Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Kada će doći dan da građani Srbije biraju između programa, a ne između ličnosti. Jer, i na upravo završenim predsedničkim izborima više se biralo između ličnosti nego između programa. Ne samo zato što je na tome naročito insistirala opozicija, nego i zato što su programi bili manje više isti. To jest, kako je to primetio Aleksej Kišjuhas, nacionalistički, odnosno desničarski. Izdvajao se jedino Nenad Čanak, svojim beskompromisnim zalaganjem za NATO i EU (što je odmah protumačeno kao implicitna podrška Vučiću) i, kakvog li paradoksa, sam Vučić koji se zalagao za EU, ali ne i za NATO.

Dakle – ne znam kako da to saopštim nežno – u istu grupu spadaju i sva tri kandidata „građanske opozicije“. Nijedan od njih, naime, ni Janković, ni Radulović, ni Jeremić nisu se izričito i odlučno izjasnili za članstvo Srbije u Evropskoj uniji. Svaki je tu nešto mrsio i mutio tako da bi im i Koštunica pozavideo. I, uzgred, nema sumnje da je pravi pobednik ovih izbora bio on, a istinski gubitnik Srbija, jer Koštunica je Srbiju i postavio na tračnice koje vode ka Rusiji.

Zašto je srpskoj intelektualnoj eliti tako teško da se opredeli za Evropsku uniju? (Isto manje-više, važi i za NATO, ali da sad tu temu ostavimo po strani.) Dakle, da u alternativi Evropska unija ili Rusija izabere prvo. Jer – treće nema. Verovati da Srbija može sama da izgradi društvo zasnovano na tržišnoj privredi i pravnoj državi isto je kao verovati da je Leskovac stvarno Mančester. Paradoksalno, ovde su najveći antititoisti, najveći pobornici njegove politike nesvrstanosti. To je pre pola veka, u onoj i onakvoj državi, možda i imalo smisla; danas je to u suštini maska iza koje se krije lice Evro-azijske unije.

Samo neka niko ne kaže da on bira Srbiju. Jer, to nije ni pitanje ni dilema. Što su najbolje pokazali, recimo, Slovenci koji su, birajući Uniju, to radili upravo zato da bi izabrali, tj. imali, Sloveniju. Jože Mencinger, koji je u Srbiji danas najomiljeniji ekonomista s prostora bivše Jugoslavije, upravo zato što je veliki protivnik EU, dok je bio na vlasti, tj. potpredsednik slovenačke vlade, bio je ne samo najveći zagovornik, nego i glavni realizator projekta „Evropa zdaj“.

Ako neko misli da ovde „narod“ nije za Evropsku uniju pa takvo svoje opredeljenje ne sme javno da prizna, onda se ljuto vara. Evropskom unijom više nije moguće uplašiti čak ni Vučićeve birače. Možda dobar deo njih (zaista) misli (kao što se često špekuliše) da je to neka njegova „šabačka čivija“ i „valjevska podvala“ – što samo u pogodnom času i Srbiji i Evropskoj daleko joj lepa kuća uniji treba da bude obelodanjeno – ali neće se ta masa mnogo buniti ni ako se ispostavi da je Vučić mislio ozbiljno.

S druge strane, zbilja je simptomatično da je tako veliki broj ljudi u nedelju 2. aprila odlučio da nema zašto da izađe na birališta. I da im opredeljivanje između „moralnih likova i dela“ kandidata nije delovalo posebno izazovno. Možda je, čisto formalno gledano, s obzirom na manje-više „reprezentativnu“ ulogu predsednika, imalo rezona isticati lične osobine kandidata. To je naravno bila zabluda, što se odmah znalo, a kasnije i ispostavilo, ali srećom, na parlamentarnim izborima – za beogradsku skupštinu svakako, a za republičku verovatno – tu grešku nije moguće ponoviti. Tu će partije – koliko god bile liderske – i njihovi izborni programi po prirodi stvari imati mnogo veću, odlučujuću, težinu. Što budu prozračniji, biće teži.

Opoziciji je u tom pogledu lakše, jer njen program može u većoj meri da bude negativan, tj. zasnovan na kritici loših poteza vlasti. A tu materijala, dabome, ne može da zafali, naprotiv.

Peščanik.net, 09.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)