- Peščanik - https://pescanik.net -

Javna tajna o javnom servisu

O javnom servisu i medijima tokom izbora, govore Jovanka Matić, Tamara Skrozza i Rade Veljanovski. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Pokret Dosta je bilo (DJB) je uputio otvoreno pismo direktoru Radio televizije Srbije (RTS), u kome navodi da od završetka izbora do danas nijedan predstavnik najveće opozicione stranke nije gostovao na RTS-u. Za DJB je glasalo četvrt miliona ljudi i oni imaju 16 poslanika. Ovde govorimo o javnom servisu koji treba da zastupa pluralitet političkih stavova u zemlji.

Jasno je da mi pratimo svetski trend pada prodaje štampanih medija i gledanosti televizije, na račun interneta. Kod nas je polovina stanovništva funkcionalno nepismena i imamo 700 hiljada ljudi koji nisu završili osnovnu školu. Veliki broj ljudi nema pristup internetu, niti ga koristi, i oslanja se na televizije i radio stanice sa nacionalnom frekvencijom.

U zemlji koja ima takvu obrazovnu strukturu javni servis ima veći značaj. Jovanka, vi i Rade ste prošle godine učestvovali u velikom istraživanju o sadržaju informativnog programa javnih servisa, Radio televizije Srbije i Radio televizije Vojvodine. To istraživanje je rađeno u vreme prošlogodišnjih parlamentarnih izbora. Ove godine nas čekaju predsednički.

Jovanka Matić: Informativni program javnih servisa je nešto što je popularno u našoj publici, što je dobra vest. To znači da publika prepoznaje neki kvalitet u tom programu i on je ipak mnogo bolji nego što su programi drugih televizija koje su se stavile u službu vladajuće garniture i koje u nekim slučajevima rade ispod standarda dobrog ukusa.

Javni servis pre svega neguje pristojnost u svakodnevnoj komunikaciji, ali je on ipak daleko od evropskih standarda javnog medijskog servisa. Osim posebne analize informativnih programa, radila sam analizu debatnih emisija i raznih drugih kolažnih, svakodnevnih emisija, kao što su Jutarnji program ili Beogradska hronika. Došla sam do zaključka da republički i pokrajinski javni servisi ne ispunjavaju svoje zakonske obaveze promocije javnog interesa.

To podrazumeva slobodno formiranje mišljenja publike i izražavanje mišljenja gledalaca i slušalaca, nepristrasno obrađivanje raznovrsnih ideja, negovanje pluralizma ideja i omogućavanje sučeljavanja različitih mišljenja. Ništa od toga ne postoji u ovim informativnim programima. Na primer, emisije vesti su direktno u službi političkog establišmenta.

Istraživanje je bilo obimno, na ukupno 120 emisija, kao što su Dnevnik RTS-a, Dnevnik RTV-a i Novosti dana na Radio Beogradu. Njihovom analizom i anlizom oko 2.400 pojedinačnih priloga utvrdili smo da se kao društveni akteri o čijim se aktivnostima i mišljenjima najčešće govori pojavljuju svega 3 grupe – od 37 mogućih grupa koje smo registrovali. Te 3 grupe su predstavnici državne vlasti, partija i stranih organizacija. Među domaćim subjektima izrazito preovlađuju predstavnici centralne izvršne vlasti, to jest vlada i njeni ministri. Zakonodavna i sudska vlast su potpuno zanemareni. Isto važi i za pokrajinsku i lokalnu vlast. Premijer Vučić je najviše favorizovan kao pojedinačni akter u ovim informativnim emisijama.

U centralnom dnevniku RTS-a u 19.30, prosečna dužina priloga sa premijerom Vučićem je iznosila 1 minut i 24 sekunde. On se u 24 emisije 7 puta pojavio u prilozima koji su duži od 5 minuta. Prilog o otvaranju Železničke stanice Prokop trajao je čak 6 i po minuta. To nije bio nikakav vanredni događaj, već deo predizborne kampanje. U svakoj trećoj emisiji Dnevnika Vučić se pojavljivao u prilogu od 5 minuta, što prevazilazi sve profesionalne standarde.

Ne samo da su ovi prilozi, mimo svih standarda, bili izrazito dugački, već se televizija ponašala potpuno pasivno. Ona je bila samo pasivni beležnik nečega što premijer ili članovi vlade rade, bez ikakvog objašnjenja konteksta u kome se taj događaj odigrava, omogućivši na taj način državnim funkcionerima da koriste javni servis radi promocije svojih partijskih ciljeva. To je strahoviti problem našeg medijskog sistema i uopšte novinarskog izveštavanja od početka višestranačja.

Što se tiče tema, politika je u informativnim emisijama bila primarna, slede svetski događaji, pa ekonomija i sport. Dnevnik jeste ispunjavao svoju formalnu obavezu da na dnevnom nivou registruje aktivnosti opozicionih stranaka, ali to su kratke, najkraće moguće vesti, dok je u onome što je autorski doprinos omogućavao promociju državnih funkcionera kojima je data prilika da svoj položaj zloupotrebe za partijsku promociju.

Beogradska hronika, kao poseban program, popularna je van Beograda. Zašto? Ne zato što govori o beogradskim temama, jer njima posvećuje vrlo malo pažnje, već zato što se bavi opštim, kulturnim, zdravstvenim, neobaveznim temama, koje su interesantne svima. Dovedete nekog glumca, pa onda s njim pričate o svemu i svačemu. To nije zanimljivo samo Beograđanima, već i svima ostalima.

Međutim, Beogradska hronika je u vreme izborne kampanje zloupotrebljena tako što je imala obavezan deo o izbornim aktivnostima i tako je odigrala veoma važnu ulogu u izbornom ciklusu, jer ne samo što je imala obavezne izborne priloge, već su na isti način kao Vučić u Dnevniku, ovde protežirani gradonačelnik Siniša Mali i Goran Vesić. To je ono gde javni servis zloupotrebljava svoju ulogu i poverenje građana.

Svetlana Lukić: Kada gledate Dnevnik RTS-a i druge dnevnike, izgleda kao da postoje samo političari i takozvani narod koji je u pasivnoj poziciji. Osim toga nema ničega. Nemamo teme iz obrazovanja, iz kulture, niko se ne bavi socijalnim pitanjima u zemlji u kojoj je stotine hiljada ljudi ispod linije siromaštva. Zanimljivo je jedino kada se oni svađaju između sebe.

Jovanka Matić: Tačno tako. Sve su te teme zanemarene: socijalna pitanja, prosveta, zdravstvo, kriminal i korupcija, koja je nekada bila visoko, ali i Kosovo, koje je nekada takođe bilo visoko rangirano. Više se ne obrađuju kontroverzne teme, bez obzira na to iz koje su oblasti. To je ono što javni servis izbegava i to je njegova glavna osobina: prećutkivanje svega što je kontroverzno.

U strukturi tih subjekata, pored političke elite koju sam pomenula, pojavljuju se i građani. Oni su čak na 4. mestu. Ali ti građani govore samo o tome kako su slavili 1. maj, da li su farbali jaja za Uskrs ili da li proveravaju ispravnost mesa kad ga kupuju. Nema govora o nekoj važnoj temi, jer im se ne dozvoljava da iskazuju političke stavove. Oni nisu aktivni politički članovi ove zajednice.

Još jedan divan nalaz: posmatrajući RTS imali smo ukupno 1.600 registrovanih subjekata. Među njima je bilo 0 tinejdžera, 0 studenata, 0 penzionera, 0 nezaposlenih, 1 invalid. Žena je bilo 3-4 puta manje nego muškaraca. To je struktura društva koju nam pokazuje televizija i koja predstavlja nerealnu sliku socijalne strukture društva. U njoj penzioneri i nezaposleni ne postoje.

Svetlana Lukić: Imate Vučića koji priča o iskrcavanju sonde na Mars, onda imate Vučića koji je rekao nešto o Evropskoj uniji, u sledećem prilogu imate Vučića koji je rekao nešto o ekonomiji, da bi na kraju izjavio nešto i o Partizanu i Zvezdi. On ne po javnim servisima zatvara usta. Ali to je u velikoj meri pitanje naših kolega, zašto je uopšte toliko važno to šta je on rekao?

Jovanka Matić: To je taj neprofesionalni i nekritički odnos javnog servisa prema vlasti. S jedne strane u ovoj zemlji postoji uverenje političara da oni zbog izborne pobede imaju pravo na medije kao svoj resurs, a s druge strane problem je i profesionalna ideologija novinara javnog servisa, koji smatraju da je njihov zadatak opsluživanje potreba vlasti.

Svetlana Lukić: RTS i Radio televizija Vojvodine su takvi kakvi su, ali se uvek postavlja pitanje „ali čekaj, ko to kontroliše?” Ja se ne sećam da sam ikada čula da je neko, skupština ili neko nezavisno telo reklo: hajde da vidimo kakav nam je to javni servis.

Rade Veljanovski: Od prvog trentuka kada je naša državna RTV počela da se na osnovu zakona transformiše u javni servis, možemo da konstatujemo da su sva rukovodstva naših javnih servisa i dalje tretirala te medijske kuće kao državne RTV, a tako se prema njima ponašala i vlast. Imamo privid velikih i razvijenih javnih servisa, po dizajnu, programskoj raznovrsnosti i po tome što zaista imaju informativne, edukativne, zabavne, sportske, kulturno-umetničke i programe za decu i verske manjine.

To su sve oblici i funkcije koji dokazuju da to jeste javni servis, ali svi koji u praksi i u teoriji znaju šta je javni servis, svesni su da je crvena nit koja odvaja jednu medijsku kuću kao javni servis od državne RTV upravo informativni program. Rukovodstva ovih kuća nemaju snage i hrabrosti, a vrlo često ni znanja, kako da organizuju javni servis da on bude u potpunosti nezavisan i autonoman od vlasti i ostalih centara moći, kao što su poslovni sektor i vojno-strateški interesi. Često vidite da novinar nema hrabrosti da postavi nekom svom sagovorniku iz vlasti ključno pitanje. Voz za Kosovo je bio paradigmatičan primer, jer je to upravo trenutak kada treba čuti i drugačije mišljenje. A o čemu se radi? Ne dopušta se da se barem nazre mogućnost alternativnog mišljenja, a time i politička alternativa.

Javni servis ima kohezionu funkciju, on treba da bude otvoren prema svim društvenim grupama i svim pojedincima, jer ga ne finansiraju samo oni koji su glasali za stranku ili koaliciju koja je trenutno na vlasti. Javni servis treba da bude nepristasan, na njemu treba da se čuju različita mišljenja i argumenti. Kod nas se tradicionalno smatra da je za društvenu koheziju najbolje ako svi prihvatimo mišljenje vođe, a pošto se zna da Drugi dnevnik RTS-a svakog dana gleda oko 2 i po ili 3 miliona ljudi, eto nam prilike da stvorimo jedinstvo. Svako ko pomisli da može drugačije da se nosi sa određenim pitanjem ili problemom i da uopšte drugačije misli, taj razjeda jedinstvo društva.

U ovom, ali i u ranijim istraživanjima iz 2014. i 2012, primetili smo da u emisijama tipa Dnevnik, u periodima predizbornih kampanja, imate enorman broj takozvanih pseudodogađaja. Bilo je toga i sa Borisom Tadićem, ali je 2014. i 2016. to prevazišlo svaku meru. Imali smo priloge po 5, 6 minuta koji su bili isključivo promotivni i kojih uopšte ne bi bilo da nema izbora. Evropa je odavno uspostavila određene standarde prema kojima nosioci javnih funkcija treba da se uzdrže od učestalog pojavljivanja u medijima, a ako to nisu u stanju, onda mediji ne treba da im daju toliko prostora i ne treba da ih prikazuju tonom i slikom, već spiker samo pročita vest da je predsednik vlade ili države danas bio tu i tu, otvorio to i to. Tačka.

Na taj način je zadovoljena potreba interesovanja javnosti za događajem koji je konkretan, ali to ne može da traje 3 ili 5 minuta. To jeste problem naših javnih servisa i ostalih medija, ali mi s razlogom govorimo o javnom servisu, zbog njegovog statusa i funkcije, ali i zbog toga što ga svi zajedno izdržavamo i što on treba da bude primer. On treba da bude paradigma. To je istorija javnih servisa, drugi su se ugledali na njih, a ne oni na druge.

Jovanka Matić: Imamo novi način političke komunikacije od 2012, koja teži ne samo da mobiliše biračku podršku, nego da zatre svaku alternativu. To je novina, pokušaj da se obesmisli svaka moguća alternativa. Vidimo da to naš premijer radi svojim svakodnevnim pojavljivanjem i delegitimisanjem bilo kakvog suprotnog mišljenja, a javni servis mu u tome jako pomaže. Umesto da neguje pluralizam ideja i ne služi nijednom posebnom interesu, on omogućava tu iščašenu političku komunikaciju koja je jako štetna za političku budućnost ove zemlje.

Svetlana Lukić: Gde su regulatorna tela koja ubiraju ogromna sredstva od plaćanja dozvola za emitovanje? Ljudima će se smučiti ta simulacija demokratije. To je u zemlji koja nema tradiciju negovanja demokratskog društva dodatna opasnost.

Tamara Skrozza: Mi još od 2003. imamo Republičku radio-difuznu agenciju – tada je to bila RRA, koja se sada zove Regulatorno telo za elektronske medije – REM. Večno smo imali problem sa tim regulatorom. Članovi Saveta ranije RRA sada REM-a, uvek su birani političkom voljom. Međutim, ono što imamo u poslednjih nekoliko godina je zaista zabrinjavajuće. Reč je o gaženju svih mogućih zakona, pa i elementarne ljudske pristojnosti.

Posle dugog perioda krnjeg rada Saveta REM-a, jer je imao samo 6 umesto 9 članova, a pritom je to organ koji bi trebalo da se direktno bavi nadzorom elektronskih medija i koji ima velike nadležnosti da izriče opomene i da privremeno ili stalno prekida emitovanje određenih programa – u oktobru ove godine je Narodna skupština trebalo da se izjasni o izboru dva kandidata. Dan pre izglasavanja u skupštini je nekoliko poslanika izašlo i reklo „biće izabrana ova dvojica kandidata”. Svi su znali ko će biti izabran. Sutradan, kao po komandi, izabrana su upravo ta dvojica kandidata.

O čemu onda mi pričamo? O kakvoj nepristrasnosti i objektivnosti odlučivanja u Narodnoj skupštini? Pritom, Odbor za kulturu i informisanje Narodne skupštine, koji ima velika ovlašćenja u procesu izbora tih kandidata, konstantno krši zakone. Pre mesec dana smo imali situaciju da je jednom od odbijenih kandidata za članstvo u Savetu REM-a rečeno da nema pravo žalbe. Pravo žalbe na nekakvu odluku je Ustavom zagarantovano. Njemu je rečeno „nemate prava da se žalite”. Tačka. Nema dalje priče.

Takvo telo, čiji se članovi biraju na taj način, nadležno je da nadzire emitere. Ono taj svoj posao radi tako žalosno i jadno da uopšte ne bismo znali kako statistički izgledaju programi da nema kolega koje se bave istraživanjem i da nema organizacija koje se, na ovaj ili onaj način, bave monitoringom medija. Imali smo situaciju sa ovim izborima da zvanično ne znamo kako su izbori izgledali u medijskom smislu.

Savet REM-a ima obavezu da nadgleda izveštavanje tokom predizborne kampanje i da svojim radom garantuje ravnopravnu zastupljenost svih učesnika u političkom životu. Svih ovih prethodnih godina, kakav god da je bio Savet RRA odnosno REM-a uvek smo nekoliko meseci posle izbora dobijali izveštaje koji su suštinski potvrđivali monitoringe koje su sprovodili Jovanka i drugi istraživači. Ove godine izveštaja nema. Koleginica Suša koja je u tom trenutku još uvek bila u Savetu REM-a rekla je da je videla izveštaj za prvu sedmicu. Neko je te izbore očigledno pratio, međutim nigde nema izveštaja.

NUNS je u avgustu tražio od REM-a da zvanično objavi izveštaj o praćenju izbora. Oni im nisu odgovorili. Pratim REM od samog nastanka – oni su institucija od koje ne možeš da dobiješ odgovor ni o čemu. Ako ti i pošalju odgovor, to je nešto što je mogla da ti napiše Cica iz trafike, nešto prosto neprihvatljivo kao odgovor jednog takvog tela.

NUNS se onda obratio Rodoljubu Šabiću, povereniku za zaštitu informacija od javnog značaja. Tek posle Šabićeve intervencije iz REM-a stiže nezapamćeno bezobrazan odgovor da oni taj izveštaj nemaju. I šta ćemo sad? Kada je gomila nas krenula da piše o tome, sekretar REM-a je objasnio kako u zakonu ne postoji obaveza REM-a da izda izveštaj. Ja sam pogledala ponovo zakon i zaista, nigde u zakonu ne stoji eksplicitno „Savet REM-a ima obavezu da u tom i tom roku objavi izveštaj o monitoringu medija”. To ne postoji u Zakonu o medijima, ali u drugim zakonima postoji, direktno ili indirektno, da je jedan od važnih poslova REM-a, odnosno Saveta REM-a, da nadgleda emitovanje elektronskih medija tokom predizborne kampanje. Neke kolege su napisale „eto, nema izveštaja, stvarno u zakonu nigde nema obaveze, puj pike ne važi”. Mi izveštaj nemamo. Za dva meseca ulazimo u nove izbore. Ko će ove izbore da nadgleda?

Jovanka Matić: Dodatni problem je u tome što je RRA pred svake izbore menjao izborna pravila. Ne postoje ustaljena, opšteprihvaćena pravila kako mediji treba da se ponašaju tokom izborne kampanje, nego se ona svake godine menjaju, jer je renije očigledno bilo kršenja pravila. Ova poslednja su bila najnepreciznija i najneefikasnija. Nije bilo pokušaja zabrane zloupotrebe državnog marketiga, ali ni preciznije formulacije šta znači neutralan i nepristrasan tretman i jednakost šansi. Bilo je nekoliko monitoringa prošle izborne kampanje i primetili smo nejednake mogućnosti izbornih kandidata da se direktno obrate biračima. Ali pravilo koje bi to uredilo ne postoji, tako da niste mogli da se žalite da je neki medij kršio obavezu nepristrasnog i jednakog tretmana izbornih učesnika.

Tamara Skrozza: Jedna od nadležnosti Saveta REM-a jeste izbor upravnih odbora javnih servisa. Mi smo imali situaciju da je kada je biran Upravni odbor RTV-a, neposredno pred sve one skandale koji će se dogoditi sa RTV-om, objavljena analiza iz koje se jasno vidi da je svaki član Upravnog odbora RTV-a u rođačkim, kumovskim, prijateljskim, kolegijalnim ili biznis vezama sa jednim ili dvojicom članova Saveta REM-a.

Slična je situacija i sa Savetom RTS-a. To su tela koja mogu direktno da utiču na uređivačku politiku javnih servisa, a biraju svoje ljude. Posle strašnog premijerovog napada na RTS na konferenciji povodom Prlainovićeve izjave, kada je u javnom prostoru promovisana reč „ološ“, napisala sam tekst za Vreme o čitavoj toj stvari. Jedna od prvih adresa kojoj sam se obratila bio je predsednik Upravnog odbora RTS-a. Očekivala sam da je to čovek koji će jedva dočekati da kaže „smatram da je ovo zaista napad na našu kuću”. Međutim, kada sam ga pozvala, on je pitao „šta je uopšte vaš problem?”. Odgovorila sam da „nemam nikakav problem, ali da li vi kao predsednik Upravnog odbora smatrate da je ovo napad na vašu kuću?” „Ne”, kaže, „o kakvom napadu pričate?” „Pa”, rekoh, „rekao je za novinare to i to”. On odgovara da je „gospodin premijer je izrazio svoje privatno mišljenje”.

Rade Veljanovski: Sve ovo pokazuje da naše dve medijske institucije, nezavisno regulatorno telo i javni servis, koje treba da budu temeljni oslonac nezavisnosti celokupnog medijskog sistema u jednom društvu, na sve moguće načine pokušavaju da ne pokvare odnose sa vlašću, dok ih odnosi sa javnošću uopšte ne zanimaju. U demokratskim društvima je potpuno obrnuto i zato u društvu u celini postoji konsenzus da treba braniti te institucije.

Kada bi danas neko predložio da se rasformiraju regulatorno telo i RTS, ko bi ih branio. Setimo se da je Margaret Tačer, gvozdena ledi, htela da privatizuje BBC. Ali zašto u tome nije uspela? Građani i javnost nisu dopustili. BBC svake godine ima do 20 miliona neposrednih kontakata sa slušaocima i gledaocima: telefonom, elektronskom ili klasičnom poštom.

Našim javnim medijskim servisima je najvažnije šta o njima misli vlast. Kad smo završili istraživanje oko 2.000 sati programa RTS-a i Radio-televizije Vojvodine, skrenuli smo pažnju na nekoliko stvari. Zakon o javnim medijskim servisima je predvideo da članove Programskog saveta, gde dve trećine članova dolazi iz opšte javnosti, stručnih i medijskih institucija, a samo jedna trećina od poslanika parlamenta – sada bira Upravni odbor RTS-a i Radio-televizije Vojvodine, tela koja Savet treba da kontroliše. Pa to je nonsens. Kako interno telo može da bira ko će ga spolja kontrolisati. Evropa insistira na spoljnim oblicima kontrole. To su nevladine organizacije, udruženja građana, stručne organizacije, svi koji su spolja zainteresovani i koji imaju stručna znanja. To bi po prirodi stvari trebalo da bude i medijski servis koji je osnovan, finansiran i kontrolisan od građana, ali se to ovde teško prima.

Jovanka Matić: Za sve ove godine tranzicije u poslednjih 16 godina, nismo uspeli da napravimo funkcionalnu osnovu slobode medija. Oni su danas ekonomski zarobljeni i zavise od nepoznatih finansijera. Još uvek ne znamo koji su njihovi izvori novca. Velikim delom je to država, ali ne znamo koji su sve načini i kanali kroz koje država finansira medije, i to izabrane medije koje želi da nagradi, za razliku od onih kojima ne daje novac jer želi da ih kazni. To je slepa mrlja našeg medijskog sistema.

U završnim računima medija ne vidite koliko je novca došlo od oglašavanja, od prodaje tiraža ili države. Možete reči da „novinari nisu toliko hrabri kao što su bili pre 10 ili 15 godina”, a u stvari su ekonomski zarobljeni, jer nemaju ekonomsku alternativu. Danas ne postoje izvori finansiranja medija u javnom interesu.

Drugi problem je državni novac. Kod nas nije regulisano pitanje ulaganja državnog novca u medije. To mora da bude transparentno i mora da bude regulisano. Moraju da postoje nekakva pravila. Ne možete po svojoj volji nagrađivati jedne, a kažnjavati druge medije. Tu tek treba da se nađe rešenje i zato nam je potrebna temeljna rekonstrukcija medijske ekonomije.

Tamara Skrozza: Postoji neobjavljena i neformalna zabrana javnim preduzećima i moćnim oglašivačima da se reklamiraju u medijima koji kritički izveštavaju o vlasti.

Jovanka Matić: To nije nikakav novi izum, to znamo iz devedesetih.

Tamara Skrozza: Ali nikada nije bilo ovako drastično. Uvek su postojale nekakve rupe, nekakvi lični kontakti kroz koje si mogao da dođeš do oglasa i na taj način omogućiš svom mediju da preživi. Nezavisni, nekada su se tako zvali, ali bih danas pre rekla kritički orijentisani mediji, nemaju nijedan oglas javnih preduzeća, kao najvećih i najmoćnijih oglašivača. Ako nisi Informer, ako ne plasiraš ono što oni plasiraju, gotov si. Osuđen si na projektno finansiranje i da ti tamo nekakva komisija, sastavljena kako je sastavljena, odlučuje o tvojoj sudbini. Sve su slavine zavrnute i to mi iz medija već nekoliko godina pokušavamo da objasnimo Evropi i svetu, pa i nama samima, ali nas niko ne čuje.

Što se tiče finansiranja oglasnog prostora u izbornoj kampanji, reći ću samo da imamo konstantnu izbornu kampanju i ne znam što bi bilo neko posebno pravilo za stvarnu izbornu kampanju. Imate priloge koji su čisti PR. Srpski telegraf jednom nedeljno, na 4 strane, objavljuje nešto što se zove „Lepa Srbija”, što je otvorena reklama gradova u kojima vladaju naprednjaci. Nigde ne piše da je to oglas, nigde ne piše da je to PR.

Pre 7 ili 8 dana smo imali reportažu „Novinar Informera sa gradonačelnikom u šetnji Beogradom na vodi”. Šta je to? Da li je to novinarski rad? To je čisti PR. I za to ne postoji tarifa. Moram da priznam da kao novinar, kao neko ko se bavi medijima, više nemam problem sa oglašavanjem tokom kampanje – imam veći problem sa stalnim oglašavanjem.

Rade Veljanovski: Sa stanovišta razvoja medijskog sistema to je vraćanje 100 godina unazad. Pred kraj prošle godine na jednom velikom međunarodnom skupu o medijima u Beogradu, saopšten je podatak da je prošle godine potrošeno negde oko 260-280 miliona dinara za reklamiranje u medijima, a da se ne zna tačno ko, kako i kome je te pare dao.

Kada se zna da je ukupno medijsko tržište u Srbiji dostiglo vrhunac 2008-2009. sa 250 miliona evra na godišnjem nivou, pa se onda sunovratilo na nekih svega 120, i da od toga negde oko 60% uzimaju samo dve medijske kuće, RTS i Pink, pogledajte onda šta znači 100-200 miliona dinara. To je kada ih pretvorite u evre dosta veliki novac, kojim mogu da se izdržavaju mediji za koje neko ko im daje taj novac želi da opstanu.

Zašto bi se uopšte reklamirala javna preduzeća? Zašto reklamirati Gradski saobraćaj Beograda kada nemate alternativu? Ili Vodovod ili Elektrodistribuciju? Ta priča o tome kako su oni divni i savršeni je samo promotivna priča i nije ekonomskog, već samo političkog karaktera. Iz svega ovog o čemu smo pričali, kako se skriveno i neskriveno jedni mediji podstiču, a drugi osporavaju, možemo da zaključimo da se ponovo stvara atmosfera straha, i to dvostruko.

Prvo, da su svi u medijima, i zaposleni i oni ostali, stalno zabrinuti da će izgubiti posao, a drugo, sadržajno se taj strah prenosi i na javnu sferu u celini. Šta je bolja ilustracija tog straha nego činjenica da smo potisnuli istraživačko novinarstvo na margine NVO novinarstva? Naši najbolji istraživački radovi novinara nisu u mejnstrim medijima, već u nevladinim organizacijama, CINS-u i BIRN-u.

Ponekad vidimo da čak i slaba platežna sposobnost određenih medija nije razlog nepostojanja istraživačkog novinarstva, jer kad im CINS ili BRIN ponude svoje radove, koji su projektno finansirani, ovi nemaju hrabrosti da ih objave. Strah je jedna od važnih komponenti naše sadašnje medijske situacije, jer čak i kada pare nisu problem, neke sadržaje nemamo u mejnstrim medijima i tu se krug zatvara.

Jovanka Matić: Fenomen ove vlasti jeste da je centralizovala kontrolu nad finansijskim tokovima. Mediji su jedna od tačaka gde je ta kontrola izrazito striktna.

Tamara Skrozza: Rade jeste u pravu što se tiče oglašavanja javnih preduzeća, ali javna preduzeća imaju budžete koji su za to namenjeni. Mislim da ona uopšte ne treba da se reklamiraju, ali ako već poseduju budžet za to, onda bi to trebalo da rade tržišno i da postoji mogućnost da se neko javno preduzeće reklamira u Danasu ili Vremenu. Umesto toga, Pošta Srbije ima svakog dana bar jedan tekst u Srpskom telegrafu.

Para ima, ali one, zahvaljujući političkim monopolima nad marketinškim agencijama i zabranama, ne dospevaju u sve medije. Ranije nisu dospevali u sve medije podjednako, sad u neke medije uopšte ne dospevaju. Moram da priznam da je monopole nad marketinškim agencijama uvela prethodna vlast, ali ova vlast je tu praksu dovela do neizdržljivosti.

Jovanka Matić: Mora da se održava ideja slobode medija. Slobodni mediji su preduslov razvoja demokratije, bez njih nema demokratskog društva i svaki građanin to treba da zna. Uloga javnog servisa je da neguje demokratske vrednosti, tako piše u zakonu, a jedna od tih demokratskih vrednosti je princip aktivnog građanstva.

Treba da zainteresujete građane za politiku, da znaju šta se zbiva, da učestvuju, da doprinesu, da sami neguju kulturu javnog dijaloga. To javni servis ne radi i to su njegove njaveće mane, što je daleko važnije od toga da li je preskočio Dosta je bilo i dao Vučiću 5 minuta. U njegovom programu moraju da se neguju demokratske vrednosti i ideja građanina kao aktivnog učesnika društvenog života.

Rade Veljanovski: U zakonu piše da javni medijski servisi treba da objavljuju sadržaj na jezicima manjinskih naroda i da nema nikakve razlike između Vojvodine i ostatka Srbije. I jedan i drugi javni servis treba da rade na isti način. Međutim, u Radio televiziji Srbije imate samo jednu emisiju na romskom jeziku na Radio Beogradu i povremeno na televiziji imate emisiju „Grad” u kojoj može da se čuje neki od jezika nacionalnih manjina, ali ne svi. Nema Vlaha, Bugara, Albanaca, Bošnjaka, Roma, što je još jedan od primera kršenja zakona.

Tamara Skrozza: Znam da je velika odgovornost novinara, to je jedna jako teška tema. Ali novinari su, kao i svi građani i građanke ove države, svedeni na nivo belog roblja. Ne mogu da pravdam kolege koji krše kodekse, zakone i elementarne standarde profesije. Ali imam, što bi klinci rekli, transfer blama kad gledam neke konferencije za novinare i intervjue sa Vučićem. Na dnevnom nivou događaju se stvari koje su bruka za ovu profesiju, ali s druge strane, moram i da se solidarišem, jer jedem taj hleb 20 godina. To je krvav posao, a ljudi su svedeni na roblje.

Jovanka Matić: Ali promeniće se mnogo kroz proces evrointegracija, zakoni i praksa će morati da se uslaglase sa evropskim standardima.

Tamara Skrozza: Ne možemo da dođemo do procesa evrointegracije, čak ni kada je u pitanju esnaf. Pre nekih godinu-dve dana, kada je Vučić lično napao, imenom i prezimenom, koleginicu Tamaru Spaić, pored njega je stajao najviši predstavnik Evropske unije u Srbiji, Majkl Davenport, koji zna srpski, i ćutao. Znam da postoji nekakav diplomatski običaj i da je on možda morao da ćuti, ali postoji i mogućnost da, kada se sve završi, malo podvikneš Vučiću i podsetiš ga na to da je on na proevropskoj agendi dobio bar jedan broj glasača. Umesto toga, svi koji bi trebalo da nam pomognu u procesu evropskih integracija i primeni evropskih standarda, ćute na sve što se dešava pred njihovim očima. Ako Majkl Davenport stoji i gleda kako Vučić gazi novinarku, šta mi da radimo?

Jovanka Matić: Treba da se udružimo.

Tamara Skrozza: Ko?

Jovanka Matić: Celo civilno društvo, i da protestuje.

Tamara Skrozza: Naravno.

Jovanka Matić: Reč je opet o solidarnosti civilnog društva i novinara.

Tamara Skrozza: Civilno društvo često opravdano upire prstom u novinare, ali ja nekada imam osećaj da mi nemamo podršku civilnog društva. Kada su novinari jedan jedini put izašli na ulicu, zahvaljujući onoj nesrećnoj situaciji sa Gašićem, „Novinari ne kleče”, na prva dva skupa je bilo nekoliko predstavnika civilnog društva. Posle toga smo bili samo mi. Civilno društvo treba da kaže „evo, mi smo tu, mi smo vama leđa, mi se zalažemo”. Nema odbrane. Nema društvene i javne solidarnosti. U REM-u kafe kuvarica, kad se uračuna markica za prevoz, ima 10 hiljada veću platu od novinara ugladnih nedeljnika u Beogradu.

Svetlana Lukić: Da, u pravu si. Međutim, onda će tako svaki lekar da kaže da je nedovoljno plaćen.

Jovanka Matić: Tako je. Zašto nemamo medijsku koaliciju koja će da se organizuje po pojedinim pitanjima? Ne mora neprestano. Neka se udruži na pitanju napada na pojedinačne novinare. A onda neka proces evropskih integracija, to što država mora da uradi, iskoristiti da se uspostave ne samo zakoni, već i prakse koje znače poštovanje evropskih standarda.

Tamara Skrozza: Situacija je najcrnja moguća, ali mislim da nije sva nada nestala, sve dok postoji mogunost da se nešto kaže bilo gde i zato mi koji još uvek na neki način govorimo, moramo da budemo glasniji nego što smo bili do sada. Verujem da ne može da nestane sve, sem ako ne krenu da eliminišu redom, po spisku. Kako sada stoje stvari nije ni to isključeno, ali sve dok smo tu, dok hodamo, dok možemo, mislim da moramo da vičemo, na ovaj ili na onaj način, jer to nam je jedina šansa da preživimo, ne samo finansijski i statusno, nego i fizički.

Peščanik.net, 27.01.2017.