- Peščanik - https://pescanik.net -

Istina o laži

Robin Hood, foto: AP

Odlomak iz knjige Slavoja Žižeka „Kako čitati Lakana“, Karpos, Loznica, 2012.

Kada je bio sučen sa zadatkom da likvidira Jevreje u Evropi, Hajnrih Himler (Heinrich Himmler), vođa Odbrambenih snaga (Schutzstaffel, SS) Nacionalsocijalističke nemačke radničke partije (NSDAP), zauzeo je „herojski“ stav da „Neko mora da obavi taj prljavi posao i zato hajde da to obavimo!“ Lako je učiniti nešto plemenito za svoju zemlju, čak i kada to podrazumeva da za nju žrtvujemo vlastiti život – mnogo je teže počiniti zločin zarad svoje zemlje. U knjizi Ajhman u JerusalimuHana Arent (Hannah Arendt) je konkretno i tačno opisala obrt koji su nacistički dželati načinili kako bi bili u stanju da podnesu strahovita zlodela koja su izvršili. Većina njih nije bila „naprosto“ zla – oni su bili savršeno svesni da čine stvari koje donose poniženje, patnju i smrt njihovim žrtvama. Za nacističke ubice, izlaz iz ovog škripca sastojao se u tome da su „umesto da kažu: „Kakve smo strašne stvari učinili ljudima!“, te iste ubice bile u stanju da kažu: „Kakve smo strašne stvari morali da gledamo dok smo izvršavali svoje dužnosti, kakav je težak zadatak ležao na našim plećima!“[1]  Na taj način oni su bili u stanju da izokrenu naglavačke logiku odolevanja iskušenju: iskušenje kome je trebalo odoleti bilo je upravo iskušenje da se podlegne elementarnom sažaljenju i saosećanju u pogledu ljudske patnje. Njihovo „etičko“ nastojanje bilo je usmereno na zadatak odolevanja ovom iskušenju da ne ponižavaju, muče i ubijaju. To što kršim spontane etičke instinkte sažaljenja i saosećanja postaje dokaz moje etičke veličine: da bih izvršio svoju dužnost, spreman sam da preuzmem teško breme nanošenja bola drugima.

Istovetna perverzna logika na delu je i kada je reč o današnjem verskom fundamentalizmu. Kada je, rano ujutro 2. novembra 2004. godine, islamistički ekstremista Mohamed Bujeri (Mohammed Bouyeri) s osam hitaca iz pištolja ubio holandskog tvorca dokumentarnih filmova Tea van Goga (Theo van Gogh) u Amsterdamu, za nož koji je potom zario u van Gogove grudi – nakon što je prethodno drugim nožem pokušao da mu odseče glavu – prikačio je jedno pismo upućeno svojoj prijateljici Ajan Hirsi Ali (Ayaan Hirsi Ali), članici holandskog Parlamenta somalijskog porekla, poznatoj po svojoj žestokoj borbi za prava muslimanki. Što se tiče spomenutog pisma, ako je ikada postojao neki dokument koji bismo mogli okvalifikovati kao „fundamentalistički“, onda je to ovo pismo. Ono počinje uobičajenom retoričkom strategijom pripisivanja terora protivniku:

„Još od vašeg prvog pojavljivanja u političkoj areni Holandije, vi se neprekidno bavite kritikom muslimana i svojim izjavama terorišete islam.“

Prema Bujerijevom gledištu, Hirsi Ali – a ne on – spada u „fundamentaliste-nevernike“, i kada se borimo protiv nje, onda se borimo protiv fundamentalističkog terora. Bujerijevo pismo pokazuje kako je sadistički stav prema drugoj osobi, koji rađa u njoj patnju i jezu, moguć tek pošto sadistički subjekt učini sebe instrumentom-objektom volje drugog. Razmotrimo detaljnije ključni deo pisma koji skreće pažnju na smrt kao vrhunac ljudskog života:

„Samo je jedno izvesno u celom našem životu, a to je da svemu dođe kraj. Dete koje dolazi na ovaj svet i ispunjava kosmos svojim prvim plačem pri rođenju napustiće naposletku ovaj svet u samrtnom hropcu. Vlat trave koja izranja iz zemlje, vlat koju miluje Sunce a hrani kiša koja pada, najzad će istruliti u prah i nestati. Smrt, gospođo Hirsi Ali, zajednička je svemu što postoji. Ni vi ni ja ni ostatak čitavog stvorenog sveta ne možemo promeniti ovu istinu.

Doći će Dan kada jedna duša neće biti u stanju da pomogne drugoj duši. Biće to Dan strašnih mučenja i neprebolnih postradanja koja će ići ruku pod ruku s užasnim kricima koji će se začuti iz grudi nepravednika: kricima, gospođo Hirsi Ali, od kojih se ježi celo telo i od kojih se diže kosa na glavi. Izgledaće kao da su ljudi pijani od straha iako, zapravo, nisu pijani. Na taj Veliki Dan svet će biti ispunjen strahom.“

Ovde je, naravno, od presudne važnosti prelaz s prvog na drugi pasus dêla pisma koji smo upravo citirali: prelaz s uobičajene oveštale fraze da sve prolazi i nestaje a da sve što živi na kraju umire, na mnogo „nategnutiju“, u pravom smislu apokaliptičku, ideju o tom trenutku smrti kao trenutku istine, trenutku u kome se svako biće suočava s vlastitom istinom, u kome je odvojeno od svih s kojima je bilo povezano, u kome je lišeno mogućnosti bilo kakve uzajamne podrške, trenutku u kome se potpuno sâmo suočava s bespoštednim sudom svoga Tvorca – zato se Bujerijevo pismo i nastavlja citiranjem opisa Sudnjeg dana kakav nalazimo u Kur’anu: „Na taj Dan čovek će od brata svoga pobeći,/ i od majke svoje i od oca svoga/ i od drage svoje i od dece svoje./ Toga Dana će se svaki čovek samo o sebi brinuti./ Neka lica biće toga Dana blistava,/ nasmejana, radosna,/ a na nekim licima toga Dana biće prašina./ Tama će ih prekrivati./ To će razvratni nevernici biti.“ (Kur’an, 80: 34–42) Potom sledi ključni deo pisma, inscenacija glavnog sučeljavanja:

„Naravno da vi, kao ekstremistkinja-nevernica, ne verujete u ovaj prizor opisan u Kur’anu. Za vas, to je samo jedan dramski isečak iz Knjige koji je, poput mnogih drugih, tek plod mašte. Pa ipak, gospođo Hirsi Ali, kladim se u život da ćete se preznojavati od straha dok ovo budete čitali.

Vi, kao fundamentalistkinja-nevernica, naravno da ne verujete u postojanje Svevišnjeg, Veličanstvenog koji upravlja celokupnom vasionom. Vi ne verujete da vaše srce, kojim se odričete istine, mora tog Svevišnjeg zamoliti da mu dopusti svaki otkucaj. Vi ne verujete ni da je vaš jezik, kojim poričete Vođstvo i Putokaz Svevišnjeg, potčinjen Njegovim zakonima. Vi ne verujete da (i vama) ovaj Svevišnji, Veličanstveni daruje život i Smrt.

A ako zbilja verujete u sve ovo, onda vam sledeći poziv koji vam upućujem neće predstavljati baš nikakav problem. Ovim pismom stavljam vas pred izazov da dokažete da ste u pravu. Ne treba vam puno truda da biste to učinili, gospođo Hirsi Ali: poželite smrt ako ste istinski ubeđeni da ste u pravu. Ako ne prihvatite ovaj izazov, znajte da vas je Gospodar moj, Najuzvišeniji, raskrinkao kao lažljivicu. „Ako smrt želite, onda ste istinoljubivi.“ Ali oni rđavi „nikada smrt zaželeti neće, zbog gnusobā koje čine! A Alah dobro zna nevernike i one koji šire laži!“ (Kur’an, 2: 94–5) Kako bih sprečio da sebi poželim ono što želim vama, poželeću ovo umesto vas: Gospodaru, podari nam smrt kako bi nas usrećio mučeništvom.“ (Kurziv je moj.)

Svaki od ova tri pasusa predstavlja retorički biser. U prvom pasusu, reč je o neposrednom skoku sa straha koji ćemo svi, kao ljudska bića, iskusiti kada se u trenutku smrti suočimo s Božjim konačnim sudom, na strah koji će osoba kojoj je ovo pismo upravo i upućeno, dakle Hirsi Ali, osetiti dok ga bude čitala. Ovaj kratki spoj između straha uzrokovanog neposrednim sučeljavanjem s Bogom u onom trenutku istine, i straha koji se ovde i sada rađa čitanjem tog pisma, zaštitni je znak perverzije: potpuno osnovan strah Hirsi Ali da će biti ubijena, strah izazvan Bujerijevim pismom, pretvoren je u otelovljenje straha koji će, kako se očekuje, smrtno ljudsko biće osetiti kada se sučeli s božanskim pogledom. Biser u drugom pasusu je sasvim konkretan primer koji je iskorišćen kako bi se prikazala Božja svemoć: nije reč samo o tome da Hirsi Ali ne veruje u Boga – ona bi morala da veruje u to da čak i sâmim njenim klevetanjem Boga (jezikom kojim to čini) upravlja takođe Božja volja. Najlepši biser skriven je u trećem, poslednjem pasusu, u načinu na koji je izložen predlog upućen Hirsi Ali: reč je o gnusnom nametanju (ne samo spremnosti da se umre, već) želje da se umre kao dokazu sopstvene istinoljubivosti. Ovde se suočavamo s gotovo neprimetnim prelazom koji implicira da je na delu perverzna logika: prelazom s Bujerijeve spremnosti da umre za istinu ka njegovoj spremnosti da umre kao neposrednom dokazu njegove istinoljubivosti. Ne samo da se on zbog toga ne boji smrti, već gorljivo želi da umre: sa stava „Ako si istinoljubiv, onda se ne bojiš smrti“ pervertit prelazi na stav „Ako želiš smrt, onda si istinoljubiv“. Ovaj treći pasus završava se neverovatnim prisvajanjem želje druge osobe: „Poželeću ovo umesto vas“. Bujerijevo elementarno rasuđivanje je jasno i konzistentno u svoj svojoj očiglednoj nekoherentnosti: on će učiniti ono što mora da učini „kako bih sprečio da sebi poželim ono što želim vama“. Šta ovo može da znači? Zar to ne znači da on, time što želi smrt, čini upravo ono što je želeo da spreči? Zar on ne prihvata isto ono (želju za smrću) što i njoj želi (on želi da ona umre)?

U pismu se ne dovode u pitanje lažna verovanja same Hirsi Ali: pre bismo rekli da je Bujeri optužuje za to što ona zapravo ne veruje u ono što tvrdi da veruje (u svoje sekularne klevete), on je optužuje za to što joj nedostaje ono što se naziva „hrabrošću da se nepokolebljivo slede sopstvena ubeđenja“: „Ako zaista verujete u ono u šta tvrdite da verujete, onda prihvatite moj poziv – poželite da umrete!“ To nas dovodi do Lakanovog prikaza pervertita: pervertit premešta rascep na Drugog. Hirsi Ali je rascepljen subjekt, nekonzistentan unutar sebe, subjekt kome nedostaje hrabrost da nepopustljivo sledi vlastita uverenja. Kako bi izbegao da bude ulovljen u takav rascep, autor pisma će prihvatiti želju za smrću i preuzeće na sebe ono u šta je Hirsi Ali trebalo da veruje. Stoga, sama završnica pisma ne bi ni trebalo da nas iznenadi:

„Ova borba koja je buknula drugačija je od onih prethodnih. Nju su otpočeli fundamentalisti-nevernici a okončaće je istinski vernici. Neće biti milosti za nepravednike: protiv takvih biće samo podignut mač. Neće biti rasprava, ni demonstracija, ni peticija: samo će SMRT razdvojiti Istinu od Laži.“

Nikakvo mesto nije ostavljeno za simboličko posredovanje, za argumentaciju, prosuđivanje i zaključivanje, proklamacije, čak ni za držanje propovedi – ono jedino što razdvaja Istinu od Laži je smrt, spremnost i želja istinoljubivog subjekta da umre. Nije ni čudo što je Mišel Fuko bio očaran islamističkim političkim mučeništvom. U njemu je on uočio obrise jednog „režima istine“ koji se razlikuje od onog zapadnjačkog po tome što u njemu ključni pokazatelj istine nije činjenična tačnost, niti konzistentnost u prosuđivanju i zaključivanju, ili iskrenost naših iskaza, već spremnost da se umre.[2] Pokojni papa Jovan Pavle Drugi propagirao je katoličku „kulturu Života“ kao jedinu nadu protiv današnje nihilističke „kulture smrti“ koja se ispoljava kroz razuzdani hedonizam, abortuse, narkomaniju i slepo oslanjanje na naučno-tehnološki razvoj. Verski fundamentalizam (ne samo muslimanski već i hrišćanski) suočava nas s jednom drugom patološkom „kulturom smrti“ koja je mnogo bliža samoj srži religioznog iskustva nego što su to vernici uopšte i spremni da priznaju.

Pitanje na koje bismo ovde trebali da odgovorimo glasi: šta, dakle, pervertit uistinu promašuje u svom nastojanju da potpuno razdvoji Istinu od Laži? Naravno, odgovor je: on promašuje istinu same laži, istinu koja se izriče u samom činu laganja i kroz sâm taj čin. Paradoksalno, pervertitova lažnost počiva u samoj njegovoj bezuslovnoj vezanosti za istinu, u njegovom odbijanju da odjek(ivanje) istine začuje u laži.

Odlomak iz knjige Slavoj Žižek „Kako čitati Lakana“, Karpos, Loznica, 2012.

Prevod Goran Bojović

Peščanik.net, 22.10.2012.

———–    

  1. Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil, Harmondsworth: Penguin Books, 1963, str. 98.
  2. Pogledajte Janet Avery i Kevin B. Anderson, Foucault and the Iranian Revolution, Chicago: The University of Chicago Press, 2005.