- Peščanik - https://pescanik.net -

Ispovesti

Maraijeva ispovest

Posle dužeg vremena, spremam se ponovo na put u Budimpeštu. Sad imam i dobar razlog, naime, neposredno uoči tradicionalne, sada već 83. po redu Nedelje mađarske knjige pojaviće se u peštanskim knjižarama moja najnovija knjiga. Na centralnom peštanskom Trgu Verešmarti u dva navrata ću i da potpisujem primerke Priča iz donjih predela. Uz to nastup uživo na radiju, susreti s prijateljima. Po svemu sudeći, imaću veoma gust program tih nekoliko dana. Pre polaska prelistavam novi broj Literaturena posvećenog mađarskoj književnosti. Estarhazi hvali „staromodni modernizam” Petera Nadaša. Ovaj značajni nemački književni časopis visoko uvažava mađarsku kulturu. Prijatno je čitati ovakve ocene, s obzirom na to da se poslednjih nekoliko meseci u evropskoj štampi prilično kritički – negativno – pisalo o Mađarskoj. Prema ocenama Freedom Housea u Mađarskoj i u Ukrajini u jeku je proces putinizacije. Svetska štampa piše o buđenju kulta Mikloša Hortija. O tom, tamnom periodu mađarske istorije piše se i u srpskoj štampi. Prisećam se misli Šandora Maraija: „Mađarska književnost je bila velika. Ponekad se čini da je bila veća i od same nacije.” Ove dve rečenice zapisao je 1952. godine, u osami američke emigracije.

Ilješeva ispovest

Truckavi voz se tromo približava ciljnoj stanici. Napredujemo vrlo polako, zbog toga i putovanje vozom od Novog Sada do Budimpešte traje više od šest časova. Kolima se to rastojanje prevaljuje za bezmalo upola manje vremena. Ovakvi izleti biće uskoro privilegija vlasnika putničkih automobila. Ali, ovako mi ostaje vremena da podrobnije prelistam beogradske novine. Vidim da se u prestonici nastavlja žestoka borba za svaki delić izbornog plena. I Savez vojvođanskih Mađara računa na nekoliko važnih funkcija. Pomalo sneveseljeno se batrgam prema vagon-restoranu. Pitam konobare da li je dozvoljeno pušenje. Do Kelebije jeste, glasi odgovor, uz smešak. Ovi Mađari su čudan svet, strašno su sitničavi, dodaju s balkanskom ležernošću. A naročito zanovetaju u poslednje vreme. Uvek su namrgođeni, ljutiti i stalno se žale na nešto. Vidi se lepo na njima da se u krajnjem očajanju pridržavaju zakona. Naručujem espreso i popušim cigaretu, zatim se udubljujem u svoje beleške. „Patriotizam među današnjim Mađarima, i onaj u najboljem smislu reči, počinje s blagim, ali pretežno šaljivim primedbama na račun Jevreja; to je predigra; u suštini se taj patriotizam i ne sastoji ni od čega drugog do od tihih i dubokih, bolnih uzdaha, kao da je reč samo o instrumentalizaciji pluća. I jeste” – beležio je Đula Ilješ 1939. godine. Slučajno sam naišao na ovu rečenicu, ali uviđam da je, po pravilu, slučajnost najbolji putokaz. Šta li me čeka u Pešti? Rečiti, naglašeni uzdasi? Jadikovke, žalopojke? Nedoumice? Slutim već šta me čeka. Jedna zemlja uzdržanog daha. Pričaćemo o tome da će se nešto desiti, mada niko ne zna šta je to nešto. To nešto može da bude bilo šta.

U telegrafskom stilu

Vesti iz Erdelja. Na izborima u Rumuniji Demokratski savez Mađara u Rumuniji nadmoćno je ostavio iza sebe manjinske partije koje su uživale podršku Fidesa, vladajuće stranke premijera Viktora Orbana. Slično se desilo i u Slovačkoj. A u Vojvodini, Savez vojvođanskih Mađara nikad nije zabeležio tako slabe izborne rezultate kao sad, sa svesrdnom podrškom Fidesa. Ovi primeri su više nego dovoljni da bi se pristupilo ozbiljnijim analizama prilika u manjinskim zajednicama. Što, dakako, ne znači i otvaranje nekog širokog fronta prema Fidesu, jer poznajem ne mali broj ljudi koji su uverene pristalice Fidesa u Mađarskoj, ali ovde, kod kuće, u Vojvodini, ipak nisu glasali za partije koje je Fides podržavao. Zašto? Možda je reč o tome da periferija čuva dostojanstvo? Glasovima, ili uzdržanošću od glasanja. Zavisi od čoveka.

Junačenje – s merom

Na međunarodnom brzom vozu Avala, na relaciji Budimpešta – Novi Sad sedim u kupeu s trojicom studenata – vojvođanski Mađari – koji takođe putuju u Novi Sad. Jedan od njih je iz Sente, preostala dvojica su iz Subotice. Bili su u nekoj letnjoj koloniji u Mađarskoj, sad žure u Novi Sad, počinju ispiti na fakultetima. Ne osećaju se dobro u Novom Sadu. Ali ne osećaju se bolje ni u Senti, štaviše ni u Subotici. Beskrajno im je žao što nisu uspeli da se dokopaju neke peštanske stipendije, a njihovi roditelji nisu u situaciji da pokriju troškove studiranja u Budimpešti, pa su tako, kako kažu, spali na novosadski Univerzitet. Jedva čekaju da završe studije, čim se dočepaju diplome, ni jedan dan se neće dvoumiti, preseliće se u Mađarsku. Ako bi to iz bilo kojeg razloga bilo nemoguće, imaju i rezervno rešenje: odlazak na Zapad. U bilo kojoj zapadnoevropskoj zemlji, s fakultetskom diplomom, tvrde ovi momci, neće biti problem da uštede toliko novca da, pod starost, kupe sebi u Pešti neki stan. I ne pada im na pamet da se vrate u Vojvodinu. Oprezno se raspitujem za razloge njihove averzije. Pošto nisu krili svoje opšte nezadovoljstvo, odgovor su formulisali u jednoj kratkoj rečenici: u Vojvodini nikad neće moći da budu pravi Mađari. Pa su odmah potom prešli na priču o Trijanonu. Sve upadajući jedan drugome u reč kleli su se da od svojih namera, i uverenja, neće odustati. Čim diplomiraju, ponavljali su, povećaće, bar za tri, broj onih koji su emigrirali iz ove zemlje. I usput su, naveliko, grdili Srbe i, naravno, one Mađare koji nisu dovoljno Mađari, nego su janičari. Nisu štedeli, naravno, ni Jevreje. Moji saputnici, ti mladići, deklarisali su se kao nacionalni radikali. Ili radikalni nacionalisti. Nisam komentarisao. Zurio sam kroz prozor, u ravničarski pejzaž. Nisam imao volje da se upustim u raspravu sa njima. U Subotici su u kupe ušla dva mladića, obojica Srbi, i oni su putovali, na ispite, u Novi Sad. S obzirom na to što sam do sada čuo, uplašio sam se da će doći ako ne baš do konflikta, ali do sporečkanja. Međutim, desilo se čudo. Mađarski mladići su se najednom prepodobili, postali su čak super lojalni. Ne bih ni pominjao ovu epizodu mog povratka iz Pešte, da se svaki čas ne susrećem s metamorfozama ove vrste. Dobar deo ovdašnjih mađarskih političara u Pešti drže žestoke patriotske govore, ili se kočopere na stranicama subotičkih novina, ponavljaju borbene slogane, ali čim se nađu pred mikrofonima srpskih medija, pretvaraju se u multikulturalne džentlmene. Posle svega, zar ne, uopšte ne iznenađuje što je Knut Velebek, visoki komesar za nacionalne manjine Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju, izrazio u svom izveštaju zadovoljstvo s položajem nacionalnih manjina u Vojvodni – uključujući naravno i mađarsku manjinu. Evo kuda vodi veliki radikalizam.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 23.06.2012.

Peščanik.net, 23.06.2012.