Za ovo podsjećanje je kriv Peščanik, jer je objesio na svoj portal govor Feralova urednika Predraga Lucića sa otvaranja aktualne izložbe be-ha umjetnika o srebreničkoj tragediji u Splitu. Lucidni Lucić poručuje kako umjetnost mora čuvati sjećanja na 8372 pobijena na stratištima oko Srebrenice. To mogu, dakako, samo njihovi najbliži, ali i umjetnici, na svoj način, što i čine oni koji drže do sebe, a činit će i dalje, pa kada više i ne bude preživjelih svjedoka ovog i sličnih bezumlja u našoj prebogatoj nekrofilskoj povijesti . Ali, na novinarima je da tragaju za slučajno preživjelim svjedocima ovakvih tragedija, dok ih još ima živih, ma gdje da su. Potpisniku ovih redova se u tom smislu posrećilo, upoznao je u Njemačkoj dvojicu preživjelih Srebreničana, Safeta V. i Rešada Mujića, kao i mnoštvo žena i djece iz Srebrenice, bez muževa i očeva, dakako …
Kriv što je živ…
Ni danas ne znam zašto sam baš ja preživio, a drugi nisu, opore su riječi Safeta V, koji je proveo četiri mjeseca u logoru u zemlji Srbiji, Se-Re-Ji, tako se te 1995. godine valjda zvala nekoć velika zemlja. Safeta je nakon ta četiri neljudska mjeseca otkrio i na kraju spasio Međunarodni crveni križ, inače ne bi bilo ove priče. Safet V. stanuje, u stvari, u mom susjedstvu/komšiluku u B, ali se ne viđamo i ne komuniciramo često, skoro nikada, u stvari, njemu je nelagodno, on se pravi kao da se ne poznajemo, kao da jedne prigode nije ni izgovorio ove riječi, kao da mu nisam odnio kući ono što je potom izišlo u bosanskim novinama o njemu i srebreničkoj muci… Mogu samo pretpostaviti Safetove muke, traumu proživljenog ispisanu u svaki njegov grč, kojoj uopće nije bilo potrebno još i dodatni prećutni prijekor nekih njegovih bezosjećajnih zemljaka, koji mu poručuju pogledom kako je kriv što je živ, jer kako se to, pobogu, mogao baš on spasiti iz logora u Srbiji, kada drugi nisu, a ako ga je i oslobodio IRK onda je sigurno izdao. Šta izdao, koga izdao, kada je svemu bio ionako kraj, ova vrsta bezdušnosti i ne pokušava odgovoriti. No, ostavimo se njih, tih malih duša, koje govore u kategoriji Mi i kada govore o patnji drugih, a nisu propatili. Safet jeste…
Bilo nas je 400 ljudi u logoru Mitrovo polje u Srbiji, ispripovijedao je jedne prilike Safet, mene su priveli 22. augusta u taj logor, pod drugim identitetom, i pod brojem 40.
Safet je, u stvari, gladan i očajan nakon bijega iz Srebrenice i višednevnih lutanja i masovnih pokolja u srebreničkim šumama uhvaćen na malozvorničkom mostu između BiH i Srbije, s dva kruha pod miškom, koji su ga i odali otkuda je i šta je.
Evo, uostalom, Safetovih riječi, zabilježenih u novinarsku bilježnicu prije dvije i pol godine: Saslušanja i premlaćivanja su trajala svaki dan i svaku noć. Moje je tijelo bilo potpuno pocrnjelo od zadobijenih udaraca. Udarali su nas najčešće nekim drvetom dugim metar i po. Spavali smo na betonu i tek poslije posjete Crvenog križa dobili smo deke za spavanje. Po 20 puta dnevno smo se morali krstiti i pjevati četničke pjesme. Hranu smo dobijali tek toliko da bi preživjeli – ucrvan grah, rižu i grašak, kao i krompir koji nije ličio na krompir. Dvanaest ljudi je moralo dijeliti 750 grama kruha. Za piti smo dobijali šoljicu čaja, koji kao da je bio slan. Morali smo se oprati za 10 sekundi. Odlaženje u WC je bilo dalje poniženje. Njihovi inspektori su me prisiljavali da priznam silovanje djece i srpskih žena, stvari koje ja nisam ni pomislio, a kamo li uradio. Po izlasku iz logora imao sam 52 kila. Ne znam šta da kažem, zaboraviti ne mogu. Moje misli su još smetene. Mogu da kažem samo da mi je poklonjen drugi život, iako u Njemačkoj živim u neizvjesnosti, pod prijetnjom izgona. Život, ipak, ide dalje, moramo dalje živjeti… Moram još kazati da iz mog najbližeg okruženja, gdje sam prije živio, Džemal Mašić nije izišao sa svojih pet sinova, nije izišao ni Džamil Salihović sa svoja četiri sina, Muhinović Feho je izišao, ali su mu sinovi pobijeni… Nema kraja ovoj priči…, pripovijeda rezignirano Safet V.
Njega se, kako je pomenuto, implicite okrivljuje među bezdušnim Bosancima i Bošnjacima, onima, dakako, koji su na vrijeme i bez većih gubitaka zbrisali iz BiH, da je propjevao u logoru u Srbiji, pa Safetu i ne preostaje drugo do da živi povučeno, sam sa sobom i svojim mislima. Koliko su takve optužbe bezmislene ne treba ni govoriti. Implicitna bezdušnost koja izvire iz njih može se mjeriti, pak, s totalnim nijekanjem postojanja ovih logora i/ili mučenja u njima u srbijanskim medijima. Ovi su logori bili, ako se slučajno ponekad i pomenu, humana prihvatilišta, o čemu, jel te, upravo svjedoči podatak da je oko 400 srebreničkih logoraša izmješteno u treće zemlje, uz pomoć Crvenog krsta. Tako, ili nekako slično, je jedne prilike argumentirao i onaj nesretnik sa “šarenog kanapčeta”, S. M, koji je otišao prije nego što mu se mogla izreći presuda u Den Haagu. Istina je, odista, da su u neka doba pušteni i raseljeni svi oni Srebreničani iz logora u Srbiji koji su imali nekoga u svijetu da im doturi vizu, ili je neka, recimo nordijska, zemlja bila spremna pružiti im uočište. No, do tog momenta su Srebreničani još jednom prošli inferno, sve su prilike baš onako kako je to opisao Safet V, koji je, također, oslobođen uz pomoć IRK i potom proveden u B, do kojeg su mu drugim putovima već bili dospijeli žena i djeca. Bilo oficijelno logora Mitrovo polje, i nekih drugih, ili ne bilo, oni su ostali zapisani na Safetovom tijelu i u njegovoj duši, i zovu se trauma za cijeli život…
Prvi put u Srebrenici poslije 10 godina
Prije četiri nedjelje sam identifikovao mog oca Aliju. Zaveden je kao iskopina pod brojem 635 iz masovne grobnice u Zvorniku, ove sam riječi Rešada Mujića zabilježio, također, prije više od dvije i pol godine, baš neposredno uoči desete tužne obljetnice srebreničke tragedije. Ja sam imao potrebu da sve to vidim, nabio sam rukavice na ruke i … Kako može onaj Mašović da radi ovaj posao? Hrpa kostiju i ostaci odjeće. Nema glave, nema ruku, nema ni svih pršljenova, ali neću da čekam, možda ostale kosti neće nikada biti pronađene. I moj daidža, brat od majke je sada identifikovan. Mnogi drugi još nisu, nažalost. U očevom zavežljaju je i jedna sintetička čarapa, donji veš, napravljen od padobrana, kojim su nam avioni iz Frankfurta spuštali hranu, njegov kaiš i hlače… Dao sam krv prije godinu dana u Düsseldorfu, pa su na osnovu DNK-analize utvrdili da su očeve kosti nađene, tim je riječima započeo svoju ispovijest 47. godišnji Rešad Mujić, kojeg prijatelji zovu Rešo, o najtežem trenutku u njegovom životu, a bilo ih je da se ne ni nabrojati ne mogu.
Razgovaramo u mojoj kući, Rešo smireno savija cigaretu, prinosi je usnama, oliže je lagano prije nego što je zapali, da dulje traje, valjda, a meni se učini da prekoputa mene sjedi i sa mnom razgovora Marinkovićev junak iz pripovijetke Ruke, ne znam mu više ime.
Tvoje zavijanje cigarete odaje Tvoj karakter, Tvoju mirnoću, otkuda to, poslije svega, kažem tek da probijem led.
A Rešo, koji govori tiho, tek da se može čuti, kaže: Nisam ja miran, ponekad buknem, ali dao bih svakom pola litra krvi komu treba, bez obzira ko je…! Potom je uslijedilo njegovo kazivanje, s biološkim i psihološkim pauzama, u svakm slučaju ljudski nepatvoreno: Bio sam od rata 30 puta u Bosni, ali ne mogu da poželim da odem tamo gdje sam rođen. Ovo će biti prvi put od 11. jula 1995. godine da idem tamo, u svoj rodni kraj u kojem više nikada neću živjeti. Kad se jednom izgubi povjerenje teško ga je povratiti. Kakva je moja budućnost tamo? Najteže je onome ko je izgubio nekoga svoga. Sve se drugo može nadoknaditi, zemlje ćemo ponijeti koliko se zalijepi za cipele. Ali, kad majka plače za sinom, sestra za bratom, to su teške stvari, teške… šta ću ja tamo, moji su svi pobijeni. Pobijeno je samo 13 mojih Mujića, otac, tri amidže, dva njihova sina… Pobijeni su i četiri sina od Zukić Huseina i on peti, četiri sina Zaima Porobića i on peti… Ponekad mi svi pobijeni dolaze pred oči, s onog spiska od 8.000 makar njih 4.000 sam morao poznavati. Trajalo je dva sata da se polijepe ovi spiskovi sa imenima i prezimenima osam hiljada ljudi, koliko li je trajalo da se svi oni pobiju? Namjeravam ići u Srebrenicu 06. jula iz Njemačke, a 08. jula kreće kolona od Crnog vrha kod Kalesije, sve pješice preko šume, kako bi 11. jula stigli u Potočare na dženazu… Jedanestog jula 1995. godine sam se rastao sa mojim ocem, on je otišao u Potočare da zatraži zaštitu od UNPROFOR-a. Sahranit ću ga ovog 11. jula u Potočarima, zajedno s drugim u međuvremenu identifikovanim tijelima. Nisam bio tamo, ne znam koliko je ljudi već sahranjeno, ali sad ću kamerom bilježiti sve. Pokušat ću izdržati ta tri dana bez hrane, tri dana nisu ništa… Kad sam izlazio na slobodu u julu 1995. godine izdržao sam 24 dana bez mrvice kruha. Tri dana nisu ništa…, zaustavi se Rešo na trenutak, umorio se, ali i da bi pripalio novu cigaretu:
Bio sam jedino dijete mojih roditelja, morao sam ostati u Srebrenici. Srećom su žena i sin i kćerka zadnjim autobusom izbjegli u Sloveniju, pa potom u Njemačku. I majka se spasila, sada je bolesna i sama. Kada sam poslije dvadesetsedmodnevnog marša stigao na slobodnu teritoriju i malo se opravio krenuo sam za njima. Sa crvenim pasošom, dakle ilegalno, švercerskim kanalima preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske do Slovenije, pa pješice preko Alpa u Austriju… Kada sam stigao u B. nisam mogao podnijeti normalnost, da se svaki dan ima jesti, da ljudi normalno žive…, kratko i jezgrovito je sažeo Rešo dramu ilegalnog dolaska traumatiziranog čovjeka u nepoznatu zemlju. Pa se, nakon male stanke, vrati u ono vrijeme ranije i strašno: Djecu su otimali od majki, djecu od 13, 14 godina. Kazna će ih stići kad-tad. Kriv je svijet koji je sve to dozvolio. Hvala Bogu da nisam isti kao ubice. Iako sam pripadao vojsci nisam činio zločin i ne bih nikada. To je bio stvarno zločin, u jednom danu pobiti tolike ljude. Ona slika sa šest ubijenih mladića je samo kap u moru. Gdje su ostali? I oni su ubijeni na isti način, najružniji mogući način. Teške stvari…, već se zamorio Rešo, ali nastavlja, po meni je zločin zaboraviti zločin. Moraju se oprostiti neke stvari, ljudi se povezuju, ali zaboraviti se ne smije! Gledajte kako ovdje ljudi žive, različite boje kože, niko nikoga ne dira, a kod nas? Bolje je godinu dana pregovarati nego jedan dan ratovati…
O svom putu iz pakla Srebrenice do slobodne teritorije, dugom 100 kilometara, za koji mu je bilo potrebno 27 dana, dragi dobri čovjek Rešad Mujić, inače, nerado govori, samo ako baš mora ili kada se previše rastuži. Uz mnogo muke je nagovoren na kraju da javno svjedoči na jednoj izložbi o srebreničkoj tragediji, zapravo zakašnjeloj komemoraciji, kojoj je nazočio i ovaj novinar. U najkraćem, Rešo je posvjedočio kako su očajni Srebreničani, njih 13 do 14.000, tih sudbonosnih julskih dana 1995. godine, krenuli u kolonama, sluteći smrt ovako ili onako:
Iz moje kolone su preživjeli samo još dvojica…, kazat će tijekom javnog svjedočenja u B. Rešad Mujić, ja sam imao sreću da preživim, ovo je garderoba moga oca…
I, uistinu, na panou iza njega na ovoj komemoraciji umorenim Srebreničanima nalazile su se – pored bezdušnih Benetovih improvizacija i manipulacija – i fotografije krvavih ostataka odjeće njegova oca (hlače, kaiš, jedna sintetička čarapa, donji veš), ono što se našlo uz zemaljske ostake oca Alije, kojeg je Rešo nedavno identificirao “bez glave i bez ruku”…
Na putu smrti Rešo i njegovi rođaci su vidjeli na svakom koraku raznijeta tijela, ranjenike, izbezumljene ljude. Jedan iz kolone je prišao nepomičnom tijelu, priča Rešo, i uzeo glavu mrtvaca u ruke, iako smo ga upozoravali da ispod tijela može ležati mina. No, on je samo kazao: Ovo je moj sin… .
Ovako sam zabilježio tadašnje Rešino svjedočenje: Gazili smo po leševima, na sve strane mrtvi i ranjeni, još živi, a u stanju raspadanja… Iz raznih pravaca su pristizali očajni ljudi, formirala se kolona, neko je naredio da nosimo ranjenike sa sobom. Bilo je 50 do 60 ranjenika. Upali smo u četničku zasjedu. Razbježali smo se, ranjenici su ostali, prepušteni četnicima… Četnici su nas potpuno opkolili. Očajni ljudi su se spremali na predaju. Formirali smo grupu za pregovore od četiri, pet ljudi. Jedan od nas, Nazif Brkić, je prepoznat od strane nekog četnika iz Bratunca, koji mu je rekao: Otkuda ti ovdje, jebo te Alija… Nemojte da nas dirate, nismo ništa krivi, govorili smo, a oni su uzvraćali – a ko je pucao oko Srebrenice? Postrojili su nas. Prvo su odvojili jedan dio bliže šumi za streljanje… Usne su mi se zaljepile, brada je počela da još jače podrhtava. Čuli smo komandu da se puca po nama. Od straha sam se umokrio. Osuo se rafal, počeli smo bježati, sletio sam niz neku strminu, pa potom u šumu. U njenom podnožju smo našli veliki broj izbezumljenih ljudi. Posvuda mrtvi i ranjeni, koji jauču. Muslimani, balije, do jučer ste bili Srbi, a sada ste srpska otpad, predajte se, dovoljno je da podignete samo komad platna…, čulo se u našoj blizini. Ljudi se počeli meškoljiti, pa su se na kraju predali. Svi su pobijeni. Ja sam odlučio da se nikada neću predati. Ostao sam sam. Hrabrio sam se, sve će biti dobro. Nakon dugog lutanja sreo sam čovjeka, koji nije imao ništa, morao je biti naš, krenuli smo zajedno i lutali cijelu noć. Ujutro smo prešli Kravičku rijeku i sreli grupu ljudi, jedan od njih je bio 10 puta izboden nožem, pa tako pušten. 15. jula smo ušli u selo Burnice. Živjeli smo od šumskog voća, pekli divlju svinju, malo smo se opustili. Pojavila se grupa vojnika, koja je s razdaljine od 70 do 80 metara tvrdila da su naši iz Tuzle, da su došli da nam pomognu, ali bili su četnici. Razbježali smo se. Nakon silnih lutanja smo krenuli u pravcu Kasabe. Opet smo bili u njihovom okruženju, čuli smo i njihovu motorolu. Našli smo na rijeci starca cijelog izranjavanog od bombe, raspadao se. Ostavili smo mu pištolj da sam sebi presudi… Između Kasabe i Konjević polja, kod Kaldrmice, konačno smo prešli asfalt i ušli na komadić slobodne teritorije. Bio je to 15. dan našeg probijanja. Tu smo ostali sedam dana. 22. ili 23. dana smo krenuli dalje. Ja sam bio u grupi sa još četvoricom i niko nije znao kuda idemo. 04. augusta smo se obreli kod jednog potoka i tu nas je zatekla grupa naših momaka iz Žepe. Konačno slobodni… Braći i sestrama bi poručio da ne zaborave. Allah će nas za to nagraditi…
…Po povratku iz Srebrenice Rešo mi je, inače, samo kratko kazao da je učestvovao na simboličnom maršu smrti, ovaj put u pravcu Srebrenice, te da će to činiti svake godine u julu dok je živ. Sahranio je oca Aliju “bez glave i bez ruku”, takva mu bila sudbina. Nikad se neće vratiti živjeti u Srebrenicu, možda negdje drugdje u Bosnu. U nevoljenoj tuđini vodi smiren život, radi puno i ode ponekad u ribolov.
Zarađujem skromno, ali dao bih – kad bih imao – firmi u kojoj radim još toliko samo da me i dalje pusti da radim. Dok radim, naime, ne mislim na ono što sam proživio…
Moju patnju nema ko da čuje …
Trauma. Pojam trauma dolazi iz grčkog jezika i izraz je za ranu. Dok u medicini trauma i nije drugo do znak za povredu, nanijetu spolja, u psihologiji je trauma izraz za stanje izazvano spolja, ali koje pogođenu osobu stalno iznova povređuje. Psiholozi govore o doživljaju visokog intenziteta u obliku pravoga šoka. U pravilu, traumatski doživljaj znači ujedno i prekid s dotadašnjim životom, odnosno stanje totalne nesigurnosti, ispunjene nekontroliranim strahovima, razmišljanjima o smrti, osjećajem bespomoćnosti. U krajnjem, kažu psiholozi, traumatični doživljaj povređuje ili razara tijelo i psihički i fizički…
U takvom nekakvom stanju moraju biti i Safet i Rešo i drugi preživjeli Srebreničani. U stanju totalne iskorijenjenosti, izgubljenosti i povređenosti. Why, vrište njihove neizgovorene riječi do u Nebo. U stanju su bespomoćnosti, takvomu da pomoć i ne traže i kada im je neophodna. Za njih se tek tu i tamo interesiraju pojedinci i organizacije, nažalost uglavnom strane, koje su se spremne založiti za njihovo psihičko ozdravljenje, ako se o tomu može uopće govoriti. Za njih se, na žalost, interesiraju i domaći političari, ali samo kako bi u pravilu zlorabili njihovu muku. Rijetki preživjeli odrasli muškraci, ali brojne majke i supruge, nene, unuci i djeca umorenih Srebreničana žive sa svojim bolom u njihovim osamama. Kako je rečeno, u svijetu i ako su imali sreće ponetko se i brine za njih, pruža im pravnu ili terapeutsku pomoć, a ako ne – kakav je najčešće slučaj u BiH – prepušteni su sami sebi i svojoj neizliječivoj muci.
Nigdje im, zapravo, ne može biti više dobro, lagodno i ugodno, oni su zauvijek u mislima s ona Lucićeva 8.372 umorena, čija imena putuju izložbama. Na jednoj od takvih izložbi sam zabilježio i riječi Sabahete K: Bože dragi, zašto sam se uopšte skrivala od granata? U ratu sam izgubila i muža i brata i djevera, jednu tetku, nenu su mi zapalili. Samo ljudi koji su bili u Srebrenici znaju kako je to bilo. Moj život je puko preživljavanje, bolestima ima lijeka, ali praznoj duši nema… Moj otac je odmah završio u logoru u Bajinoj Bašti, pa su moj muž i ostali muškarci iz sela krenuli kroz šumu u pravcu Srebrenice. Među njima je bio i moj brat od 12 godina. Svi su nestali, Srbi su ih ubili. Zašto je morao biti ubijen dječak od 12 godina? Rastanak sa suprugom je bio pretežak. Rekao je djeci: Slušajte majku, možda se posljednji put vidimo! Muža su uhvatili, vratili ga u Skelane, gdje tragično završava. U izbjeglištvu u Sloveniji sam saznala da su mi ubili i amidžu i strinu. Ne smijemo ih zaboraviti… Nakon svih mojih patnji, nakon što sam saznala da su mi muž i dva brata ubijena, da je najmanje 20 članova moje familije stradalo, …nakon sve te tragedije, obolijeva mi sin u izbjeglištvu u Sloveniji… Dva puta mu je visio život o koncu… Nakon toga dolazimo u B. Ovdje nikog nije interesovalo ko sam i odakle sam došla, ili šta sam proživjela…Ipak, dali su nam osnovne, ljudske uslove za život… Teško je,…jako teško i neopisivo. Ja znam da sam ja psihički bolesna i da mi je potrebna pomoć. Moja djeca ne pričaju sa mnom na tu temu, jer me vide kako patim i jer misle da bi mi bilo još teže kad bi me nešto pitali. Moj stariji sin je nedavno dobio izvještaj od Crvenog križa, u kojem je opisano kako je moj muž stradao. On je uspio da prebjegne u Srbiju, ali su ga tamo uhvatili, vratili u Skelane i mučenički ubili. Sin je na to samo rekao da ima vremena i da on neće zaboraviti kako su mu ubili oca…
Berlin,
Peščanik.net, 30.06.2008 – 24.01.2008.