- Peščanik - https://pescanik.net -

Jednoumlje

Gleichschaltung je riječ koja vjerovatno najbolje opisuje duh ove sedmice, a i šire, našeg doba i svijeta. Nacističko porijeklo riječi nije tajna. Politički program što ga je izražavala bio je ambiciozan: dosegnuti da se cjelokupno društvo kreće u jednom, istom smjeru. U novija vremena jedan je aspekt tog programa zasjenio cjelovitost nacističke političke ambicije: usmjeravanje mišljenja, nadzor mišljenja.

Jer smo se naučili vjerovati da takvog nadzora mišljenja danas nema, barem nema u demokratskom svijetu, jer dakle volimo vjerovati da mislimo što hoćemo, odnosno slobodno, čini se da je govor o Gleichschaltung-u danas neadekvatno i neprimjereno pretjerivanje. Niko dakako ne može ozbiljno tvrditi da se od uspona nacizma do danas ništa nije promijenilo. Promjene su velike. Ali historija se ponavlja upravo kroz promjene.

Kada govorimo o Gleichschaltung-u, ključna je promjena najvjerojatnije u tome da danas niko ne nameće uniformnost mišljenja. Pa i onima koji služe u uniformama dopuštena je sloboda individualnog izražavanja. Ova je sedmica pokazala da svako misli na svoj način ili se barem trudi misliti na svoj način. Ova je sedmica također pokazala kako svi mislimo i govorimo o jednoj, istoj stvari. Gleichschaltung je danas globalan. O istoj stvari ne govorimo zato jer je tako značajna, nego joj pripisujemo veliko značenje time što govorimo o njoj, time što prihvaćamo da je značajna. Tako prakticiramo Gleichschaltung. Kada se svi slažemo oko toga što je značajno, naše individualne bravure u tumačenju ili komentiranju toga događaja od sekundarnog su značenja. Irelevantne su, bez konsekvenci. I zato dopuštene.

Razlika između njemačkog Gleichschaltung-a od prije tri četvrtine stoljeća i našeg jeste dakle u tome da se totalitarizam liberalizirao. I pri tome nije riječ samo o slobodi mišljenja o nečemu beznačajnom, nerelevantnom, lišenom konsekvenci. Što je bila deklaracija o “kraju povijesti” – o tome da nakon pada komunizma nema više alternative liberalno-demokratskom modelu – nego zapovijest smjera u kojem se moraju kretati sva društva? Ona specifična formulacija bila je uglavnom napuštena, no naloženi smjer je ostao. Nije se samo totalitarizam liberalizirao, liberalizam se totalitarizirao.

U tom smjeru guramo naprijed tako ustrajno da sve skupa ide samo još prema dolje. Dogurali smo tako reći do ruba provalije, pa ne tražimo neki drugi put, jer vjerujemo da alternative tom jednom smjeru nema. U Evropi bi morala zvoniti sva alarmna zvona i treptati sva alarmna svjetla, a mi se – naš politički, medijski i kulturni establišment – igramo globalnog Gleichschaltung-a i participiramo u obredu koji jedva ima još kakve veze sa onim čemu bi trebao da bude posvećen, koji je prije čin zloupotrebe mrtvih u političke i poslovne svrhe nego pijetet prema njima i u kojemu bi jedino smisleno bilo vidjeti nacionalno čudaštvo.

Ostanimo kod Evrope. O čemu ne mislimo kada svi mislimo o jednoj te istoj stvari – o fantazmi koju imenujemo septembarskim datumom – i nacionaliziramo i individualiziramo globalni Gleichschaltung? Ono o čemu ne mislimo jeste sumrak Evrope. Naša se kriza produbljuje i ne izgleda da bi ko od onih koji bi po službenoj dužnosti morali da budu odgovorni razumio što se događa, a još manje znao što bi valjalo učiniti. O nekoj saglasnosti oko mogućih rješenja ne može biti ni govora. Njemački je financijski ministar, recimo, prije nekoliko dana u Financial Timesu zagovarao takozvane mjere štednje. Komentari u istom broju časopisa su upozoravali da takva politika samo može produbiti krizu. Takvo mnijenje je sada obnarodovao i potpredsjednik socijalističke i demokratske grupacije u evropskom parlamentu.

Nizozemski premijer, kojemu sekundira njegov financijski ministar, upravo je predložio da bi EU morala imati novog komesara za proračunsku disciplinu. Taj bi sprovodio nadzor nad provođenjem politike što je EU nije sposobna odrediti. Imao bi politička ovlaštenja za kakva EU nije bila autorizirana. I ako se rastrošne države članice ne bi pokorile njegovu discipliniranju, isključili bi ih iz evropske monetarne unije. O tim prijedlozima svako može misliti što hoće. No neosporno je da su evropski voditelji počeli javno govoriti o kraju Unije.

Ništa manje dramatičan po svojim implikacijama nije prijedlog što ga je također objavio Financial Times ovih dana, naime da bi valjalo rješavati evropsku financijsku krizo po uzoru na rješavanje latinoameričke dužničke krize u osamdesetim godinama prijašnjeg stoljeća. Evropu se uspoređuje s Latinskom Amerikom u izgubljenoj deceniji: kako bolno za evropski identitet. No ozbiljniji problem je drugdje. Latinoamerička dužnička kriza je jedna od epizoda u kontinuumu neodgovorne i destruktivne politike vodećih svjetskih financijskih institucija, politike koja je zakuhala i krizu 2008-2009 i sada nam priprema nastavak priče. Rješavanje latinoameričke krize je isto tako epizoda u kontinuumu saniranja problema što ih generiraju podivljali financijski zarađivači: kada pohlepa dovede do teškoća koje pogađaju i financijske špekulante, dolaze na pomoć vlade s novcem poreznih obveznika, izvlače banke iz škripaca i zatim nastavljaju dalje po starom. Novac poreskih obveznika ili neposredno spašava banke ili se kanalizira u zadužene države da ga zatim mogu vraćati privatnim financijskim špekulantima. Rješavanje današnje evropske dužničko-kreditne krize po latinoameričkom uzorku je dakle recept za perpetuiranje problematične prakse, reproduciranje problema.

Ironija je u tome da je snažno jezgro EU po tom – latinoameričkom – modelu rješavalo krizu perifernih država, na prvom mjestu Grčke. Sada se EU našla u položaju Grčke. Pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda i Skupine 20 Evropu bi trebali (i time svjetsku ekonomiju, koju evropska kriza ugrožava) spasiti dolari azijskih država. Izgleda da je praksa već tu i tamo pretekla tu zamisao.

U ovoj sedmici mogle su se previdjeti dvije vijesti s Islanda. Jedna je da se kineski biznismen dogovara oko kupovine 300 kvadratnih kilometara islandske divljine, da bi tamo razvijao “ekološki turizam”. Predsjednik Islanda ga podupire. Izračun je jednostavan: SAD su izgubile interes za Island kada su zatvorile vojnu avio-bazu kod Rejkjavika, a EU je državu kaznila izolacijom, budući da se nije pokorila briselskom diktatu kako “sanirati” posljedice propadanja islandskih banaka zbog financijskih špekulacija. Kina i Indija ušle su u prazni prostor, koji nije samo ekonomski zanimljiv, nego i strateški značajan: sredina između EU i SAD te blizina mineralnih bogatstava i trgovačkih puteva što ih otključava taljenje leda na sjevernom polu. Druga vijest glasi da je počelo suđenje nekadašnjem islandskom premijeru zbog uloge u izbijanju financijske odnosno bankovne krize. To je jedini vodeći političar na svijetu koji se našao na sudu zbog sumnje da je odgovoran za našu globalnu financijsku krizu. Taj primjer nesumnjivo treba zasjeniti više nego deset milijardi vrijednom “memorijalnom” investicijom na donjem Manhattanu.

 
Dnevnik.si, 10.09.2011.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 12.09.2011.