Tačno dvanaest godina prije koncerta u Budvi, devetog jula 1995. godine, dakle, The Rolling Stones su održali prvi u nizu od pet koncerata koje su u sklopu Voodoo Lounge turneje odsvirali u domovini, u Velikoj Britaniji. Taj prvi britanski Voodoo Lounge koncert bio je ujedno i jedini koji nije održan u Londonu (nego u Sheffieldu). Već dva dana kasnije Stonesi prelaze u London te u narednih pet dana sviraju tri koncerta na Wembleyu, a tri dana nakon potonjeg stadionskog ukazanja ponovo sviraju u Londonu, samo što je umjesto Wembleya poprište Brixton Academy.
Nas, međutim, ovdje zanima prvi londonski koncert Stonesa 1995. godine, onaj održan jedanaestog jula, onaj na kojem je bio Salman Rushdie. Te je večeri Rushdie otišao na Wembley kao izvještač Observera, a njegov esej-izvještaj s koncerta objavljen je u spomenutim novinama pet dana kasnije pod naslovom The armies of pleasure. Dok su milioni čitatelja čitali tekst o vojskama užitka, Vojska Republike Srpske nesmetano je ubijala Srebreničane.
Sjetio sam se ove koincidencije potpuno slučajno, listajući neki dan Rushdiejevu knjigu eseja Step Across This Line (Collected Nonfiction 1992-2002). U ovoj je knjizi preštampan i Rushdiejev esejistični izvještaj sa koncerta Rolling Stonesa na Wembleyu jedanaestog jula 1995. godine.
Lako bi sada bilo napisati lirsku varijaciju o ravnodušnosti ljudskog roda, lako bi bilo komparirati desetine hiljada ljudi koji uživaju na stadionu s desetinama hiljada ljudi zarobljenim u tzv. zaštićenoj zoni, lako bi bilo poantirati i kazati kako se sve to dešava u isto vrijeme i zapravo vrlo blizu, na razdaljini od tek dva sata leta. Sve je to, međutim, rečeno i napisano već mnogo puta, pa i u kontekstu daleko radikalnijih primjera. Dovoljno je sjetiti se Czeslawa Milosza i pjesmo Campo dei Fiore: Varšavski geto je gorio, žene i djeca su umirali u mukama, a tek par ulica dalje njihovi su sugrađani mirno živjeli svoje živote.
Lako bi također bilo, a na tragu blesavih analogija pojedinih publicista i njihovih čitanja kompozicije Sympathy for the Devil, ustvrditi da su The Rolling Stones zapravo sotonisti kojima prija prolijevanje krvi, a još bi lakše bilo tražiti tobožnju simboliku u radosnom poskakivanju Salmana Rushdieja, tog starog šejtanovog simpatizera, dok ljude (pa još muslimane) na pravdi Boga ubijaju. Tragače za simbolima ne zanimaju fakti, ne zanima ih, recimo, činjenica da je u istoj knjizi u kojoj je objavljen Rushdiejev esej o Stonesima, objavljen i dirljiv Rushdiejev zapis načinjen za vrijeme opsade Sarajeva, zapis koji je vapaj za pomoć Sarajevu, zapis u kojem se veli da rušenje Sarajeva i mučenje njegovih stanovnika sve građana svijeta na neki način čini izbjeglicama.
Lako bi, velim, bilo napisati neku kićenu kulturno-političku analizu i u nju nadrobiti svega i svačega, no koncerti Rolling Stonesa, a ovaj budvanski to naročito zorno dokazuje, već odavno nemaju veze ni sa kulturom ni sa politikom. Stonesi su grupica starkelja koje pokreću jedino inercija i srebroljublje, a njihovi lokalni menadžeri i pokrovitelji su najgora vrsta tranzicijskih geliptera i poslovičnog estradnog šljama.
I znakovitije je zapravo u ovom slučaju ime budvanskog mikrolokaliteta na kojemu je koncert održan nego što su sve moguće koincidencije sa datumima. Jer ono što u simboličkom smislu hic et nunc temeljno definira prostor sa kojeg potiče većina publike koja je gravitirala budvanskom koncertu jest upravo jaz.
Jaz između žrtava i zločinaca, između profitera i osiromašenog puka, između onih koji čitaju Rushdieja i onih koji bi ga ubili, između generacije koja je s crvenim pasošem bez problema putovala u London i generacije koja je sretna kad s plastičnom ličnom kartom dođe do Igala, između onih koji kad dođe ljeto skuckaju malo crkavice pa se par dana izležavaju na dalmatinskom kamenjaru i onih kojima se po ruševinama spaljenih kuća odavno nahvatala mahovina, a koji ljeti iz novih domovina dolete u zavičaj na dvije-tri sedmice, između neformalnih tajkunskih glasnogovornika koji prodaju moralističku spiku i naivnog samozatajnog svijeta kojem se ovi, kao, obraćaju, između lažno arogantnih poltrona iskreno servilnih prema svojim šefovima iz stranih skraćenićkih firmi (OHR, OSCE, itd.) i ponosnih domorodaca koji znaju da nema besplatnog ručka, između onih koji misli da su zato što đuskaju uz Stonese (ili hip-hop, ili rave, ili house) automatski bolji od onih koji šalje pozdravne SMS-ove u program satelitske televizije Dragane Mirković i fanova Dragane Mirković koje kvaziurbani društveni komentatori i dežurni patrioti pokušavaju uvjeriti da je to preveliki grijeh.
Veliki je to jaz i ne mogu ga premostiti ni mnogo bolji ljudi od otužne skupine ofucanih engleskih matoraca sa gitarama što su se, prije skoro pola stoljeća, prozvali kotrljajućim kamenjem.
BH Dani, 13.07.2007.
Peščanik.net, 13.07.2007.