- Peščanik - https://pescanik.net -

Istorija na odmrzavanju

Dobra vest je da je Vuk Jeremić u Turskoj. Loša vest je da tamo neće ostati. Doduše, i to je dobra vest, ali – za Turke. Bez Jeremića u blizini, ova velika maloazijska zemlja možda nekad i uđe u Evropsku uniju, svemu uprkos. Sa Jeremićem u blizini, mala evropska zemlja Srbija takvih šansi nema.

Dobro je, kažem, što Jeremića nije bilo u blizini na dan kada je hrvatski premijer Ivo Sanader posetio Beograd, jer ko zna šta bi moglo pasti tom vižljastom momku na pamet, samo da je bio u prilici da tu pamet pokaže. Neko trenutno nadahnuće moglo ga je odvesti u ko zna kakvo konvencionalnom umu nezamislivo iskušenje, i onda, eto ti nevolje. Pošto će verovatno i ubuduće poneki strani državnici zalaziti ovamo, najsigurnije bi bilo Jeremića spakovati u kuću Velikog Brata umesto Čanka: em bi – u izvesnom smislu – bio silno zabavan, em bi napokon bio bezopasan po Srbiju i okolinu. Toliko bi Tadić vaistinu mogao da učini za sve nas, a mi ćemo mu se već nekako odužiti, mada je on svojim glasačima (pa bogme i pukim neglasačima drugih) i dalje štošta dužan, ali hajd’ sad.

Kako god bilo, ne može ne biti dobro to što je Mićunović bio u Zagrebu – takođe nije vodio Jeremića Vuka, iskusan je Mićun, zna znanje – i što je Sanader bio u Beogradu (Eto! Prestiže zdvajajuću Slavenku!), mada je jasno da dugo taloženi problemi među susedima neće nestati tek tako. Tim pre što ima toliko onih koji vredno rade na njihovomnenestajanju, neki iz interesa, drugi iz pukog entuzijazma za zlo. Notorno „ratno nasleđe“ tu je onaj dežurni džoker koji ne može da omaši, i njime se sa obeju strana neretko cinično manipuliše. Određena vrsta srpske „rodoljubne“ politike i ideologije – uključujući i onu „demokratsko-proevropskog“ predznaka – smrtno se vređa zato što je druga strana brutalno, bez udobno šašoljećih relativizacija, podseća na glupe, banalne činjenice (recimo, da je ono iz devedesetih bio rat za komadanje Hrvatske, a ne Srbije, i da je kao takav bio na razne načine, najblaže rečeno,podržan iz zvaničnog Beograda), a za određenu vrstu hrvatske „domobranske“ politike i ideologije nikada se nikakva Srbija i niti jedan Srbin neće dovoljno iskreno, ubedljivo i uporno naizvinjavati za sve to… Tako gledano, normalizacija je nemoguća, to jest neizvediva, jer nikada ni jedna strana ne može da dobije potpuno narcističko zadovoljenje. 

Pa dobro, zar onda nije izlaz u onoj dražesnoj floskuli da treba „ostaviti prošlost i okrenuti se budućnosti“? Oh, ovo svakako sjajno zvuči izvesnoj vrsti japijevske pameti, ali stvari u realnom životu ne funkcionišu tako pravolinijski, tako zapovedno-optimistički. „Budućnost“ kao vizija ranije komunističkog, a sada kapitalističkog raja, potpuno dekontekstualizovanog i savršeno opranog od nesvarenih prljavština Istorije (pune buke, besa i plemensko-sektaških koljevina), samo je kičasta utopija. Da, Francuzi i Nemci su se „pomirili“, ali nisu to učinili ni na zaboravu, ni na štetočinskom negovanju uzajamnih nacionalističkih resantimana. I jedno i drugo je ćorsokak, mada iz različitih razloga. Kako to? Pa lepo. Zato što oni koji sa sumnjivom revnošću neguju zaborav kao univerzalnu panaceju to rade jer žele nešto veoma važno da sakriju, a oni koji isto tako prilježno neguju upadljivo selektivno (zlo)pamćenje to rade, gle, takođe zato što hoće nešto veoma važno da sakriju. Za to vreme, bezbrojni kosturi i dalje im trunu po blindiranim ormarima.

U čemu je onda štos, to jest, kako se dostiže to famozno „francusko-nemačko stanje“? Ne bih da zvučim kao samozvani udeljivač (odviše) lakih recepata, ali skromno prilažem ovu formulu: tek kada „konsenzualno“ prihvatimo elementarne istorijske činjenice (dakako, osim neizlečivih fašistoidnih manjina na obe strane, kakve nikada neće nestati), one postaju dostupne svojevrsnom „transcendiranju“, ili naprosto nadilaženju; tek tako one, ako hoćete, počinju da se hlade. Dakle, upravo svojom nespornošću, one postaju irelevantne za budućnost; Istorija se „odmrzava“, život napokon zaista teče dalje.

Neko će reći da Sanader, Cvetković & co. sigurno nisu baš mnogo razgovarali o tako pretencioznim temama, nego su se posvetili, recimo, tome kako da se ovo malo balkanske sirotinje nekako međusobno pogura ka Evropskoj uniji, a valjda i da nešto suvislije i sistematskije uradi na korisnijoj privrednoj saradnji, čije stvarne mogućnosti jedva da su načete. Sastavni deo toga je i podstrekivanje da što više Hrvata dođe u Skadarliju (koja odavno ne postoji, ali to znaju samo Beograđani, i ljubomorno čuvaju tajnu), i da što više Srba ode na more (koje takođe više ne postoji, ali to znaju samo Dalmoši, i ćute kao zaliveni). Okej, naravno da je tako, a tako i treba da bude. Ali, sva su ta pitanja ovde i dalje povezana kao creva, moloh Istorije aveta okolo i petlja se svugde jer nije dostojno sahranjen, sve je to još ona Krležina „ljepljiva smjesa upitnika“.

Zato me je najviše razgalila vest da su „naši“ i „njihovi“ vladari potpisali nekakav sporazum o „saradnji u kulturi, naročito u književnosti“ (ili tako nekako), pošto sam među onima, zadugo ne baš brojnima, koji sve one puste godine radismo baš to, tj. „sarađujući na kulturnim, naročito književnim pitanjima“ nervirasmo Nacionalno Pravoverni kulturno-politički establišment, koji je vehementno i besprizivno bio odlučio da Oni Preko ima da ne postoje… Ali, mi smo to radili onako, na individualnoj bazi, za svoj ćeif, savršeno neovlašćeno. Sada to, bre, ima da bude državna politika! Možda je to onaj utopijski kič budućnosti o kojem sam govorio; ali neka ga, jer i tu ima razlike, nimalo nevažne: ima kiča biofilnog i životodajnog i ima kiča nekrofilnog i smrtoproizvodnog, a ovaj prvi ipak još nikoga nije skratio za glavu – samo ga je možda uskratio za ponešto u njoj. U šta ćemo se, onako razgaćeni i ušarenjeni, uveriti koliko ovoga leta, što na Braču, što u Skadarliji, i na drugim mestima koja zapravo ne postoje, ali zato postojimo mi, što i nije tako malo: mnogi nisu imali sreće da taj trenutak početka kraja jedne suvišne istorije dočekaju u, hm, „stanju postojanja“.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 21.03.2009.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)