- Peščanik - https://pescanik.net -

Jezik i nacionalizam

“Jezik je duša naroda i njegovo ogledalo, koje prenosi i čuva njegovu jedinstvenost i autentičnost”, složiće se svi čuvari narodâ, pa makar po profesiji bili i lingvisti. Na moje pitanje na jeziku kojeg jedinstvenog i autentičnog naroda je sročena citirana rečenica, jedan prijatelj je spremno uzviknuo „nebeskog!“, sumiravši tom dosetkom „duševne“ domete sprege jezika i nacionalizma.

No, kritičkim govorom o nacionalizmu u jeziku, posebno u nauci o jeziku, obrazovanju i medijima, biće pogođeni svi nacionalisti – i to, naizgled paradoksalno, sasvim bez obzira na svoju nacionalnost. Onog trenutka kada govor o nacionalizmu zasnujete na zdravom razumu i poznavanju materije, umesto da na stub srama stavljate neprijatelje svog naroda i jezika kao njegove „duše“, vi zauzimate poziciju koja liči na onu jednog ateiste među pripadnicima dve posvađane crkve. Vi obelodanjujete da su svi nacionalizmi principijelno isti, da nema boljeg i goreg, istinitog i lažnog, pravednog i nepravednog. Nema tog nacionaliste, ma koje nacionalnosti bio, koji će vam oprostiti trud da „nebeske“ probleme prizemljite i za njih nađete jednostavno rešenje, jer ćete time obezvrediti svekolike napore nacionalista da očuvaju „jedinstvenost i autentičnost“ svog naroda.

Knjiga Jezik i nacionalizam Snježane Kordić, objavljena ove godine u Zagrebu, proizvela je upravo takav efekat. Hrvatska lingvistkinja koja već dugo živi i radi u Nemačkoj, a kolegama na prostoru bivše Jugoslavije odavno poznata kao neumorna kritičarka pre svega hrvatskog jezičkog nacionalizma, sumirala je u ovoj knjizi svoja znanja i iskustva. Knjiga impresionira predloženim materijalom i istovremeno užasava svakog zdravorazumskog čitaoca, jer na preko 400 strana svedoči o bezgraničnoj energiji uloženoj (pre svega u Hrvatskoj) u besmisleno razbijanje zajedničkog srpskohrvatskog jezičkog standarda. Podsetimo, Kordić srpskohrvatski jezik vidi kao policentrični jezik, koji danas ima svoje četiri varijante i četiri službena naziva, ali u strogo lingvističkom pogledu ne može biti tretiran drugačije nego kao jedan standardni jezik, jer su razlike među varijantama nedovoljne da bi se moglo prihvatiti stanovište o različitim jezicima.

Čim se knjiga pojavila, o njoj su pisali i sa autorkom razgovarali mnogobrojni mediji, od hrvatskog H-Altera i Slobodne Dalmacije do srpskog NIN-a. Uz povremeno osetnu dozu čuđenja, ili čak divljenja autorkinoj hrabrosti, utisak je da se knjiga pojavila u trenutku kada ponovo postaje moguć neostrašćen (raz)govor o pitanjima jezika. Naravno, dežurni hrvatski nacionalisti su obznanili svoje ogorčenje zbog autorkinog „antihrvatstva“. NIN je pak neutralno upakovao provokativno pitanje o tvrdnjama da „jedna nacija, u našem slučaju srpska, govori jezik a druge nacije govore varijante tog jezika“, no Kordić to nije potvrdila, nego je govorila o prestižnosti srpske varijante u vreme Jugoslavije i promeni okolnosti nakon raspada zajedničke države. Sem toga, često pominjanu tezu o „starijem“ srpskom narodu kojem stoga mora da pripada i „jezičko prvenstvo“ ona kratko i jasno odbacuje: „Mnogi ljudi u Srbiji misle da Srbi postoje od davnina. I u Hrvatskoj mnogi ljudi misle da Hrvati postoje oduvijek. Ali to nije točno, nego je riječ o običnim mitovima o porijeklu.“

Jedina satisfakcija za verne čitaoce NIN-a može biti činjenica da je Kordić potpuno dosledna, te na pitanje o crnogorskom jeziku odgovara da Crnogorci slede primer Hrvatske, jer „očito misle da je za zasebnu naciju i državu neophodan i zaseban jezik, premda to nije točno“.

Međutim, nacionalizam je ipak osinje gnezdo. U hrvatsko se dirnulo daleko direktnije i opsežnije, te je opskurno Hrvatsko kulturno vijeće presavilo tabak i tužilo hrvatsko Ministarstvo kulture zbog sufinansiranja ove skandalozne knjige.

Nekako istovremeno, i u Srbiji se ipak našao uvređeni Srbin – isti onaj gospodin Zbiljić koji je, setićete se, ne tako davno pokušao da uzbuni svekoliko srpstvo jer srpska deca kvare svoj srpski jezik gledajući crtane filmove sinhronizovane ili titlovane na hrvatski. Zbiljić je, dakle, zbilja NIN-u napisao ogorčeno pismo, ponovivši svoju tezu da je hrvatski jezik u svom standardnom obliku zapravo srpski, baš kao i svoje poređenje standardnog jezika i vojske jedne države – stroga uređenost je mera opstanka.

Da je samo počeo da čita Jezik i nacionalizam, a čini se da nije, Zbiljić bi se pronašao u poglavlju posvećenom jezičkom purizmu u kojem Kordić opširno piše o jezičkom purizmu Hitlerove Nemačke. Ne, stvar nije u banalnoj i neukusnoj „paraleli“ sa Hitlerom, nacizmom, fašizmom. Stvar je u onim osnovnim elementima zajedničkim svim nacionalizmima. Jedino opsesivni purizam i uverenje da je jezik „duša naroda i njegovo ogledalo“ mogu da objasne Zbiljićevo uverenje da su „poluistine“ Snježane Kordić čak opasnije po srpski nego po hrvatski jezik. Naravno, Zbiljić piše o istoriji, o Vuku Karadžiću, o ćirilici, ali njegova briga je današnje brojno stanje i teritorijalna rasprostranjenost srpske nacije.

Ni hitri Hrvat Hitrec, književnik i predsednik Hrvatskog kulturnog vijeća možda nije čitao knjigu, a i zašto bi? Dovoljno je ono malo informacija koje su ispostavili mediji. Tužba je podignuta da bi se izmerilo rodoljublje Ministarstva kulture i efikasnost hrvatskog pravosuđa, a prašina bačena u oči naivnima tiče se navodno nepoznate sume novca uložene u štampanje knjige (uzged, vidljive na sajtu hrvatskog Ministarstva kulture, i pritom jednostavno skromne), kao i protivustavnosti govora o srpskohrvatskom. Hitrec je organizovao i tribinu „Nove agresije na hrvatski jezik“, u izjavi za Prvi program Hrvatskoga radija je Snježanu Kordić proglasio medicinskim slučajem, a za HTV-emisiju „Pola ure kulture“ je rekao da je njena knjiga isto što i neka knjiga koja hvali pedofile… No, ako prošetate internet stranicom Hrvatskoga kulturnoga vijeća, brzo postaje jasno da je povika na Snježanu Kordić tek deo političke igre hrvatske desnice. Pajo Grkčević, na primer, jedan od autora tekstova koje objavljuje portal HKV-a, to ni ne krije, za njega je Kordić tek sastavljačica pamfleta, provokatorka kao što su to bili Srbi sa svojim „kninskim balvanima“ 1991, što jednostavno treba shvatiti kao signal da je vreme da se desno orijentisane hrvatske stranke bolje organizuju da bi dobile bolje rezultate na sledećim izborima. A kako to konkretno treba postići – tome je posvećeno oko tri četvrtine ostatka teksta na čijem početku je reč o knjizi Snježane Kordić.

U poređenju sa Zbiljićem, retorika Hitreca i Grkčevića daleko je manje „nebeska“ i daleko praktičnija, pa stoga i očiglednije sračunata na dobitak kroz obračun sa neprijateljem. A Snježana Kordić je pogodna žrtva, jer je dirnula u jezik kao nacionalno obeležje, rekavši – razlike nema, vi lažete, vi ste isti.

Moj vickasti „nebeski“ prijatelj s početka teksta je, naravno, pomislio da ona prva, citirana rečenica može biti jedino, jedinstveno i autentično – srpska. Potpuno je promašio. To je rečenica na čistom hrvatskom jeziku, citirala sam je iz knjige Jezik i nacionalizam. A i da je na bosanskom ili crnogorskom – razlike nema, bila bi potpuno ista.

 
Peščanik.net, 14.11.2010.