Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Sa poternice je skinut Bogoljub Karić, sleteo u Beograd, pozdravio prijatelje i obožavaoce, održao nam potresne i poučne lekcije o poštenju i značaju porodice. A zatim zašiljio pero, plajvaz, šta li, umočio u tintu, nabrao čelo, sabrao pamet, izabrao stil, ispeglao akcente, podesio leksiku i postao kolumnista Politike.

Slika Srbije, koja inače liči na morbidni eskperiment ludog naučnika, dobila je na taj način nove nijanse folklorne mahnitosti: čini se da je Bogi Karić bio nasušan, tačno ovakav i baš sada.

Krkobabić srednji, a zove se Milan, čovek koji je proizvodio i podržavao svaki vid socijalnog pogroma ovdašnjeg režima nad sirotinjom, takođe postao kolumnista, piše za Danas (21.2) autorski tekst pod naslovom: „Barjak socijalne pravde je u našim rukama“. Autor se u napadu lucidnosti seća da su još Platon i Aristotel mislili o temi pravde, kao i on, Krkobabić lično. Dobro to, ali u tekstu je i ključna mudrost ovog srpskog mislioca: „Pojam socijalne pravde je kompleksan… a kod nas je više nego ograničen prostor za doktrinarnu doslednost socijalne politike.“

Hm! Slutim da je rečeni socijalni brižnik bio u onom nekontrolisanom avionu, i da je jaka turbulencija kroz uši pokrenula njegov misaoni sklop.

U međuvremenu su se izmirili Vučić i Nikolić, pod uslovom da su se uopšte ozbiljno zakačili, napravivši većim budalama nego što to jesu razne analitičare – istaknute i bestidne podguzne muve srpskog tragikomičnog cara. Ali i bliske saradnike gospodara Srbije, skoro čitavu političku elitu, ako se ta nesrećna gomila može tako nazvati. Većina njih je proglasila Tomu izdajnikom, saradnikom Saše Jankovića ili Vuka Jeremića (!), čovekom koga plaća Mišković, ali i Putin. Zatim CIA i još neke službe. Uz gomilu sitnih ruskih tajkuna. Čak i ukoljicom, koji je Vučiću „zabo nož u leđa“.

Tako to izgleda kad se reprezenti besprizorne rulje, sada u kabinetima ministara, prepadnu za privilegije do kojih su došli čudom božijim. Sve mi se čini da mnogi od njih ne bi prošli na poštenom konkursu za čuvara praznog skladišta neke propale svinjarske farme. Ako padne Vučić, oni će se vratiti odakle su i došli: na samo dno, iako su simbolički i etički i sada na njemu.

Nikolić i Vučić su ubedljivo pokazali da za Srbiju ne haju, baš ih briga gde ona ide i na koji način će propasti. Sa njima dvojicom na čelu, sunovrat je izvesno neizbežan. Njihov nemušti dijalog, koji nije ni prestajao, svodi se samo na trivijalno poimanje neugasive alavosti. A sve je sadržano u neopisivo ružnom, ali praktičnom pojmu, koji glasi: „namirivanje“.

Ah, da. Setio sam se detinjstva i druženja sa mojim stricem Vitomirom. U jednom moravskom selu, on je imao nekoliko krava, desetak ovaca, krdo svinja, takođe moravske sorte. Nije se bavio politikom, nije ga bilo briga. Pored brojne čeljadi u familiji, domaće životinje su mu bile sve. Predveče, dok smo pričali, on bi ustao i rekao: „Čekaj me tu, idem da namirim stoku.“

Namirivanje stoke je najvažniji dnevni obred kod seljaka. Nema većeg greha nego ostaviti gladno i žedno marvinče, ili mu ne promeniti slamu ili leglo, ako je prostirka ispod njega mokra.

Uvek sam taj pojam (namirivanje) vezivao za obavezu domaćina prema dragim životinjama a ne bilo koga prema državnim činovnicima, tako da mi je rugobna adaptacija „namirivanja“ došla u nevreme, kao besramna metafora naknade za nesuvisle političke stvorove.

Tako smo saznali da bi Nikolić bio „namiren“ ako mu Vučić vrati stranku, koju mu je politički otac poklonio, a kao dodatan bonus dobije i vladu na upravljanje. Vučić bi bio namiren ako dobije predsedničke izbore, i uz nešto što se zove „transfer vlasti“ nastavi sa histeričnim apsolutizmom. U stvari, ne postoji bilo šta što bi namirilo Vučića. Njegovi se apetiti ne mogu definisati niti meriti, obrazložiti niti razumeti.

Vučićevo kadrovsko okruženje je već namireno, ali tamo ipak vlada smrtni strah od gubitka izbora, jer nema poslodavca koji bi primio takve dripce, lenštine i ne preterano pametne štetočine. Međusobno namirivanje Vučića i Nikolića takođe je rezultat, ali i izvor novog straha. Strah je potenciran očiglednim dokazima da je Vučić već premro od tog osećanja, iz čije sfere pokušava da donese nešto optimizma podmićenim servilnim obožavaocima i izgladnelom glasačkom telu.

Povika na Tomu Nikolića takođe je izraz panike, a uzdasi olakšanja na vest o pomirenju radi namirenja pokazuju sumnju i strah. Šef možda jeste privio Tomu na grudi, ponovo su zajedno jahači apokalipse na svojim zastrašujućim bedevijama, ali više nema opravdanja da samo rascep vodi porazu. Ako Vučić padne, a padu je sklon, to neće biti posledica raskola, nego rezultat vladavine.

Moguće je da let onog spotovskog aviona iznad kukavičjeg gnezda treba da bude nekakvo ohrabrenje pred sledujuće izborno mahnitanje. Meni sve to izgleda ovako: putnici sa broda ludaka završili su turu plovidbe i seli u avion. Pošto su se ispovraćali od morske bolesti, zadesile su ih sudbinske turbulencije. Jeroplan se navija na jednu, pa na drugu stranu, piloti cimaju upravljačke džojstike kako kome padne na ostatke uma. Sve dok se ne pojavi najistaknutiji među njima, koji se teškom mukom pravi da je normalan, i dovede stvari u red. Avion se primirio, sleteo, došla policija i hitna pomoć sa specijalnim košuljama i odvela svakoga gde treba, a Dane Kondić zamolio da aktivisti SNS-a operu avion od povraćke.

A u znak sećanja na mog strica Vitomira, preporučio bih cenjenom čitateljstvu „Životinjsku farmu“ od Džordža Orvela, kao priručnu predizbornu literaturu. To je potresna saga o usponu i padu vepra Napoleona, koji je krenuo u osvajanje vlasti od ljudi tek kad je razumeo da ga ljudi neće namiriti.

Peščanik.net, 22.02.2017.

Srodni linkovi:

Nenad Veličković – Kako je nastao spot Ima li pilota u avionu

Saša Ilić – Sindrom Lubitz

Nadežda Milenković – Toma-havk

Biljana Stojković – Majmunska politika i njena suprotnost

Ljubodrag Stojadinović – Prezidencijalni konak

Dejan Ilić – Izborna matematika

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)