- Peščanik - https://pescanik.net -

Još jedan fijasko Kremlja

Kremlj, Moskva, fotografije čitalaca: Konstantin Novaković

Kad god čujem poslovicu „Kakav pop – takva parohija“, setim se Putina i Gasproma. Kada je taj pravoslavni čekista, zabunom postavši predsednik, odlučio da svetu obznani svoje umeće „genijalnog“ političkog kombinatora – naš najveći gasni monopolista postao je glavna parohijska blagajna i jedan od najvažnijih instrumenata Putinove avanturističke politike. Njegovim dolaskom na vlast Gasprom se pretvorio u prinudno oruđe za priznavanje „veličine“ Rusije po svaku cenu, sredstvo pomoću kojeg Rusija sebi prisvaja ulogu „legitimnog“ svetskog lidera, koju je raspadom SSSR-a navodno izgubila.

Tada se činilo da je „gasni pendrek“ idealno sredstvo za ostvarivanje ovog zadatka. Njime se moglo preteći mahati pred svetom, a posebno pred Evropom koja još od sovjetskih vremena tradicionalno zavisi od isporuka ruskog gasa. Cinični Putin, našavši se na sedmom nebu zahvaljujući kolosalnim prihodima od izvoza nafte i gasa, živeo je u nadmenom uverenju da će spokojno moći da sprovodi sve svoje sumnjive velikodržavne poslove. Mislio je da Evropejci, ti bogom dani gubitnici, neće moći da izbegnu „gasnu omču“ koju im je namenio. U svom provokativnom stilu, naš kremaljski „gasni strateg“ je retko propuštao priliku da zlobno bocne svoje evropske kolege i da im uz sarkastičan smešak saopšti: „ništa vam ne vrede nove štedljive tehnologije; ili ćete kupovati gas od Rusije, ili ćete duvati u šake i grejati se na drva“. To da ni u vremenima najžešćeg hladnog rata, kada je Evropa znatno više zavisila od istočno-sibirskog gasa, negdašnje sovjetsko rukovodstvo sebi nikada nije dozvoljavalo „gasne ucene“ – novopečenog gazdu Kremlja ni najmanje nije diralo.

Agresija na Gruziju 2008, a posebno Putinova ukrajinska avantura 2014, sa otetim delovima teritorija dveju suverenih susednih zemalja, definitivno su pokopale ideju EU o svojoj relativnoj „gasnoj bezbrižnosti“. Ovi događaji su bili početak Putinovog političkog i energetskog fijaska, početak kraja uspešnog poslovanja njegovog „gasnog kolhoza“.

Solidarne sankcije SAD i Evropske unije dovele su do međunarodne izolacije Putinovog režima i ozbiljno uzdrmale sve biznis-planove Gasproma. Od 2012, kada su kroz cevi gasovoda Severni tok po dnu Baltičkog mora i obilazeći Ukajinu potekle prve količine plavog goriva za Evropu, ruski gasni gigant nije realizovao praktično nijedan od svojih ranije planiranih projekata. Gaspromov Južni tok, gasovod planiran da Evropi isporučuje gas ovoga puta sa južne strane, EU je blokirala u jeku ukrajinskog rata. Putin je onda odlučio da pomoću takozvanog Turskog toka izigra Brisel. Međutim, ušavši potom na velika vrata u sirijsku krizu, on je do te mere ohladio odnose sa Turskom da je Ankara bila prosto prinuđena da zamrzne ovaj projekat.

Budući da se na jugu definitivno zaglavio, Putin se ponovo živo zainteresovao za sever. Praćen svojim evropskim „ortacima“ na čelu sa Šrederom, on je pokušao da Briselu nametne još jedan projekat – Severni tok 2. Ali i ovde ga je sačekalo veliko razočarenje: saglasno svojoj novoj energetskoj strategiji, kao i pravnim i tehničkim pravilima donetim nakon agresije Kremlja na Ukrajinu, Evropska unija je glatko odbila ovaj projekat.

Sudarivši se sa nepremostivim problemima širenja direktnog izvoza u Evropu, to jest sa krahom svoje politike ucena, rukovodstvo Gasproma i njihov kremaljski patron su odlučili da dejstvuju, što se kaže, „rovarenjem iz pozadine“. Naime, u poslednje vreme Brisel u značajnoj meri podržava projekat pod nazivom Južni gasni koridor, energetski poduhvat koji između ostalog podrazumeva i izgradnju čitave mreže gasovoda za transport gasa iz takozvanog Kaspijskog bazena i zemalja bliskoistočnog regiona u Evropu. Zanimljivo je da se ovaj megaprojekat u kome učestvuju Azerbejdžan kao glavni snabdevač, a Gruzija i Turska kao tranzitne zemlje, za razliku od gaspromovskih idejnih skica već nalazi u stadijumu praktične realizacije. Dosledno sledeći svoju velikodržavnu logiku, kremaljski stratezi su zaključili da Južni gasni koridor i ne mora biti azerbejdžanski monopol, bez obzira na to što je on zapravo glavni isporučilac sirovine. U igru može biti uključen i Iran, dugogodišnji saveznik Kremlja kome je zapad ukinuo sankcije. Nastupio je povoljan trenutak za Moskvu – pomislili su oni – kako za geopolitički „proboj“ na Južni Kavkaz, tako i za pokušaj preuzimanja kontrole nad kaspijskim energentima za koje su i teheranske mule prilično zainteresovane.

Kremlju se Gruzija učinila najslabijom karikom u ovom novom evropskom projektu. Tbilisi od Azerbejdžana dobija oko 2 milijarde kubnih metara gasa godišnje, a od Gasproma još dodatnih 300 miliona na ime naknade za tranzit ruskog gasa za Jermeniju. Tokom prošle i početkom ove godine, šef Gasproma Aleksej Miler se u više navrata sastajao sa Kahaber Kaladzeom, bivšim profesionalnim fudbalerom a danas ministrom energetike Gruzije, i s njim vodio razgovore o povećanju isporuka ruskog gasa u zamenu za odustajanje od uvoza azerbejdžanskog gasa. Gruzijska vlada je povodom toga bila izložena žestokim protestima opozicije i razložnom čuđenju Azerbejdžana: nije valjda da Tbilisi ne primećuje da time seče granu na kojoj sedi.

Bez obzira na Milerove pritiske i popuste cena, na kraju je ipak nadvaladao zdrav razum i u Tbilisiju su shvatili da dugoročni partnerski odnosi Azerbejdžana i Gruzije – imajući u vidu ambiciozne i realne planove azerbejdžanske državne kompanije SOCAR za izvoz i transport gasa na evropsko tržište – u sebi nose zaista veliki ekonomski potencijal.

Na nevladinom gruzijskom internet portalu Civil.ge, 4. marta je objavljeno da su Kaha Kaladze i predsednik azerbejdžanske kompanije SOCAR Rovnag Abdulajev u Tbilisiju potpisali dopunjenu varijantu ugovora iz 2011. Istoga dana su azerbejdžanski SOCAR i Naftno-gasna korporacija Gruzije potpisali i amandman svog ugovora iz 2012. „Obnovljeni ugovori daju mogućnost Gruziji da od Azerbejdžana nabavlja novih 500 miliona kubnih metara gasa godišnje i istovremeno za sada ukidaju potrebu za dodatnim količinama gasa iz Rusije“, izjavio je gruzijski ministar energetike Kaladze. Osim toga, on je izjavio da će 2018-2019, po završetku druge faze opremanja i izgradnje azerbejdžanskog nalazišta Šah Deniz, Gruziji biti omogućen uvoz još većih količina gasa od ovih koje su sada ugovorene. Po rečima Kaladzea, važno je i to što se već tokom ove godine planira početak izgradnje podzemnog skladišta gasa na teritoriji Gruzije.

Što se mogućih dostava gasa iz Irana tiče, Kaladze je izjavio da to više nije aktuelno. „Bilo je to vreme kada je Gruzija istraživala različite mogućnosti za zadovoljenje svojih energetskih potreba. Teoretski je moguće, ali za time više nema potrebe. Mi imamo dogovor sa našim strateškim partnerom Azerbejdžanom, što u bližoj budućnosti pokriva sve naše zahteve“, pojasnio je Kaladze.

Tako se desilo da će svoj geopolitički i energetski „proboj“ na jug, u konkretnom slučaju Zakavkazje, putinski režim morati na duže vreme da odloži. Kremlju ostaje da se zabavi ogromnom kolekcijom svojih promašaja.

Kjamran Agajev, Kasparov.ru, 08.03.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 15.03.2016.