- Peščanik - https://pescanik.net -

Izbor kao sudbina

Kako je samo poentirao čitav svoj život i svoju sudbinu, i načinio remek-delo. Bekim Fehmiu. Izabranik i izvršitelj sopstvene sudbine. Neprekidnih izbora.

Do kraja.

Teško je zaboraviti užarena sećanja Bekima Fehmiua. Koja su se tako dokumentarno i taksativno ređala, kako samo strast i pamet zajedno mogu da do askeze i estetičnosti sažmu jedno neverovatno i golemo umetničko i ljudsko iskustvo.

Sve ga se lično ticalo. Bekim je bio ganjan znanjem i uvidom, empatijom i istinom, njegov je govor bio izletanje ptica iz njegovih domovina i njegove domovine, stakato izričaj fatalnih radnji, grleno je ljuljao, a onda preko usta prevaljivao opise scena, prizora, gde je i kada ko stajao, šta je rekao i kako je u tom času izgledao. Činilo se kao da svoje iskustvo peva, sve ono što je doživeo i u sebi nosio, ta nadnaravna koncentracija proizilazila je iz ljubavi prema svemu onome čega više nema, i odgovornosti zbog nestanka toga najvoljenijeg. U svakoj rekonstrukciji javljalo se htenje i žudnja, za mogućnošću drukčijeg rasporeda događaja i sa drugačijim ishodom.

Primiti tu bujicu bio je čin suočenja, čin prisustva rienekmentu istorije, dakle artefaktu.

Bekim Fehmiu.

Bekim ima čudesnu umetničku biografiju.

Ali on ima i sudbinu.

Uliks je oplovio svet, delom i životom. Ali Edip, na kraju, označava naš svet kao moguće tragičan, što nikada nismo osvojili – uprkos porazu, Edip činodejstvuje katarzičnom radnjom u prilog svoje slobode.

On nije hteo „samo da glumi”.

On je zaista muza koja je ućutala.

Šta je bila cena takvog izbora samo je on znao.

„Ja, stepenica na tvom putu ka slavi, škropljena tvojim izmetom, krvlju tvojih neprijatelja. I ako želiš nad mojim narodom da sebi spleteš venac od njihove utrobe, tvoji su. Moje su slike pobijenih, krici mučenih su moji, od dana kada napustih Kolhidu, moju Zemlju. Sledeći tvoj krvavi trag O krvi Meni sličnih, koji je vodio u izdaju moju novu otadžbinu.”

Tako govori Medeja Hajnera Milera. Tako je govorio Bekim Fehmiu, u klimaksima radnje, u poentama, u vrhovima pretpostavljanog smisla. Koji se zna ili ne zna, koji se razume ili se ne razume. Koji se nikada ne adaptrira prema slušaocu.

Nije to bilo pripovedanje, ni naracija, ni objašnjenje, već krhotine koje daju smisao svemu ostalom. Dramska radnja, jeste, tragička radnja, jeste.

Iz njega je izlazio jezik kojim se govori o sudbini, koji jeste sudbina.

Bilo je tako posebno sresti Bekima Fehmiua. U pauzi između tišine i govora. Susret sa njim je uvek bio nešto posebno, odabrano, svečano, prilika koja „uzme meru” svemu što se relativizuje, svemu što se čini „radi preživljavanja”, što se nepromišljeno kaže ili nedovoljno ozbiljno oseća.

„Nije život što i poljem preći.”

Ne precizno kao Bekim, ali se sećam dana u vreme NATO intervencije, kada mi je čudo od žene, Branka Petrić, ispričala kako su Fehmiuovi spašeni na Kosovu i kako su stigli do Beograda.

Sećam se i večeri, desetak godina ranije, kada mi je Branka Petrić u Beogradskom dramskom pozorištu, posle otkazivanja predstave u kojoj je igrao Žarko Laušević, zbog dojave da je u gledalištu bomba, rekla da, nažalost, predstave u kojima igra Uliks, sin Brankin i Bekimov, više neće biti, pa ni Eshilove Sedmorice protiv Tebe, jer Uliks odlazi na svoj put.

Uliks danas dolazi.

Ima u svetu – i zato vredi živeti – ljudi, i u ovom našem svetu, ima ljudskih sudbina po kojima će se ova vremena pamtiti, i to pamćenje biti zasluženo i iskupljeno. Sve ono što je za nama, pa i ono što je pred nama, nepogrešivom i neustrašivom rukom crta, rezimira i zadaje Bekim Fehmiu, kao okomica o koju se obijamo, pa je svejedno, ili se, hvatajući se za nju, spasavamo. Beskrajno hvala Bekimu, za sve njegove “lekcije” o mogućem dubokom razumevanju i samorazumevanju, i za sve njegove činove koji su pružali priliku za dostojanstvo. Hvala na hrabrosti izbora – i u pozorištu, i na fimu, u životu i u smrti.

E-novine, 17.06.2010.

Peščanik.net, 19.06.2010.