- Peščanik - https://pescanik.net -

Jedan korak napred, dva nazad

Foto: Slavica Miletić

„Ljudi su ličnosti i, kao ličnosti, moralno su jednaki“. Janoš Kiš, politički teoretičar i liberal

„Jer, čovek je, po najdubljim iskustvima ljudskim, ličnost, biće stvoreno za zajednicu. Kroz drugog čoveka… on, u stvari, najviše pronalazi sebe, ali ne negira drugoga“. Atanasije Jevtić, pravoslavni teolog i episkop

Pravoslavna teologija 20. veka je, u osnovnim linijama, kripto liberalna, mada, ako bi pokušali da je preciznije odredimo, radi se o sintezi liberalizma i komunitarizma – čemu govori i iskaz episkopa Atanasija. Otuda i nagle promene u vrhu SPC u vezi sa Zakonom o istopolnim zajednicama, čije se usvajanje očekuje. Patrijarh Porfirije je u nedavnom intervjuu za RTS izjavio da je stav Crkve takav da se istopolna zajednica ne nazove brakom, jer je, shodno crkvenom učenju, taj naziv rezervisan isključivo za zajednicu muškarca i žene, kao i to da on lično razume sve administrativne probleme sa kojima se suočavaju osobe takve seksualne orijentacije. Balansirana izjava, koja je navodila na zaključak da će SPC elegantno preći preko usvajanja ovog zakona, prepuštajući pravnu regulativu državi, u čijem se nacrtu zakona o istopolnim zajednicama ionako ne navodi odrednica „brak“.

Patrijarh je izjavu dao u svoje ime, kao prva ličnost u SPC, ali i kao profesor teologije, i njegova je izjava javno bila podržana i od drugih episkopa (pakračko-slavonskog Jovana), što je bio još jedan dokaz u prilog tezi da će u SPC konačno početi da se razmišlja i teološki, odnosno na osnovu onoga što se učilo u školi i na osnovu čega su se sticali doktorati i profesure, a ne na osnovu realpolitike i lokalnih srpskih predanja. Ali, kada se u Sinodu SPC patrijarh suočio sa svojim kolegama, morao je da reterira. Tako je izdato sinodsko saopštenje u kojem se SPC oštro protivi Zakonu o istopolnim zajednicama. Međutim, čitaoci će se s pravom upitati: „U redu, ali ako je čovek – rečima vladike Atanasija – i ličnost i biće zajednice, koje pronalazi sebe u drugom, ne negirajući drugog, kako to da je Sinod SPC – kao zajednica ličnosti koje ne negiraju drugog – istovremeno spreman da negira prava onih građana (ličnosti) koje žele stupiti u istopolnu zajednicu?“

Odgovor je da Sinod SPC negira prava zbog predrasuda, koje su, dobro znamo, osnovno pogonsko gorivo za diskriminaciju. „U redu“ – nastavljaju čitaoci sa dodatnim pitanjima – „moralo bi se dalje razgovarati sa svim društvenim grupama, uključujući i SPC, kako bi se predrasude, koje se odnose na osobe istopolne seksualne orijentacije, u budućnosti otklonile, zar ne?“ Netačno. U pitanju su predrasude koje vodeći ljudi u SPC imaju o SPC – što je mnogo teži oblik lažne svesti, koji zahteva i mnogo veću ličnu i sabornu hrabrost da bi se prevazišao.

Navedimo kao primer samo prvu rečenicu iz inače šturog sinodskog saopštenja – što govori da je na brzinu sklepano, verovatno pod zakulisnim pritiskom 212 desnih fundamentalista – i videćemo da je problematična, skoro posle svakog zareza: „Pomenuti predlog zakona za Srpsku Pravoslavnu Crkvu je neprihvatljiv, jer je ogromna većina predloženih odredbi u suprotnosti sa Jevanđeljem Hristovim i sveukupnim iskustvom i praksom Crkve na kojima je duhovno i moralno utemeljen naš srpski narod, kao i celokupna evropska civilizacija“. Šta tu sve možemo pročitati? Prvo, da za SPC postoje prihvatljivi i neprihvatljivi zakoni i da se razlika pravi na osnovu Jevanđelja. Drugo, zakon je, takođe, u suprotnosti sa moralom srpskog naroda, koji je formiran na osnovu iskustva i prakse Crkve. Treće, celokupna evropska civilizacija je utemeljena na praksi Crkve (ali, nije baš najjasnije da li se misli na temelje srpske Crkve ili su u pitanju temelji evropskog hrišćanstva).

Prvi stav može biti na mestu, s tim što u Svetom pismu imamo neuporedivo više iskaza koji govore o društvenoj pravdi, nego o seksualnom ponašanju: „Teško onima koji sastavljaju kuću s kućom, i njivu na njivu nastavljaju“ (Isaija 5, 8) ili: „Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gde moljac i rđa kvari, i gde lupeži potkopavaju i kradu“ (Mt. 6, 19) ili: „Zašto gazite siromaha i uzimate sebi žito u danak“ (Amos 5, 11). Suvišno je napomenuti da nikada nismo čuli da je za Sinod ili Sabor SPC neprihvatljiv zakon o radu, jer „gazi siromahe“ (radnike), ili korupcija, pošto „teško onima koji sastavljaju kuću s kućom“. Licemerstvo se takođe na više mesta osuđuje, naročito u Novom zavetu, i tu dolazimo do drugog stava, da je moral koji SPC navodno baštini krajnje upitan. Treći stav je zanimljiv, pošto je upotrebljen pojam „civilizacija“ (od lat. civis: građanin), a jedna od tekovina civilizacije je pravo.

U okviru „evropske civilizacije“, kako se navodi u saopštenju, do zakona o istopolnim zajednicama smo stigli polazeći od prava na slobodu veroispovesti. To je bilo jedno od prvih prava koje je bilo garantovano zakonom. Šta Sinod SPC misli o tom pravu? Da li je zakon o slobodi veroispovesti na tragu Jevanđelja, s obzirom da omogućava da građani izaberu da žive na osnovu zapovesti drugih religija, hrišćanskih veroispovesti ili da uopšte ne budu religiozni?

Siguran sam, ipak, da Sinod SPC ne bi nikada izdao saopštenje u kojem iznosi da je zakon o slobodi veroispovesti neprihvatljiv, ali ne zato što smatram da bi izostanak takvog stava bio zasnovan na shvatanju episkopa da su ljudi (građani) ličnosti i, kao takvi, moralno jednaki, kao što je rekao Janoš Kiš – već na osnovu toga što su se na takvu pravnu i društvenu činjenicu prosto navikli. Neka se onda naviknu i na ostala prava, a svoje predrasude, ako im je volja, neka slobodno zadrže, neće smetati.

Peščanik.net, 27.03.2021.

LGBTQIA+