Postoji nekoliko teorija o tome kad je i gdje zapravo počelo dvadeseto stoljeće. Po nekima, na primjer, započelo je u Dublinu, u četvrtak, 16. lipnja 1904. godine u osam sati ujutro, kada se niz stubište stare kule Martello spustio debeli Buck Mulligan noseći svoju zdjelicu za brijanje. Tada i tako počinje, naravno, slavni “Uliks” velikoga Jamesa Joycea, u sljedećih stotinu godina kanoniziran kao najvažniji roman dvadesetog vijeka.
To je dvadeseto stoljeće završilo pak u subotu, 4. kolovoza ove godine, kad je velikan svjetske self-help beletristike Paulo Coelho u intervjuu brazilskom dnevniku Folha de Sao Paulo uz skromnu ceremoniju i nekoliko prigodnih riječi konačno pokopao Jamesa Joycea.
“Današnji pisci pišu da impresioniraju druge pisce“, rekao je Coelho objašnjavajući uredniku Folhe kako suvremena književnost robuje formi ispražnjenoj svakog sadržaja. “Jedna od knjiga koje su izazvale najveću štetu svakako je Joyceov ‘Uliks’, koja je čisti stil. Tu nema ničega. Ogoljen od stila, ‘Uliks’ je budalaština.“
Dvadeset prvi vijek, stoljeće mediokriteta, dobilo je tako svoga Jamesa Joycea, pisca taman po svojoj mjeri. Bilo je, dakako, i prije koeljadi, bilo ih je otkako čovjek piše i zapisuje, bilo ih je i kad je prije devedeset godina Joyce konačno u Parizu objavio svoj najslavniji roman. Ali nikad prije, u svih dvadeset stoljeća do ovoga, nije koeljad imala ambiciju da postane kanon.
Dvadeset prvi vijek, era globalnog zatupljenja i “vladavine idiota“, njihovo je dugo čekano vrijeme: zlatno doba prosječnih, marginalizirane većine koja je konačno dobila povijesnu priliku da je se čuje i da sudi. Stoljećima pritisnuta nametnutim stidom, danas je slobodna da konačno javno kaže kako je Joyce kompliciran i nerazumljiv, kao što je komplicirano i nerazumljivo sve složenije od forme – i, nota bene, sadržaja – statusa na Facebooku.
Nedavno sam u knjižari sa zanimanjem prelistao novo djelo Paula Coelha, Jamesa Joycea jackass-civilizacije, i šokiran otkrio da je šarena knjiga pretenciozno nazvana “Promjene“ zapravo – rokovnik.
Dobrom, starom rokovniku, kakve su nam tate i mame nekad donosili s posla, s logotipom Brodosplita ili Jugoplastike – planeru sa tri stotine šezdeset pet datuma i prostorom za zaspisivanje kratkih podsjetnika, velikih planova, zgodnih ideja ili jednostavnih dnevničkih upisa – Paulo Coelho dodao je u dnu svake stranice po jednu od svojih glasovitih mudroserica iz gimnazijskih spomenara, zapakirao ga kao roman i dao mu kratak i efektan naslov, pa stavio u izloge knjižara za stotinu i deset kuna.
Nije, naravno, riječ o novcu – mada je James Joyce našeg glupog stoljeća stavio u džep pokoji novi milijun raznih svjetskih novaca – već o konceptu, cijelom u duhu svog doba: Coelhov rokovnik za 2013. godinu zapravo je bianco-roman kojega će svaki kupac napisati sam, ali pod imenom Paula Coelha. Svi smo mi Paulo Coelho, ali samo jedan ima žiro-račun.
Elitistička će književna kritika, doduše, sarkastično ocijeniti kako su Coelhove “Promjene“ čisti stil, forma u prilično doslovnom smislu ispražnjena svakog sadržaja, ali ko je jebe.
Naše je mlado stoljeće dobilo svog Uliksa i svog Leopolda Blooma.
Slobodna Dalmacija, 15.08.2012.
Peščanik.net, 16.08.2012.