Među medijskim profesionalcima u Bosni i Hercegovini, ali i među zahtjevnijom publikom, hrvatske dnevne novine dugo su važile za ubjedljivo najbolje na ovom jedinstvenom jezičkom prostoru što se prostire od Sutle do malo iznad Skoplja. Da sam dobio samo po jednu konvertibilnu marku svaki put kad bih od poznanika, kolege ili prijatelja čuo kako je dobar (šta dobar; odličan!) zagrebački Jutarnji list, obogatio bih se. Nije mi se rijetko desilo, naročito subotom, da već oko podneva jedva nađem (a ponekad i ne nađem) Jutarnji list na travničkim i sarajevskim kioscima. Makar čisto sumnjam da tiraž koji prodaju u Bosni i Hercegovini ima ikakav signifikantan procenat u ukupnom tiražu Jutarnjeg lista, njegova popularnost kod određene publike u BiH pokazuje da dobri tekstovi, makar i ne pretjerano povezani s lokalnim kontekstom, još traže i nalaze svoju publiku. (Priča s Večernjim listom u Bosni i Hercegovini je nešto drukčija, prije svega zato jer ova novina ima svoje bosanskohercegovačko izdanje, različito od onog u Hrvatskoj.)
U posljednje vrijeme, međutim, pohvale hrvatskim novinama, generalno, a i Jutarnjem listu, prilično su urijedile. I zbilja, ako uporedimo Jutarnji list u posljednjih nekoliko mjeseci sa Jutarnjim listom od prije nekoliko godina, mogli bismo doći do dojma da to više uopće nije ista novina. Jest, zaglavlje je isto, jest nekolicina najjačih kolumnista još istrajava, ali cijeli koncept je se drastično pomjerio ka tabloidizaciji. Uostalom, ne mora čovjek ni previše čitati između redaka da bi u tekstovima najboljih autora Jutarnjeg lista otkrio dubinsko nezadovoljstvo koncepcijom novine za koju pišu. A prije nekoliko sedmica, u javnost je dospjela informacija da su upravo neki od najpoznatijih novinara Jutarnjeg lista, Globusa i Slobodne Dalmacije uputili pismo Nini Paviću, većinskom vlasniku Europapress holdinga, izdavača svih ovih (i mnogih drugih medija). Prema jednom sažetku ovog pisma, u njemu se za navedene EPH-ove medije kaže da “hotimice odvlače pažnju javnosti sa sve teže društvene i ekonomske situacije, prema suštinski sporednim atrakcijama i rubnim efektima krize; umjesto žurnalističke sistematizacije političkih procesa i njihovih aktera, one radije stvarnost individualiziraju kroz dnevnu prizmu Crne kronike, pritom ionako namijenjene manje umreženim likovima ili, pak, nevladinim aktivistima; te (…) povrh svega daju izrazitu prednost poslodavcima naspram radništva, s obzirom na krizu i rastuću nezaposlenost”.
Koliko je ovdje tajming znakovit, teško je reći, ali prošle su sedmice javno objavljene brojne SMS poruke koje su razmijenili suvlasnik EPH-a Nino Pavić i (danas pokojni) vlasnik Nacionala Ivo Pukanić. Puno je tema koje bi analiza ove prepiske mogla otvoriti, ali ja ovdje želim, i to u bosanskohercegovačkom kontekstu, prokomentirati tek neke stavove iz jučerašnjeg teksta Nine Pavića objavljenog u Jutarnjem listu. Naime, na duplerici jučerašnjeg Jutarnjeg lista, na stranama 28 i 29, dakle, na mjestu rezervisanom za centralni komentar dana objavljan je tekst Nine Pavića “13 teza o novinarstvu u Hrvatskoj”. Tekst je nastao konkretnim povodom i obrađuje, kako mu i naslov kaže, tematiku “novinarstva u Hrvatskoj”, a ipak je iz više razloga interesantan i iz bosanskohercegovačke perspektive. O opskurnoj praksi objavljivanja privatnih SMS-ova uz “mucajuće lamentacije o pravu javnosti da zna sve, baš sve” moglo bi se također govoriti i kod nas, kao i o (o)lakoj političkoj instrumentalizaciji internetskih portala, ali to možda ostaje za neki drugi put. Značajnije je citirati Pavićevo obrazloženje zašto u vrijeme Pukanićeve hajke na njega ovom nije odgovarao istom mjerom: “Kad se, naime, novine počnu baviti sobom i obračunavati s konkurencijom, uvijek sam to ponavaljao kao mantru, počinje njihov kraj.”
Da, Pavić je u pravu; kad se novine počnu baviti same sobom i obračunavati se s konkurencijom, tu počinje njihov kraj. Ipak, koliko god da je tačno da iz Pavićevih izdanja Pukaniću nisu odgovarali istom mjerom, to ne znači da se pokojnog Pukanića u Globusu ili Jutarnjem listu uopće nije spominjalo. Ključna razlika se ticala nivoa argumentacije, odnosno zanata. I tu se priča počinje opasno ticati Bosne i Hercegovine. Kad se kod nas govori o medijskim ratovima, ne treba zaboraviti pitanje nivoa argumentacije, odnosno zanata, kao ni vrlo jednostavan test demokratičnosti medija: ima li u njemu međusobno disonantnih tekstova. Koliko god da je Jutarnji list, recimo, gurao Horvatinčićev projekat protiv kojeg je ustao nevladin sektor u Zagrebu, njegovi su se najprepoznatljiviji kolumnisti tom projektu suprotstavljali. U analizama medijskog stanja, najčešća i često najpogubnija greška jest identična famoznoj političkoj mantri navodno apolitičnih: Svi su oni isti. A nisu svi isti, ni u politici, ni u medijima, makar jedan medij i jedna politička partija u Bosni i Hercegovini jesu – isto.
Oslobođenje, 30.03.2010.
Peščanik.net, 30.03.2010.