmana. Zato nije slučajno da se našao među osnivačima Demokratske stranke u Srbiji. Verovatno je smatrao da će strukovna i lična bliskost sa nekima od njenih osnivača biti garant bliskosti političkih ideja, posebno jer su neki od njih bili poznati politički disidenti, koji su socijalizam kritikovali sa levih pozicija.

Nažalost, pokazalo se da je to iluzija. Sam Inić nikada nije detaljno opisao svoj razlaz sa Demokratskom strankom. To se desilo postepeno, ali u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Prosto se udaljio od Demokratske stranke i nastavio da piše i govori kao nezavisna ličnost. O prirodi razlaza možemo suditi indirektno, na osnovu razlika u stavovima o vodećim pitanjima vremena u kome smo živeli.

Čini se da je u tom razlazu odnos prema nacionalnom pitanju, odnosno ljudske solidarnosti u celini, bio presudan. Inić je pobedu nacionalizma kao osnovne političke ideje u Srbiji, vrlo teško primio. Za njega je to bio potpuni poraz ideje humaniteta i vrednosti ljudskog života, a ne samo pobeda konzervativizma i šovinizma. U vremenu nacionalne euforije u Srbiji, to ga je potpuno osamilo na javnoj sceni. Od tog trenutka, on deluje samo u okviru malih antiratnih i mirovnih pokreta, i onih intelektualnih krugova koji se suprotstavljali Miloševićevoj ratnoj politici.

Koliko god usamljen, Inić u tom angažmanu nalazi sebe. Oštar kritičar dominantng šovinističkog govora, on dosledno traži odgovor na sve teža pitanja koja stvarnost traži. Posebno ga emotivno angažuju užasi rata u BiH i on postaje jedan od najžešćih kritičara teorije o građanskom ratu i neodgovornosti politike Beograda u odnosu na taj rat.

Slobodan Inić koga sam tada prvi put lično upoznao, je strasni kritičar šovinističke i ratne politike Beograda i medijske hipokrizije. On potpuno jasno govori o slomu Jugoslavije i odgovornostima nacionalističkih elita za užase koji su usledili. Bez kolebanja, on govori i o individualnim odgovornostima za zločine.

Tako ga i pamtim, ozbiljnog lica, kako mirno čeka svoj red da progovori na nekom grupnom razgovoru o ratu ili uzrocima krize koja je odnosila tolike žrtve. Delovao je smireno i s pažnjom je slušao druge. Samo ponekad bi se pokazala njegova napetost zbog svega što se zbiva. Tada bi se obično ironično nasmešio. Ali nikada nije bio grub ili glasan. Nekako je uvek oštrinu svojih iskaza iznosio razložno.Očigledno je bilo da je sve vrlo teško podnosio. Ali nikada nije odbio da govori javno i obrazlaže svoje poglede. I nikada nije odstupao od svoje pozicije veoma oštrog kritičara stavova srpske nacionalističke inteligencije. On je bio njen gotovo prirodni politički neprijatelj. I to nije ni malo krio. Bio je oštar i prema nekima od svojih prijatelja sa kojima je osnovao Demokratsku stranku. Neki od njih su mu to zamerali. Mislili su da je preoštar ili da ga prijateljstvo obavezuje da ih ne kritikuje. On nije tako mislio. Iskreno je bio užasnut njihovim taktiziranjem sa nacionalizmom.

Za Slobodana Inića je podrška nacionalističkom projektu Slobodana Miloševića bila ravna podršci zločinu. Njegovi članci objavljeni u medijima iz toga vremena to jasno pokazuju. Bez ikakve ograde je iznosio svoje osnovno uverenje, da su ljudi koji su vodili politiku Srbije u to vreme u osnovi neprijatelji ljudskosti. Pokušavao je da u istoriji Srbije nađe odgovore na pitanja koja su ga mučila. Ima li ta politika svoje istorijske preteče i šta su stvarni uzroci politike koja je toliko destruktivna. Možda je zanimljivo da je on svoju analizu gotovo uvek potpuno personalizovao. Za njega su akteri istorije bili ključni, ne samo u smislu njihovih individualnih ubeđenja, vec i u psihološkom smislu. Iako politikolog, on se sve više interesovao za nacionalnu istoriju, ali u jednom posebnom smislu i za psihologiju ličnosti. Izgleda da ga je iskustvo ranijeg perioda života, kada je lično znao aktere političke scene, ubedilo da je ličnost političara takođe važna u političkoj analizi. Ili je prosto mislio da je za razumevanje Miloševićevog političkog projekta bitno konkretno poznavanje ličnosti osnovnih aktera te politike. A o tim ličnostima je mislio sve najgore.

Ponekada bih ga slušao u publici ili kao ravnopravni učesnik neke javne debate, kako se trudi da nam približi svoje ubeđenje da političkom scenom Srbije toga vremena dominiraju patološke ličnosti. Katkada bi to jasno rekao, ali bez čvrstog uverenja da je i to dovoljno da nam objasni njihovu bezobzirnost prema ljudskim životima. Imao je ponekad običaj da mi izloži svoje teze i pita me za mišljenje. Bilo mi je žao da mu kažem da i mene muče slične dileme o njihovim ličnostima.

Osetljiv i ranjiv, Inić se u potpunosti posvetio tom antiratnom govoru, koji ga je izdvajao na javnoj sceni. Ponekad sam mislio da je on jedan od retkih levičara koji je zadržao uverenje da je ljudska zajednica bratska zajednica i da je jedna od osnovnih ideja socijalizma internacionalizam. Morao je znati da to više nisu popularne ideje u Srbiji. Partija kojoj je pripadao ga je politički izdala. Stranka koju je osnovao bila mu je tuđa. Imao je, kao i mnogi tada, osećanje potpune usamljenosti. Njegov ironični osmeh je bio odbrana od tog socijalnog ostrakizma, a ne deo njegove prirode. Tek u razgovorima sa ljudima koje je taj rat u Srbiji marginalizovao zbog sličnog odbacivanja rata i šovinizma, dao se naslutiti i drugi deo njegove prirode. Pažljivo je slušao i sa mnogo razumevanja podržavao one koji su mu prilazili da se požale na svoj položaj. Imao je podršku marginalizovanih, često ljudi poreklom iz Bosne ili Hrvatske, ili ljudi koji su tamo imali rodbinu. Nekoliko puta sam bio svedok njihovih dugih razgovora sa Inićem i njihovog pokušaja da zajednički nađu odgovor na pitanja o užasu u kome smo živeli. Verovatno mu je ta podrška dosta značila, ali teško da je mogla da ublaži gnev i očaj zbog života koji smo bili primorani da vodimo.

Slobodan Inić je umro prerano, svakako i zbog ovog osećaja nemoći da spreči kataklizmu kroz koju smo prošli. Kada sam čuo vest o smrti, setio sam se ovih njegovih razgovora posle njegovog predavanja ili učešća na nekoj tribini. Već tada mi je bilo jasno da je postao stranac u vlastitoj zemlji, koji sve teže razume zlo kojim smo okruženi. Prešao je dug put od čoveka nekada čvrsto vezanog za Jugoslaviju i njen politički sistem, do oštrog kritičara nacionalističke i šovinističke politike i u osnovi usamljenika. Možda se negde na tom putu slomio, ali nikada nije izgubio svoja osnovna ljudska ubeđenja. Nije zaboravio da je cilj politike dobrobit ljudi i njihova sreća, i da čovek mora da se suprotstavlja zlu bez obzira na cenu. U nekim normalnim vremenima to bi bilo tako malo i očekivano, ali u vremenu u kome je on živeo, to je bilo i previše. Ostao mi je u sećanju njegov povremeni setni osmeh čoveka koji govori i kritikuje zlo, bez nade da može da ga pobedi. Ali ako je princip života nada u bolju budućnost, onda je on mnogima pomogao da je, za razliku od njega, očuvaju.

 
BH Dani, 18.06.2010.

Peščanik.net, 22.06.2010.