- Peščanik - https://pescanik.net -

Jeremy Corbyn – promena izbornog pejzaža

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

U Laburističkoj partiji je došlo do demokratske erupcije nezabeležene u britanskoj političkoj istoriji. Prošle nedelje se za partijske izbore u samo jednom danu registrovalo više od 168.000 ljudi. U svojstvu člana ili simpatizera, laburistima se od maja pridružilo oko 400.000 ljudi. Sada ova partija ima preko 600.000 članova.

To je pre svega odgovor na kandidaturu jednog čoveka: veterana pozadinske kampanje Jeremyija Corbyna. Kada je Tony Blair 1994. došao na čelo stranke, obećao je da će privući milion članova, ali je stigao do 400.000. Corbyn ga je pretekao za nekoliko nedelja. Favorit članstva u ovom nadmetanju je i levičar. Rezultati najnovijeg istraživanja javnog mnjenja pokazuju da je Corbyn prvi izbor za 53 odsto ispitanika, što je 32 odsto više nego što je dobio njegov najbliži protivkandidat. A 32 odsto ispitanika kaže da bi pre podržali laburiste pod Corbynom, što je za 7 odsto više od podrške ostalim kandidatima.

Posle godina jadikovki nad opadanjem učešća javnosti u partijskoj politici, očekivali bismo da politička klasa bude oduševljena ovim talasom odozdo. Ništa od toga. Politički i medijski establišment postavio se u živi zid ispred njega. Na kraju krajeva, ipak je to partija u vladi Njenog Veličanstva i nedopustivo je da padne u ruke nekom do te mere politički neprihvatljivom.

Jedan za drugim, velikani laburizma – od Tonyija Blaira do Davida Milibanda – izdvojili su vreme od svojih lukrativnih postministarskih karijera da bi žigosali Korbyna kao siguran put u budući izborni slom laburista. Umesto da pozdrave ogroman priliv članstva, oni su partiju proglasili napunjenom i spustili branu pred novim pristalicama.

Dozvola pristalicama da potpišu američku ili francusku pristupnicu – promena koju je Blair prošle godine pozdravio kao „nešto što je trebalo ja da uradim“ – sada se osuđuje kao opasan potez koji vodi u političku nestabilnost. Bilo je pokušaja da se prekine sa upisom članstva, da se oplevi korov, pa čak i da se tri Corbynova takmaca ubede da se povuku i obustave partijske izbore. Ali dok vrh Novih laburista Corbynov proboj proglašava prolaznim ekscesom, sama politika se ogoljuje kao zatvoreni sistem čija pravila određuje aktuelna vlast, a ne glasači ili članovi partija.

Fenomen Corbyn niko nije predvideo ni organizovao. Kao odjek kampanje za škotski referendum i evropskih populističkih pokreta na levici, on je reakcija na groteskno suženi politički izbor i kaznenu politiku štednje kojom treba nadoknaditi štetu od ekonomske krize iz 2008. Svratite na neki veći miting Corbynove kampanje i uverićete se i sami koliko je smešna ideja da je to proizvod političke ili sindikalne manipulacije. Videćete i da Corbynove pristalice ne žele samo promenu vođstva Laburističke partije. Oni žele promenu političkog sistema.

Tvrdnje da drugi kandidati za predsednika partije, i dalje zaokupljeni „pro biznis“ politikama iz devedesetih, nude pravu alternativu Corbynu – nisu uverljive. Andy Burnham razišao se sa blokom čiji je slogan „Bilo ko osim Corbyna“, dok se blerovci klate iza Yvette Cooper, koja je do detalja ovladala neolaburističkim tehnikama. Ali njihove razmirice liče na borbu za drugo mesto. Najnovije ankete pokazuju da 61 odsto ženskih glasača, naspram 48 odsto muških, podržava Corbyna – što je razumljivo kada se ima u vidu nesrazmerno negativan uticaj politike štednje na žene.

Corbynovi protivnici ponavljaju da je on „stara priča u novom ruhu“ i da nudi „stara rešenja“. Pri tome se misli na njegovo insistiranje na javnom vlasništvu nad železnicom i energijom – što podržava veći deo javnosti i što je u trendu podrške novim oblicima društvene svojine koji jača u celoj Evropi, a posebno u Nemačkoj. Corbyn se zalaže i za prekid politike štednje, koju podržavaju finansijski i poslovni krugovi, i naklonjen je konceptu javnog investiranja. Kada se tome dodaju njegovo protivljenje obnavljanju nuklearnog programa Trident i britanskom ratovanju bez kraja i konca, postaje jasno zašto je on pretnja sadašnjem poretku.

Kada razne optužbe nisu poljuljale Corbynovo vođstvo, denuncijacije su postale otrovnije. Najnovija je njegova podrška dijalogu sa Hamasom i Hezbolahom, uz koju ide i pokušaj optužbi za antisemitizam. Ovaj napad je bizaran, jer sam Blair se četiri puta sastao sa vođom Hamasa Kaledom Mašalom.

Visina uloga u igri se meri stepenom očajanja igrača. Tvrdi se da je korbinomanija nereprezentativan, kratkotrajan talas, da su laburisti izgubili na izborima baš zato što su otišli suviše ulevo i da laburisti sa Corbynom na čelu nemaju nikakvih izgleda. Bilo kog predsednika laburista zaista čeka planina problema. Majski izbori su pokazali generalno osipanje podrške laburistima i oni neće moći da samostalno pobede torijevce na izborima za pet godina. U tom smislu, Corbyn ima najviše izgleda da povrati podršku u Škotskoj, podršku glasača razočarane radničke i srednje klase i podršku UKIP-a ili Zelenih.

Naravno, neumorni napadi na kraju mogu da okrenu glasače protiv Corbyna. Ali i ako pobedi, on može da očekuje pojačano kidisanje od strane konzervativaca i medija, kao i od nekih etabliranih laburista, koji mogu pokrenuti i parlamentarnu kampanju za njegovu smenu. S druge strane, imao bi podršku pokreta kojeg čine stotine hiljada ljudi. On je za sada rešen da oformi novo vođstvo partije „od svih talenata“ i planira da razdrma dugo uspavanu laburističku internu demokratiju. Osvaja poene i stalnim naglašavanjem da su njegove ideje samo „predlozi“ i „sugestije“.

Po svemu sudeći, u pitanju je visokorizičan poduhvat. Čak i ako pobedi, Corbyn može biti istisnut – ili „blokiran“, kako to sportskim žargonom kaže Blair. Ali za sada Corbynov pokret otvara prostor za prekid sa pogubnom politikom štednje i za jačanje demokratije.

The Guardian, 20.08.2015.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 23.08.2015.

Srodni linkovi:

Seumas Milne – Corbyn i promena politike

Paul Krugman – Corbyn i izumiranje centra

The Guardian – Oksbridž klub

Frankfurter Allgemeine Zeitung – Povratak u osamdesete?