- Peščanik - https://pescanik.net -

Između inata i prkosa

Kolumnu sam pisala bukvalno dok je isticao zakonski rok za podnošenje kandidatura i lista za lokalne izbore (ponoć, 16. februar), sve u isčekivanju da će se desiti preokret u zadnji čas. Ali bilo bi ravno čudu da je opozicija odustala od svoje odluke da bojkotuje izbore. (Ipak, ujutru me je dočekalo malo iznenađenje: opozicioni gradonačelnik moje opštine nije poslušao partijski vrh i podneo je kandidaturu; govorka se da je jedan broj odbornika opozicije prešao na liste manjih stranaka, da bi učestvovao na izborima).

Ipak, bojkot izbora je već činjenica i presedan koji se nije desio od 1991. U protekla dva meseca opozicija je tražeći previše u stvari pokazala da je blefirala. Dok je iz nedelje u nedelju menjala sadržaj svojih ultimatuma, molila je boga da oni ne budu prihvaćeni. Strah od eventualnih koraka koji bi dodatno produbili krizu u makedonskom (etničkom i političkom) bloku, kao što bi bilo eventualno povlačenje predstavnika opozicije iz Državne izborne komisije – realan je, jer zavisi samo od političke volje socijaldemokrata.

Što se bojkota izbora tiče, lider socijaldemokrata Crvenkovski ne samo da nije poslušao dobar deo članstva koje se protivilo bojkotu, nego je na delu pokazao kako funkcioniše sultan-partija, posebno ukoliko je tačna informacija da je troje potpredsednika stranke bilo protiv bojkota, uz gradonačelnike koji su bili na čelu nekih važnih i velikih opština (Kumanovo je već 20 godina u rukama socijaldemokrata, a sada se po prvi put nalazi suočeno sa bojkotom ili izborom nekog drugog kandidata). Interesantno je i to što je on od svih zatražio da polože žrtvu na oltar Otpora (bojkot lokalnih izbora i vraćanje mandata poslanika u parlamentu), ali je kao bivši predsednik države zadržao sve svoje privilegije.

Ljudi iz međunarodne zajednice, konačno su digli ruke i otišli bez nade da će njihova „uspešna priča“ (kako godinama nazivaju Makedoniju) profunkcionirati i da će, kao uvek ranije, taktika šargarepe i štapa dati rezultate. Posrednici su došli, videli i nisu pobedili; otišli su razočarani (izvestilac Evropskog parlamenta za Makedoniju, Ričard Hovit), očajni (Sanino), dok je komesar Fule poručio da je frustriran i otkazao posetu Skopju. Mnogi su se gorko osmehnuli: ako je on isfrustriran, šta da kažemo mi koji živimo s njima?

Sada smo tu gde jesmo, a tu smo i ranije bili: na dnu. Nikada nisam bila ubeđena u objektivnost pozitivnih izveštaja EU o Makedoniji, pa sam i sada indiferentna prema najavljenom negativnom izveštaju. Protekcija „učiteljice“ radi podsticanja lošeg učenika, a kažnjavanje svih učenika za ono za šta je sama kriva (pritisak za promenu imena), od nas je napravilo invalide i društvo bez vrednosne orijentacije. Makedonci ostaju suočeni sami sa sobom, u natečaju da na izborima izaberu što gore, a ne što bolje.

Albanci su ostali sasvim nezainteresovani, čak i kada su se u parolama pominjali „Milošević“ ili „Оtpor“. Oni idu na izbore na kojima bi demokratski odmerili snage u osvajanju vlasti na „svojim teritorijama“ (u opštinama gde su većina), što je posebno atraktivno od kada je i grad Kičevo kompletirao etničku podelu opština. (Ne mogu da odolim, a da ne pomenem „najgenijalniju“ analizu s albanske tačke gledišta, koju je dao profesor međunarodnog prava Mersel Bilali, koji je implicirao da je čitava kriza u stvari fingiran sukob između makedonskih stranaka, koje toliko žele da izbegnu spoljni pritisak da se problem sa imenom konačno reši, pa čine zlo Albancima koji ostaju taoci problema koji ih se ne tiče.) Naravno, sve ovo što se dešava nema nikakve veze s „imenom“ (mada se ono povremeno koristi kao novčić za potkusurivanje), ali ima veze za grandioznim porazom demokratizacijskog projekta u Makedoniji.

Od sada će 24.12. morati da se piše saglasno pravopisnim pravilima koja u Makedoniji važe za važne „istorijske datume“ – 24. Decembar. Protekla dva meseca su pokazala šta znači neodgovorna vlada u kvazi-parlamentarnom sistemu. Bukvalno niko nije preuzeo odgovornost za incident u skupštini (to nije tražila ni opozicija), počevši od predsednika Sobranja, koji je morao da podnese ostavku iz moralnih i političkih razloga, preko neutvrđivanja činjenica da li su osim službe obezbeđenja parlamenta, u incidentu učestvovali i drugi pripadnici policijskih snaga.

Sobranje je nastavilo da radi ubrzanim tempom od kada ga je opozicija napustila: donet je veliki broj zakona skraćenim postupkom (među kojima čak dve izmene zakona o visokom obrazovanju, čime je ukucan poslednji klin u kovčeg univerzitetske autonomije). Najgore od svega, pokrenut je postupak za promenu Poslovnika za rad Sobranja, kojim se ograničava vreme za diskusije po komisijama (da bi se sprečile scene kao one koje su prethodile 24. decembru). Svu drskost ovog čina najbolje je pokazao TV intervju sa mladim poslanikom-jastrebom, koji je bez oklevanja uveravao javnost da je taj postupak bio i legalan i legitiman (mada se iz snimaka videlo da je komisija kojom on rukovodi radila bez kvoruma, a o konsenzusu i da ne govorim).

Junak dana je bio opozicioni poslanik Izet Zekiri, kome svi treba da skinemo kapu, jer je pokazao integritet, ali i frustraciju daleko iskreniju od one o kojoj je govorio Fule. Zadnja kap u prepunoj čaši je bio odnos prema predstavnicima građanske inicijative „Aman“, koji su mukotrpnim angažmanom uspeli da skupe 10.000 potpisa i pokrenuli zakonodavnu inicijativu. Očito, poslanici su ih pomešali sa svojim kolegama iz opozicije, pa su ih pljuvali onako po navici (srećom, nisu ih izbacili silom). Građani su imali mogućnost da vide kolika je razlika kada se ide kao gost u posetu tokom „Otvorenog dana Sobranja“ i kada se traži socijalna država. A naša Roza Luksemburg (poslanica Socijalističke partije) pokazala je tom prilikom da je veći desničar od kolega iz VMRO-DPMNE.

Opozicija je odlučila da je „odvažnije“ vratiti mandate nego stati uz Zekirija, pa nam ostaje da se suočimo sa činjenicom da ćemo do sledećih parlamentarnih izbora (2015) biti svedoci arbitrarne vladavine dve vodeće stranke (VMRO-DPMNE i DUI) i njihovih satelita. Otkako su kamere nedavno notirale usmene izjave ustavnih sudija (iz novog, ali i starog sastava), ne možemo se više nadati zaštiti ustavnosti i zakonitosti ni sa te strane. I tako, dok neke susedne države sa (ne)skrivenim zadovoljstvom prate makedonsku samoubilačku političku dramu i dokazuju da je njihov veto u EU opravdan, vlast čini sve da pokaže nekakav progres na planu dobrosusedskih odnosa.

I gde je na ovoj slici opozicija? Na gubitničkoj i „mučeničkoj“ strani, naravno. Kada je uživala najveću javnu podršku zbog scena tog 24. Decembra, umesto da iskoristi momentum, ona je (sledeći pamet svog lidera) odlučila da je svanuo makedonski 5. Oktobar. Pozvala je na uličnu demokratiju i rušenje režima, a da pri tome nije zatražila nečiju odgovornost i/ili krivicu, nitu posegnula za nekom institucionalnom opcijom (interpelacija, anketna komisija…). То joj se činilo premlakim, mačjim kašljem u odnosu na grandioznu perspektivu rušenja diktatora na ulici. Nije prošlo mnogo, a isfrustrirani zbog relativno malog odaziva neopredeljenih građana, otvorili su lov na veštice i „idiote“, koji su postali glavni krivci za to što im ne prolazi taktika mimikrije, maskiranja stranke u „dešavanje naroda“ (interesantno, ova sintagma jedino u Makedoniji budi demokratske asocijacije).

Pod pritiskom rokova, u kontekstu već raspisanih lokalnih izbora, počela je igra ultimatumima, za koje opozicija očito nije imala ni kapaciteta, ni koncepciju, da bi zadnjih dana prešla na otvoreno cenkanje o odlaganju izbora. U najmanju ruku, to je neozbiljno ponašanje ljudi koji su dva meseca govorili da su svakog časa spremni da uđu u izbornu trku, ukoliko budu ispunjeni njihovi uslovi. U očekivanju veće podrške od strane međunarodne zajednice, mobilisano je članstvo širom zemlje, što je nagoveštavalo dobar rezultat (mada ne i pobedu). Kada spoljna podrška nije stigla, prešlo se na dogovore o kompromisu sa vlastima, ali prekasno. Na kraju se pokazalo da su lokalni izbori bili potcenjeni, kao i sam značaj lokalne demokratije, nešto što nije slučajno uvršteno na listu temeljnih ustavnih vrednosti. Želeći rogove, izgubili su i uši, a svojim simpatizerima koji su po hladnoći i kiši stajali uz njih, sada isporučuju jedno veliko ništa. Zabava pod motoom „što gore, to bolje“ samo što nije počela… Politički proces se našao van institucija i pitanje je ko će taj duh moći da vrati natrag u bocu.

Dve najveće političke stranke su izgubile sebe, negde između inata i prkosa. S obzirom na prirodu političkog organizovanja u stranke (tj. u delove društva povezane ideologijom i zajedničkim interesima), suprostavljanje je normalna stvar, sve dok je u okviru pravila igre; tu mesta za inat i prkos nema, osim ako ne postoji takav društveni ugovor. Inat vladajuće stranke je klasičan primer dokazivanja ko je „narod“ i ko je jači od opozicije, suprostavljanje koje je samo sebi postalo cilj imajući u vidu da je vlast dobijena na izborima 2011. zaista bila i legalna i legitimna.

Opozicija se uhvatila za prkos kao za vrlinu, ali u trenutku kada je zaboravila koji joj je cilj i kojim se sredstvima on treba postići, sve se ponovo svelo na inat, čiji je antiklimaks – bojkot i parlamenta i lokalnih izbora. Tako je opozicija koja je imala određenu priliku da promeni nešto, lošim potezima završila kao dete koje se ljuti zato što ga drugovi ne zovu da se igra s njima, a kada ga zovu (pa čak i mole preko stranih predstavnika) ono iz inata kaže „e baš neću da se igram s vama, sve dok ne dobijem garancije da ću ja pobediti u igri“. Vlast se nije potrudila ni da se pretvara da je tolerantna. Ona je pokazala da u Makedoniji nema afere o konjskom mesu, nego uvek o magarcu.

Nova Makedonija, 18.02.2013.

Autorka svoje kolumne prevodi sa makedonskog za PCNEN (Prve crnogorske nezavisne novine)

Peščanik.net, 19.02.2013.