- Peščanik - https://pescanik.net -

JERES

 
Ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševnije obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem, kako čovjeka koji nije vidio u što se sodrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kako čovjeka koji je bio nekome oruđe podsmjejanija nad blagočestijem.

Njegoš u pismu Knjazu Milošu, Trst, 3. avgust 1837.

 
Mnogi su dati citat iz pisma komentarisali, a ja se ni sa jednim od tih komentara složiti ne mogu. Nema koristi, bojim se, ni svrhe, o Njegošu davati negativan sud. Jer on, moj sud, ne korespondira sa idolopoklonstvom spram okovane mitološke figure vladike, još manje sa pečatiranim stavom o njegovoj pjesničkoj veličini. Hoću reći: ne mislim da je Njegoš velik onoliko kolikim ga istoriografija i književna kritika predstavlja. Pogotovo moja jeres na Njega neće u puku i kulturi crnogorskoj naći solidarnost, kad sve vrijeme insistiram na, po crnogorsko biće, očiglednosti: dualitetu crnogorske nacije, koga je on, kao i svi Petrovići, slijedio i gajio. Taj je dualitet vječan, kao i Njegoš, ‘najmudrija srpska glava’. Amin!

Ovakav moj stav, zatim, koji sve vrijeme, kao ubjeđenje, traje u meni, kad je ‘cetinjski pustinjak’ u pitanju (koliko li se sprdačine može skovati glede ovog odomaćenog epiteta o P.P.Nj, samo da sam voljan ići do kraja), ne odriče se ubjeđenja da je Petar Drugi bio svojevrsna eksces-pojava svog vremena, ali, osobito, i ptica-zloslutnica pokoljenjima; sujetni svađalica, cinik i samoživac, prijeki prevrtljivac i nepromišljeni despot, najveći ateista među sveštenstvom, ali i najveći pjesnik među plemenskom bratijom hedonista. I nehajni trošadžija kakvog do tada nije Crnogorka rađala. Najzad, i očajnik koji se, boraveći s vremena na vrijeme među civilizovanim evropejskim svijetom, gradio da taj svijet razumije, a zapravo ga se plašio. Među svojim narodom osjećao se usamljen, prezirao je maltene sve čime je bio okružen, želeći da ode, makamo, samo da nije tu, gdje su ga postavili, gotovo na silu.

Ne podnoseći misiju koju je nosio prosvjetitelj Dositej, naš Petar se pokazao slabašnim, povodljivim, linijom manjeg otpora odbijajući da prihvati ono što, nažalost, ni tadašnja srpska intelektualna klika nije prihvatala – novi put u kulturi i prosvjeti narodnoj. Priklonio se sav vukovskom frontu epike, te južnoslavjanstvu po svaku cijenu (a ne poimajući do kraja što je zapravo ono, slavjanstvo). Ne poznaniju prava, kao prvom uslovu da se na lice okrene život narodni, ne opštenarodnom prosvjećenju, razumu odabranih a jednako podučavanju neznavenih. A tekovinama evropskog prosvjetiteljstva – ni po koju cijenu. Zaludu literatura, kakvo-takvo obrazovanje, mnoga putovanja, što s razlogom državničkim, što iz potrebe da se okusi slast bogatog svijeta (u potonje, i radi bolesti svoje) – nije se duhovni stožer crnogorski mogao okanuti zadaha njeguških ovaca, niti pjevanije crnogorske o junaštvu, počesto prepune prezira prema drugima i drugačijima. Dositejevo prosvjetiteljstvo spada u pojave koje Njegoš nije uspio upiti u sebe, ni prenijeti na okolinu. A ubijeđen sam da je dobro razumio što je Dositej, gigant srpske kulture htio da postigne, na što je upućivao. Zatečen naslijeđem, Njegoš nije mogao uteći iz epske duhovne tamnice.

I sad smo tu, pred još jedan jubilej koga zbrda-zdola odmotavamo, e da bi očuvali i učvrstili uspomenu na najmudriju srpsku glavu. Sred stečene državne nezavisnosti, u kojoj navodno vladaju liberalni zakoni, naočigled međunarodnog priznanja i početka hoda ka reformama. Pa i djelimičnog uviđanja nužnosti da promijenimo sebe.

Avaj! Da bi se uspostavio demokratski kapacitet u društvu i među njegovim nosiocima, liberalna opcija mora sve vrijeme, u ime unutarnje svjetlosti koju posjeduje, da razgoni mrak primitivizma izvan i oko sebe. Nasilje koje se u ime tog oslobađanja mora sprovesti leži u zakonima i u poštovanju njihovom. A to nasilje nije haos mračne džungle već nužna poduka pred svako sticanje demokratije: politička, pravna i individualna disciplina. I jasna vizija elite koja ne služi, već vlada. Sproveden sistem zakonitosti, ne izraz prijestupa. I zato je nama, u kulturi crnogorskoj, sve vrijeme, od Njegoša naovamo, potrebniji bio Dositej od Vuka. Ne: ‘ove gore ne trpe regule’, već dosljedno ‘poznanije prava’.

Ali kako, bože dragi, da stignemo među napredni svijet i kulturu njegovu, kad se najprije, pored mnoštva zadaća koje su nam zadali evropski neokolonijalisti, treba okuražiti, smoći snage, pa raskupusati „Gorski vijenac“. Pa što ostane, a vrijedno je čuvanja – među korice bukvara naše istorije i kulture! Šaš i piljevinu umišljenosti, samoljublje i mržnju – na deponiju, kamo se raznosi smeće koga je crnogorsko društvo i danas puno, kao što je i krcat šodera i iverja krvotok naše nacije.

Nakon duže vremena, javih se prijatelju iz Hrvatske. Tekst JERES sam mu poslao. Uz njega kratku rečenicu napisah:

“Pozdravljam sve tvoje, a tebi tekst šaljem, koji zorno, sadržinom svojom, sve moje snage duhovne (ma kolike i ma kakve da su), moj svjetonazor o našoj hudoj sudbini, na vješala šalje. Ali, drugačije ne mogu.”

Odgovorio mi je umah.

“Pročitah odmah u hipu! Odlično, ma zapravo – sjajno. To je to. I zato si osamljen u svojoj domovini koja se iznova, samo u drugim uvjetima, naizgled prividno boljim, suočava s istinom o sebi u ogledalu nedovršene povijesti.

Čemu služe očevi-utemeljitelji kulture i nacije-države?

U slučaju Njegoša, ničemu drugome negoli dogmi da je nacija koja stvara državu, uvijek i jedino, u slučaju Crnogoraca “izmišljena”, ili u najboljem slučaju zakašnjela, spram Srba i Srbije.

Tako je u XIX. st. jedan češki Austrijanac, nazovimo ga pretečom Petera Handkea, dokazivao, svim kvazihistoriografskim metodama onodobne povijesne znanosti, kako je Hrvate izmislila austrougarska policija, e da bi stvorila ravnotežu u odnosu na Srbe.

Prema tom su “historiografu” svi veliki hrvatski pjesnici ilirskoga preporoda – od Gaja do Vraza – samo novokomponirani Srbi koji utvaraju da su Hrvati, a jezik kojim pišu ionako nije ništa drugo nego lokalna varijanta srpskoga.

Dakle, problem s Njegošom nije u tome što je bio državnik-pjesnik, na pola puta između Rusije i Europe, nego u tome što je crnogorsku naciju-državu despotski htio utemeljiti na vjernosti ideje o etno-genezi iz srpskih izvora.

Sažeo si stvar na najbolji i najradikalniji mogući način: ovaj zakašnjeli neohistoricizam crnogorske državnosti i kulture samo je još jedna kič varijanta mita kako je Crna Gora država bez naroda i kultura bez jezika.

I u tome sudjeluju, da stvar bude totalno jadna i besmislena, stupovi crnogorske nezavisnosti, od Akademije do slikara u zemlji i dijaspori.

Nikada nisam imao ni prema jednom pjesniku 19. st., na tzv. našim prostorima, ni jednu riječ pohvale.

Jedina je iznimka Silvije Strahimir Kranjčević, orijentalni hrvatski dendi tužne sudbine.

Samo je on imao nešto od modernosti.

Svi su drugi bili zaostali s guslama i žalopojkama za ognjištima svojih pećina.

Tvoj Žarko”.

 
Iz knjige Montenegro i/ili Crna Gora

Peščanik.net, 16.12.2013.