- Peščanik - https://pescanik.net -

Istina, nada i svetlost

Ubrzo nakon terorističkih napada 11. septembra, izraz moralna čistota (moral clarity) stupio je na političku pozornicu s desna. Uglavnom su ga upotrebljavale pristalice Bušove administracije, za koje je zloglasni govor o „osovini zla“ bio primer moralne čistote – a bio je primer hvalisave nesposobnosti zaslužne za podrivanje iranske opozicije, podsticanje nuklearnih ambicija Irana i Severne Koreje i pripremanja terena za katastrofalni rat u Iraku. U Americi je taj izraz postao još popularniji uoči izbora 2004, koji za republikance nisu predstavljali samo pobedu njihovog kandidata, već i pobedu moralne čistote. Birači su, po njima, odbacili bledog i neodlučnog Kerija i izabrali čoveka koji govori ono što misli i bez oklevanja brani moralne vrednosti: bilo da se radi o vojnim pohodima ili o domaćim sukobima u kulturi.

Ljudi izvan Amerike nisu ovo sasvim dobro razumeli, ali milioni Amerikanaca su bili zgroženi time što Bušova administracija koristi frazu u kojoj obe reči poprimaju izopačeni smisao. Šta je bilo moralno u silnim lažima i skandalima koji su pratili rat? Da li je bilo ičeg čistog u režimu koji je hladnokrvno primenjivao torturu, a bio šokiran idejom istopolnih brakova? Ali ako samo otpišemo desnicu i njeno pozivanje na moralne vrednosti, to znači da zaboravljamo šta ona nudi. Njeni partijski vojnici su se ponašali besprizorno, ali javno su zagovarali ideju ispravnosti za koju je levica bila prestala da se bori. Možda je insistiranje desničara na moralnoj čistoti lišeno sadržaja, ali to ne znači da je ono beznačajno: i prazni koncepti su ipak koncepti u potrazi za primenom. S druge strane, te koncepte je obesmislila levica. Većina onih koji su spremni da javno govore o univerzalnim moralnim katagorijama su konzervativci.

Desnici nedostaje nešto važno: stid. Njeni partijski vojnici zloupotrebljavaju reči poput zlo i junaštvo, ali se ne boje da ih izgovore. Plašeći se pojednostavljivanja, a još više kiča, levica obično izbegava reči kao što su istina i plemenitost, ali i legitimno i napredak, koje bi trebalo da budu zamene za njih. Ako se uopšte koriste, obično se stavljaju pod navodnike, kako bi se jasno pokazala distanca govornika prema njima – krajnje postmoderni potez – da slučajno neko nešto ne shvati ozbiljno.

Odluka da odložim jedan drugi projekat da bih napisala knjigu Moralna čistota (Moral Clarity) bila je podjednako motivisana besom i nadom. Gnev je bio usmeren ka onima koji su okupirali ključnu moralnu teritoriju; a nadala sam se, imajući u vidu ono što sam naučila iz etike i političke filozofije, da ćemo tu teritoriju, koju smo tako sramno predali, uspeti da povratimo. Bušova administracija je uzurpacijom moralnih koncepata samo ubrzala proces koji je na levici već decenijama bio u toku. Taj proces se odvijao pod dejstvom različitih sila: zabrinutosti zbog evrocentričnog univerzalizma koji zanemaruje druge kulture, ostataka marksističkog uverenja da su moralne vrednosti samo paravan koji skriva klasne interese, očajanja zbog činjenice da je Sovjetski Savez zaista bio imperija zla. Međutim, za mnoge je retorika Bele kuće bila kap koja je prelila čašu: ako su to moralne vrednosti, bolje da ih potpuno zaboravimo. Neki su ukazivali na sličnosti Bušove i Bin Ladenove retorike. Da li su moralne vrednosti išta više od nadgornjavanja dogmata i zatucanih fanatika, rukovođenih verom a ne razumom?

To je razumljiva reakcija, ali njome se zanemaruje činjenica da svi ljudi imaju neke moralne potrebe. U njih spadaju: potreba da pokažemo divljenje ili gnev, potreba da odbacimo eufemizme i nazovemo stvari pravim imenom. U njih spada i potreba da svoje živote shvatimo kao priče koje imaju smisla. Tako svet za nas dobija smisao i to je glavni izvor ljudskog dostojanstva – bez njega su naši životi bezvredni. U stvari, mi smo prinuđeni da svet posmatramo u konteksu morala. Zahtevi za moralnim vrednostima i jesu tako uporni, jer ljudi osećaju da na to imaju pravo. Oni koji ne pronađu čistotu morala, verovatno će se zadovoljiti mnogo opasnijim moralnim čistunstvom.

Prvi korak u preuzimanju jezika morala u progresivne svrhe jeste da pokažemo da se moralne potrebe možda unapređuju religijom, ali da to nije ono što ih održava. Naprotiv, moral je utemeljen u samoj strukturi razuma. Moralno preispitivanje i politički aktivizam počinju upravo tamo gde prestaju razlozi. Kada dobri ljudi pate a zli napreduju, počinjemo da se pitamo zašto je to tako. To je zajedničko i vernicima i ateistima. Ateisti ne mogu tako lako da zanemare moral kao što mogu religiju, jer su moralni principi pretpostavljeni verskima. Ni vernici ne mogu da zamene moralno rezonovanje verom: religija im možda pomaže u potrazi za moralnim vrednostima, ali ona nije pokretač te potrage.

Ovo pre svega možemo videti u samoj Bibliji – ako naučimo da je čitamo kako valja. Uzmimo na primer priču o Sodomi i Gomori, na koju se fundamentalisti stalno pozivaju kada govore o božjem gnevu. U stvari, Sodomljani nisu stradali zbog bluda i homoseksualizma, nego zato što su silovali i ubili dva putnika kojima je dobri Lot pružio utočište. Prema jednoj legendi, Sodomljani nisu bili prosto nemoralni, nego namerno amoralni: silovanje gostiju nije bilo slučajnost nego je bilo propisano sodomskim zakonima. U ovom slučaju, gosti su bili anđeli, što je dokazalo greh Sodomljana, ali bez obzira na to da li verujete u anđele ili u dobre običaje gostoprimstva, verovatno ćete se složiti da su sagrešenja Sodomljana bila neoprostiva.

Međutim, najvažniji deo te priče odigrao se pre toga. Bog svom odanom slugi Avramu otkriva kako namerava da uništi ta dva grada, a Avram se buni. Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; eda li sudija cele zemlje neće suditi pravo? Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mestu za onih pedeset pravednika što su u njemu? Pravedni bog odgovara da će poštedeti gradove ako u njima nađe pedeset pravednika. Može biti pravednika pedeset manje pet, hoćeš li za onih pet potrti sav grad? Avram se cenjka s bogom dok ne dođe do broja deset, i njegova hrabrost je dostojna divljenja. Spreman je da rizikuje izazivanje božjeg gneva zarad nedužnih ljudi koje lično ne poznaje braneći svoje principe. Ta priča nam pokazuje da se moralni sudovi ne donose jednom za svagda, već da su rezultat pažljivog odmeravanja razlika. Moralno rasuđivanje je sporo, konkretno i retko apsolutno. Pa ako je Avram mogao da natera boga da stane i razmisli o etici, niko od nas ne može biti oslobođen te odgovornosti.

Avramov osećaj za pravdu očigledno ne potiče iz božjih zapovesti. Postoji li danas za većinu nas, bez obzira na to odakle dolazimo, jedinstveni izvor moralnog rasuđivanja? U Moralnoj čistoti tvrdim da su za vernike koreni toga u Bibliji, a za sekularne čitaoce u Homerovim epskim spevovima. Oni su svoj najbolji izraz dostigli u često osporavanom periodu prosvetiteljstva. Moramo izbaviti prosvetiteljstvo iz klišea koji ga okružuju, naime: da se tokom prosvetiteljstva verovalo kako je ljudska priroda benevolentna i da je progres neizbežan, da je vera otrcani odgovor na pitanja prošlosti i da u tehnologiji leže svi odgovori budućnosti. Zapravo, ni u jednom periodu nije bilo više svesti o zlu, nijedno drugo doba nije ozbiljnije ispitivalo granice ljudskosti.

U prosvetiteljstvu na meti nije bila pobožnost, nego idolatrija i sujeverje; i ono se nije zasnivalo na uverenju da je progres nužan, već da je moguć. Uz malo strpljenja, možete pronaći neki osamnaestovekovni citat koji će na najgrublji način potkrepiti ove tvrdnje. O svemu se može pronaći drugorazredna misao. Ali ne morate biti naučnik da biste pronašli nešto bolje: treba se samo prisetiti Kandida i videti da su najgori napadi na prosvetiteljstvo došli iz središta samog prosvetiteljstva. Ideja da život po sebi nije dobar i jednostavan možda je bila novina za samog Kandida, ali ne i za njegovog tvorca, koji je napisao taj roman kao doprinos prosvetiteljskom pokušaju da ispita prirodu sveta. Međutim, kritičari poput Ajzeje Berlina ili Džona Greja ponašaju se kao da Volter i njegovi savremenici nisu napisali ni retka.

Zašto se okrećemo prosvetiteljstvu? Zato što nema bolje opcije. Odbacivanje prosvetiteljstva završava se ili predmodernom nostalgijom ili postmodernom sumnjom: tamo gde se sumnja u prosvetiteljstvo, ugrožava se moderna. Odbrana prosvetiteljstva jeste odbrana modernog sveta, zajedno sa njegovim mogućnostima za samokritiku i transformaciju. Ako ste posvećeni prosvetiteljstvu, posvećeni ste ideji razumevanja sveta kako biste ga poboljšali. Prosvetiteljstvo dvadeset prvog veka mora produžiti tamo gde je osamnaestovekovno stalo tako što će ukazati na opasnosti po slobodu mišljenja u našoj, ali i drugim kultrama, i širiti socijalnu pravdu osmišljavanjem stare kritike nepravde.

Tolerancija i skepticizam se često navode kao suštinski činioci prosvetiteljstva, ali oni nas neće daleko odvesti. Iako mogu da spreče zlo, teško da će nekome pružiti nadahnuće da čini dobro. Preuzimanje prosvetiteljstva podrazumeva novo preispitivanje vrednosti koje iz njega proizilaze, a njih ima barem četiri. Prva je ideja da sva ljudska bića imaju jednako pravo na sreću. Nekada se na bolest gledalo kao na božju kaznu, a siromaštvo je bilo nešto iz čega ćete se izbaviti na drugom svetu; tek nam je prosvetiteljsko razmišljanje omogućilo da te pojave sagledamo kao nešto što se može prevazići. Druga vrednost prosvetiteljstva je posvećenost razumu – ali ne kao karakteristika suprotna strasti, jer XVIII vek je bio razuzdan kao i svaki drugi, već suprotna slepoj poslušnosti i praznoverju. Treća vrednost je neobična, ali jednako važna: poštovanje Stvaranja i zahvalnosti zbog toga: šta god da je po vašem mišljenju stvorilo svet, bolje vam je da se prisetite da to niste bili vi. Nada, kao četvrta vrednost prosvetiteljstva, jeste ono što pokreće sve druge, ali ona nije isto što i optimizam. Nada ne predstavlja činjenično stanje, već se na njoj temelji delovanje. Ili: ako ste pesimista i verujete da je sve gore nego što je nekada bilo, teško da ćete uraditi nešto više povodom toga, osim što ćete uzdisati i odmahivati glavom.

Podnaslov moje knjige Moralna čistota glasi: Vodič za odrasle idealiste. Kada sam počela da je pišem, Barak Obama još uvek nije bio stupio na svetsku pozornicu; dok pišem ove redove, iranska opozicija koristi njegovu predsedničku kampanju kao model za svoju. Oni nisu jedini koji se nadaju da ovaj čovek može biti otelotvorenje idealizma, koji je iskren koliko i zreo – da se poslužimo Kantovom terminologijom. Po Kantu, idealizam je sposobnost da se jasno razluči ono što jeste od onoga što bi trebalo da bude. Kao Amerikanka i volonterka u Obaminoj kampanji, verujem da američki predsednik ponovo može biti simbol nečega što je svetu potrebno. Ali ako želimo da taj simbol ima efekta, moramo razmisliti o tome šta je to nedvosmisleno moralno u XXI veku.

Eurozine, 17.07.2009.

Original in English
First published in New Humanist 4/2009
Contributed by New Humanist
© Susan Neiman/New Humanist
© Eurozine

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 11.09.2009.

NAŠ TERORIZAM