- Peščanik - https://pescanik.net -

Jesen patrijarha

Postmoderni svet se osloncem na lidere oslanja na arhetipove koji bi trebalo da su napušteni u predpolitičkom vremenu. Snaga liderstva je protivteža ličnim, pojedinačnim slobodama i demokratskim sposobnostima. Krize nagrizaju slobode. Krize obično nastaju usled njihovog posrtanja. Masovne emocije samo zaklanjaju važne nedoumice i poremećaje.

Nije slučajna ovdašnja kriza kolektivnih identiteta. Njeno dugo trajanje iscrplo je kreativne snage i sposobnost prilagođavanja sopstvenim preispitivanjem. Srpski nacionalni identitet obesmišljen je rasturanjem jugoslovenske zajednice. Time je poništen najviši stupanj njegove političke kreativnosti. Verski populizam je, isto tako, u oskudici osećanja i mišljenja, ispunjavan azijatskim ritualima, paganizmom i kultovima nekrofilije i samoponiženja. Nedostatak političke potrebe za ekumenskom reformom i pretresanjem svrhe autoritarnog liderstva, hijerarhije i raskoši, vratio je i crkvu i kulturu u stadij predmodernog varvarstva, koje je evanđeoske poruke relativizovalo nanosima patrističkih manipulacija. Tek kad je Luter je isušio tu jalovu močvaru moglo je nastati vreme modernosti koje je sve jasnije isticalo potrebu ljudske jednakosti. I one koja se, između ostalog, postiže iskrenim verovanjem.

Svaki odlazak značajnih ličnosti povod je za mali, tihi, vojni udar. Smrt Ive Andrića nezgodno se podudarila sa smrću jednog od idejnih tvoraca titoizma, Veljka Vlahovića. Tada je prvenstvo, u posmrtnom ceremonijalu, dobio tvorac toga političkog kulta. Sahrane Tita i Rankovića bile su ispunjene porukama da vojska neće dopustiti vladavinu sloboda i prava. Te poruke bile su jasne i 12. marta 2003. Stotine hiljada onih koji su plakali za Zoranom Đinđićem, oni danas ne postoje, ni u medijima, ni u vladi, ni u parlamentu, ni u kulturi. Tmina koja je nastupila podseća da ubice neće odustati od svojih namera odlaskom prethodne administracije koja se za njih vezivala i politički i lično. Da li je diktatura vojske koja je jedinu pobedu odnela nad sopstvenim narodom upravo ona „simfonija“ države i crkve koju je patrijarh u jednom trenutku zahtevao? Da li on o tome i dalje ima isto mišljenje?

Smrt patriarha Pavla kao da je savršeno tempirana kako bi se zataškala tekuća legalizacija tranzicione pljačke, i prikrilo četvrt miliona novih nezaposlenih, kako bi se kosovski Srbi odvratili od izlaska na lokalne izbore, ne bi li ostali bez neposredne podrške u mesnim samoupravama, kako bi se, prethodno, pozivanjem na patrijarhovu bolest, onemogućilo uspostavljanje redovnijih državnih odnosa sa Svetom stolicom, kako bi se dodatno disciplinovali mediji.

To je sve moglo podsetiti da je, u proteklim decenijama, samodestrukcija kolektivnog nacionalnog i religijskog identiteta uništila i individualne stvaralačke snage. Ostali smo bez dobrih romana, filmova, humora, bez pristojnih medija, makar bili i lažljivi. Naši najtalentovaniji pisci su u emigraciji, koja nije samo fizička i administrativna. Ona je i mentalna. Ne postoji neka uzvišena „duhovnost“ ako je lišena opšte kulturne osnovice. Takva duhovnost, prožeta ideologijom ropstva i odgovarajućim mentalitetom, koji se „moli za svaku vlast“, samo je jedna od zvaničnih laži i manipulacija. Najupečatljivije sećanje na patrijarha, koje otkriva ohraburujuće ostatke kritičkog mišljenja, bili su navodi njegove mizoginije, i izostanak odluke da se jasno distancira od marodera, lopova i pedofila. Da zaustavi talibanizaciju crkve. Na drugoj strani stvarnosti, na onoj zvaničnoj i jedinoj postojećoj, provalila je bujica mucavih, šupljih, opštih mesta, ruralno brundanje i buncanje, jedna maligna hipokrizija. Veliki čovek nastavlja svoj potonji život samo u stvaralačkoj snazi onih koji su ga voleli ili, svejedno, mrzeli. Da li je patrijarh tako jadno opraštanje zaslužio, bez obzira na pompu, koju je unapred sam zabranio, ili se, najmanje, od nje ogradio?

Deo istine saznaćemo i kad se budemo sreli, tamo gore, ukoliko to gore postoji. Do tad, na ovom svetu, verovanje u ništavilo zasniva se na poricanju ljudske jednakosti i slobodne volje, uključujući slobodu da se veruje ili ne. Ionako ne postoje dva istovetna sadržaja i oblika ličnog, istinskog verovanja, i kad ono pripada religijama koje su najrigidnije i najorganizovanije.

Ivo Adrić i Garsija Markes pisali su o Simonu Bolivaru koji je hispanoameričkim nacijama doneo slobodu, ali ih nije uspeo osloboditi od njih samih. Time su povezali dve velike integrativne kulture, koje su ubrzo nakon toga izbledele, jugoslovensku i hispanoameričku. U „Jeseni patrijarha“ Garsija Markes bio je zaokupljen samoćom, u nesputanoj moći, jednoga zamišljenog diktatora. U ovdašnjoj potrebi za ličnim primerom i liderstvom, i odsustvom javne i kolektivne potrebe za slobodom, kriju se samoća i nezadovoljstvo, neka nedovršenost. Nije slučajno skromna, ispod humanog proseka, pamet svake emigrantske i umiruće nacije.

Možda je, upravo zbog težine stvarnosti, etika lične odgovornosti dobila svoju novu priliku. Koja se mora ostvariti i u javnoj politici. Ako je svaka veličanstvena smrt, koja zatvara biološko trajanje jednog vrednog života, podsticaj novom rađanju, možda je, u ovdašnjim sumornim paradoksima, nastupilo i vreme važnog preispitivanja. Uostalom i predstojeće otvaranje granica, makar administrativnih, podrazumeva povratak na vreme koje je srpska kultura ispunila nerazumevanjem sopstvenih integrativnih dostignuća, i prepreka koje su uklonile gvozdene zidove i zavese. Za utehu, ti procesi nisu doveli do ostvarenja globalnih sloboda. Ali je uspeh konačno dospeti na stranu uspešnog, slobodnijeg dela sveta, ma kakav on bio.

 
Close to The Edge

Peščanik.net, 24.11.2009.